Samoubojstvo mladića iz Kutine koji je prethodno pucao na policajca na zagrebačkome Markovu trgu zaokupilo je javnost proteklih dana, a medijski prostor preplavile su analize koje su pokušale dati odgovor na pitanje što se zaista dogodilo.
Zašto je mladić uzornog ponašanja, u susjedstvu i školi procijenjen kao "pristojan i miran dečko", izišao na ulicu s oružjem, pucao u uniformiranog čovjeka i nakon toga prekinuo svoj samo 22 godine dug život? Niz je činjenica koje vode stvaranju nekakve slike; tu su obiteljske okolnosti i društveni propusti, no, nakon što sam friško odgledala Netflixov dokumentarac "The Social Dilemma", čini mi se da bi o mladiću koji naizgled nije imao problema nešto dodatno rekao njegov "feed" na Facebooku i YouTubeu.
Koliko je mladić iz Kutine bio ovisan o društvenim mrežama na kojima je ostavio svoju aktivističku poruku? Možda se u virtualnom svijetu nalaze neki odgovori koje ne pronalazimo u stvarnom, a da imaju značenja i više nego obitelj i okolina? Možda bismo na njegovu mobitelu našli i objašnjenje otkud "u našem društvu nove pojave, da u tako kratkom razdoblju toliko mladih ljudi počini takva bestijalna djela", kako je kazao splitski psihijatar dr. Ivan Urlić?
Tko je s druge strane ekrana
Čini se nategnuto? Ne. Jer upravo dokumentarac koji je odjeknuo u svijetu, premijerno prikazan ove godine na Sundance festivalu, govori o tome koliko je rast društvenih mreža donio štete američkom društvu, koliko je utjecao na mentalno zdravlje Amerikanaca, posebno adolescenata, i pridonio rastu stope samoubojstava tinejdžera. Kao i širenju teorija zavjere i "fake newsa" u političkom prostoru.
Ono što je uznemiravajuće jest koliko je monstruozan biznis-model koji je tvrtke Facebook i Google učinio najbogatijima ikad u povijesti čovječanstva.
Jer, Facebook nije samo mjesto gdje razgledate što radi vaših tisuću "prijatelja", niti je Google samo tražilica u kojoj pronalazite odgovore na pitanja koja vas zanimaju, daleko od toga. A to tvrde upravo oni koji su stvorili "digitalnog Frankensteina": dokumentarac sadrži niz razgovora s vodećim ljudima internetskog biznisa, kreatorima Instagrama, Pinteresta, Twittera, WhatsAppa, Gmaila, opcije "like" na Facebooku i tehnika za umnožavanje profita na najpopularnijoj svjetskoj društvenoj mreži Marka Zuckerberga. Koja trenutačno ima više od dvije milijarde aktivnih korisnika.
Bez obzira što se dokumentarcu može kritički prigovoriti, na mene osobno film je djelovao jednako kao "Insider"/"Probuđena savjest". Iako sam znala da je cigareta štetna za zdravlje – a tko to ne zna? – kad slušaš nekoga iz duhanske industrije koji priča kako te smišljeno drže ovisnikom, osjetiš se izmanipuliran.
Tako i sadržaj uratka "Social Dilemma" ima učinak triježnjenja, napokon shvatiš tko je s druge strane tvog ekrana na mobitelu.
Kad ti bivši operativni menadžer Facebooka i Ubera Sandy Parakilas kaže da smo "svi mi štakori u istom laboratoriju", nije ti svejedno. Istražuju nas i manipuliraju puno više nego što naivno mislimo kad govorimo kako smo ih "provalili", jer kad guglamo cipele ili bicikle prije šopinga znamo da će nas bombardirati oglasima baš za to. Ili ono kad govoriš o nečemu u blizini svoga pametnog telefona – eto iznenada baš toga na njegovu zaslonu.
Svi mi, kao, znamo da "netko" na društvenim mrežama "ima sve naše podatke", ali što sad? No, nemamo uvida u to koliko su ti famozni algoritmi koji su nam s druge strane programirani da nas navode da se promijenimo, i to upravo kako oni žele.
Mladi su, jasno, najslabija karika, oni su zapravo u pravoj opasnosti.
Američki psiholozi više ne postavljaju pitanje "stvara li ekran ovisnost", to je notorna činjenica, nego kažu da je "generacija Z", rođeni nakon 1996. godine, potpuno drukčija od svih prethodnih.
To je prva generacija koja je u svojoj tinejdžerskoj dobi, u srednjoj školi, umrežena na internetu, a depresivnija je, anksioznija i ranjivija po svim istraživanjima. Manje "hodaju" s vršnjacima i teže donose odluke, među ostalim.
U filmu tako navode da je broj djevojčica koje se samoranjavaju ili se ubijaju u Americi bio stabilan od 2011. do 2013. godine, a da je nakon toga eksplodirao. Tinejdžerice od 15 do 19 godina posljednjih se godina samoranjavaju 62 posto više, a mlađe, od 10 do 14 godina, više čak 189 posto. Gotovo trostruko više!
Kad je o samoubojstvima riječ, kod starijih je ono poraslo za 70 posto, a kod mlađih strašnih 151 posto. I to stručnjaci povezuju s 2009. godinom, otkad su društvene mreže postale dostupne na mobitelima.
Udar na psihu djece
O tome koliko nerealne estetske vrijednosti utječu na psihu djece, koliko im samopoštovanje ovisi o "lajkovima" virtualne zajednice, napisano je dovoljno, ali ne i da su njihovi neprijatelji četa tehnoloških geekova upregnutih da im zadrži pažnju što dulje na ekranima.
Ostavimo po strani moju generaciju koja nikada neće doći do Snapchata, Reddita, TikToka, pa ni Twittera – moja kći kaže da je "Facebook za starce" nakon što je prešla na nove i novije aplikacije – ali njihova je prisutnost na društvenim mrežama izvan moći samokontrole. Trenutačno odgovaranje na poruke, stalna umreženost i koncentracija na svoj telefon, bez kojega se više ne ide ni na WC, postala nam je normalna slika mladih.
Testirajte u svojoj kući kako reagiraju na svaki zvuk mobitela i ostavljaju sve drugo, razgovore i druženja, školske zadaće i kućne obveze, da bi provjerili što im je stiglo od virtualnih "prijatelja". Probajte, kao i redatelj dokumentarca, testirati svoje mlađe ukućane i oduzeti im mobitel tri ili četiri dana. Uostalom, pa pogledajte sebe – možete li reći da vam je svejedno kad zaboravite kod kuće mobitel ili vam se isključi dok ste daleko od utičnice? Onda?
Kad ste već u rukama opsjenara, tehnoloških majstora – postajete proizvod, roba na tržištu. Dokumentarac daje uvid u to kako svaki naš "lajk", komentar, tagiranje prijatelja vrijedi novaca, bilježi se svaka fotografija koju pogledamo i koliko se dugo na njoj zadržavamo, što razmjenjujemo. I znaju sve o nama, što radimo navečer, koji smo psihološki profil i koje nas emocije pokreću.
Tehnološki magovi koji su to sve "spaketali", a koji sada pokajnički daju svoja svjedočanstva u dokumentarcu, reći će da nas se stalno testira i da nije bitno to što lajkamo, nego ono što bi oni željeli da lajkamo i u tome uspijevaju. Očito, kad već tako dobro zarađuju.
Preporučuju nam razne videosadržaje, gađajući nas u naše interese. Jednom zakačeni za ekran, izloženi smo psihološkim smicalicama i ne prestajemo skrolati, pretraživati, a odvojeni od drugih, zamađijani, možda i usamljeni ili frustrirani, živimo sa serviranim informacijama za koje mislimo da su jedina i prava slika društva oko nas. Google stvara naš realitet. A ako guglate oružje, metke – što mislite da ćete dobiti kao ponudu algoritma?
Možete biti uvjereni da će vam isporučiti još oružja, metaka, sukoba, nasilja, ali i čudnovatih teorija zavjere.
Afera 'pizzagate' sve je razotkrila
Facebook i Google proizvode masovne količine fake newsa i šire teorije zavjere na globalnoj razini. Primjer za to je afera "pizzagate" koja se spominje u dokumentarcu – osnivanje jedne grupe na Facebooku 2016. godine dovelo je do toga da je u Washingtonu naoružani muškarac došao osloboditi iz podruma jedne pizzerije djecu koja su žrtve pedofila – a da ništa od toga stvarno nije bila istina. Pizzeria čak ni nema podrum, ali New York Times i Fox News su se danima bavili ovom aferom, koja je u predizborno vrijeme poslužila kao oružje protiv američkih demokrata, navodno upletenih u pedofilski lanac.
No, prst je uperen opet u društvene mreže – preporuku za učlanjenje u tu grupu slao je Facebookov algoritam, čak i ljudima koji nikada nisu guglali bilo što vezano uz tu pizzeriju.
Širenje fake informacija potpalila je epidemija koronavirusa, lockdown, nedostatak znanstvenih informacija, tako da se čitav internetski svijet počeo dodatno pretvarati u razmjenu rafala "ravnopločaša" i "antivaksera" s jedne strane i onih drugih, koji se bijesno svađaju s ljudima koji nemaju masku. Sve je veća polarizacija među ljudima.
Nitko nikome ne vjeruje, naročito ne vladi svoje države, teorije zavjere se šire kao požar, a jedan od sugovornika u filmu izričito kaže da se društvenim mrežama širilo "stotine milijuna" videa koji su jačali snage pobornika teorija zavjere.
Svi misle da su u pravu – nešto slično kao partizani i ustaše kod nas – a ogorčenost, neuljudnost, isključivost i nepoverenje vode prema stvarnom nasilju na ulicama. I žrtvama.
"Social Dilemma" bavi se i upletanjem Facebooka, Twittera i Googlea u ruske, ali i izbore drugih država, optužujući ih da su prodajom podataka svojih korisnika prodali i demokraciju. "Ako hoćeš kontrolirati ljude, ništa nije efikasnije od Facebooka", kaže jedan od sugovornika.
Slijedi objašnjenje: "Kad bih htio pobijediti na izborima, učlanio bih se u grupu teoretičara zavjere na Facebooku, našao sto ljudi koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča i zatražio od Facebooka da mi isporuči tisuću svojih korisnika sličnih njima. I onda bi ih zasuo s još teorija zavjere", objašnjava nekad vodeći čovjek Googlea. Recept vrijedi za svaku državu na svijetu, iz svoje sobe možeš dosegnuti svakoga i pokrenuti ratove među različitim kulturama. I to se događa!
Laži se, izračunali su, širi Twitterom šest puta brže od istine i donosi više novca vlasniku kompanije – to je takav poslovni model.
"Istina je dosadna", kaže u mikrofon tehnološki stručnjak Sandy Parakilas, kao da je istina kilogram krumpira. Tako da ste u pravu kad pomislite da je cijeli svijet poludio i da više ne možete znati što je istina. Istina ne donosi novac, a svijet u kojem istina više nije važna mora otići kvragu.
Što nas čeka?
Ništa dobro. Sugovornici filma okupljeni oko Tristana Harrisa, nekada zaposlenika Googlea, a sada osnivača neprofitne organizacije Center for Human Technology, pokušavaju aktivizmom uvesti pravila za milijarde dolara teške internetske tvrtke Silicijske doline i popraviti štetu koju su napravile u cijelom svijetu.
Nisu preveliki optimisti.
U međuvremenu, isključili su tonove na svojim mobitelima, a svi su svojoj djeci zabranili korištenje društvenih mreža.