A zašto se to drži vrlinom, to da je netko Hrvat? Došlo mi je ovo pitanje neočekivano dok sam čitao kako onaj glupi sisački biskup optužuje predsjednika Vlade da se urotio s narodnim izdajicama i okrenuo protiv pravih Hrvata. Pogodilo me iznenada, kao grom na pustoj cesti: dakle, što mi imamo od pravih Hrvata? Kako su to naši životi bolji zbog pravih, strastvenih Hrvata? Donose li oni možda kruh i maslac na naš stol, kupuju li pravi Hrvati cipele našoj djeci, pokrivaju nas grubim suknenim biljcem da ne ozebemo? Kad nam prvoga u mjesecu dođu računi za plin i telefon i električnu struju, pravi Hrvati uzmu uplatnice, namignu i kažu: “Zaboravite, braćo. Ovo je naša briga.”, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Što prave Hrvate čini tako cijenjenima, takvim prvorazrednim ljudskim materijalom? Je li njihovo poštenje i dobrota zbilja takva jedinstvena, rukom šivana roba, vrhunski proizvod kao slavonski kulen, paški sir ili neretvanski brujet od jegulja, upitao sam sebe samoga i istoga se trenutka uplašio pitanja. Jer sve u što mi zapravo vjerujemo počinje aksiomom da su hrvatski rodoljubi moralno besprijekorni. To je naše čvrsto, nepropusno dno. U temeljima je našega svijeta da Hrvat, pravi Hrvat, drži riječ, neustrašivo štiti slabije, siročad, invalide i udovice i prije bi mu se ruka osušila nego što bi posegnuo za tuđom kućom, njivom, vinogradom ili ženom. Kad govori o pravim Hrvatima, od hrvatskog ćaće i hrvatske matere, potvrđenih ovjerenim rodoslovom i strogim krvnim pretragama, sisački biskup uopće nema potrebe dokazivati da su oni ispravna čeljad. To se, Bože dragi, zna. Poštenje hrvatskih rodoljuba pouzdano je kao djevičanstvo nadstojnice samostana časnih sestara karmelićanki.
Pretpostavljam da je život lakši uvjerite li sebe u ovako nešto. Idioti bi izludjeli da u sve moraju sumnjati, da od vremena do vremena ne nađu nešto što im se čini trajno, neuništivo, čvrsto i nepropusno. Istinu koja ne treba dokazivanja. Četrdeset pet godina ovdje su tako srčano navijali za marksističku dogmu, ni trenutka ne sumnjajući kako će siromaštvo i nepravda i svaka druga nevolja zauvijek netragom iščeznuti jednom kad vlasništvo nad takozvanim sredstvima za proizvodnju dođe u ruke proleterskih ništarija. I onda je to naposljetku ispala pizdarija, a idioti su umjesto marksističke povjerovali u drugu, nacionalističku dogmu, po kojoj će se svenarodno blagostanje i berićet, redovito sljedovanje bistre juhe, pečene teletine s krumpirima, sezonske salate, štrudle od višanja, pola litre piva ili vina i bijelog hljeba po želji, za svakog stanovnika ove zemlje bezuvjetno realizirati jednom kad pravi Hrvati naprave svoju, hrvatsku državu.
A to je tek ispalo teško sranje.
Mnogo je prošlo od slavne smjene dogmi, ali ja se jasno sjećam toga blagog proljetnog dana, druge uskrsne nedjelje 1990., jer je bio moj rođendan, dvadeset godina sam napunio, bio sam vrlo mlad i neobično glup kad su zemljaci prvi put izašli zaokružiti svoje ljude, prave Hrvate. I sve otad, dvadeset sedam godina kasnije, oni ih tvrdoglavo zaokružuju, kao oni luđaci što čitav život igraju jednu loto kombinaciju, iako su pravi Hrvati samo iznimno besprijekorni, čestiti, velikodušni i hrabri. Ustvari, od 1990. do danas upoznali smo možda dvojicu, trojicu koji odgovaraju tome opisu, a sve drugo bio je zastrašujući niz moralnih čudovišta, gadnih njuški, odvratnih podlaca, varalica, lažljivaca, falsifikatora, krivokletnika, pljačkaša, džepara, konjokradica, sjecikesa i drugih kriminalnih fizionomija.
U bezbrojnim sramotnim slučajevima privatizacija fabrika i hotela, u prodajama banaka i telekomunikacijskih mreža, u gradnjama cesta i autocesta, eksploatacijama voda, šuma, pašnjaka i plaža, čak i u dobrotvornim akcijama za gluhe, ćorave i blesave, najodličniji naši rodoljubi, najbolji sinovi našeg naroda, što dokazano, u crkvenim knjigama, crno na bijelo, od početka sedamnaestog stoljeća u rodu nemaju nijednu Srpkinju ili Srbina, ukrali su dotu svete Ane. Milijarde su utrpali u njedra, potpuno otvoreno, narodu se u lice smijući. Pokušajte se sjetiti kad ste uopće zadnji put vidjeli ozbiljnog lupeža, ne jednog od onih očajnika što mucajući upadaju u mjenjačnice s najlonkom preko glave i plastičnim pištoljem u ruci, a da se taj nije predstavljao pravim Hrvatom i pred županijskim sucem emotivno, drhtavim glasom tumačio kako je njegov gnjusni zločin nekako, zagonetno kako, čedo njegovog žarkog rodoljublja.
Dvadeset sedam godina takvi krčme naslijeđe bivše propale države, svake četiri godine dolazeći, čini mi se, sve beskrupulozniji, a kad zemljaci oprezno upitaju gdje je više ona njihova bistra juha i teleće pečenje s krumpirima, pravi im Hrvati stanu muljati da nema, da su prokleti četnici, Jugoslaveni, komunisti, izdajice i udbaši, mamicu im pravoslavnu, opet sve pojeli. A zemljaci se onda tužno zapilje u prazan tanjur, i ništa im nije jasno, osim jedne stvari, da će i na idućim izborima svakako, tvrdoglavo kao magarci, još jednom zaokružiti broj ispred nekog Zvonimira, Krešimira, Branimira, Hrvoja, Antu, već po imenu našeg čovjeka, pravog Hrvata, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Apelira to i onaj biskupski slaboumnik u pismu premijeru. Potresen premijerovom navodnom izdajom, crkveni uglednik oštro ga upozorava kako se Hrvati samo u prave, žestoke Hrvate mogu pouzdati, premda zaista nema mnogo dokaza da je to s rodoljubljem ikad upalilo, da su nam naši najbolji sinovi, raznorazni gucići, horvatinčići, todorići, orešari, sanaderi, vidoševići, karamarkovi i kutlini, muževi kontroliranog hrvatskog podrijetla i čvrste katoličke vjere, dali išta osim poniženja i bijede. Dvadeset sedam godina igramo tu jednu jedinu loto kombinaciju s mizernim brojem pogodaka, tako porazno neuspješni da se gotovo upitate ima li hrvatstva a da nije pokvareno, lažljivo, živinski grabežljivo i sebično, postoji li negdje uopće rodoljublje da je čisto, dobro i duševno kao u poeziji brkatih iliraca, ili bi ipak možda trebali potražiti nekakvu novu, po mogućnosti inteligentniju dogmu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....