Ima dvije tvornice i kolekciju od 14.000 slika. Vlasnica je ladanjskog imanja obitelji Esterhazy

Zapošljava 228 ljudi u svojim tvornicama u Austriji i u Danskoj. Jedan je od najvećih proizvođača žica za gudačka i trzajuća glazbala na svjetu. Umjetnički je mecena iz Beča i posjeduje zbirku od 14 tisuća slika, uglavnom suvremenog slikarstva, najveću u Austriji i jednu od najznačajnijih u Europi. U njezinoj kolekciji su djela Picassa, Warhola, Dalija, Klimta, Miroa, Giacomettija, Schielea, Kokoschke, piše Jutarnji list.

 Živi u prostranom penthouseu u središtu Beča. Vikende provodi u svojoj kući od 1800 četvornih metara u austrijskom selu Halbturn, kod mađarske granice, na posjedu od 4000 četvornih metara koji je nekoć bio ladanjsko imanje najvećih ugarskih veleposjednika obitelji Esterhazi. Povremeno dolazi u Zagreb, gdje ima stan u Gajevoj ulici i veliku kuću u Soblincu. Ljeta provodi na Krku, gdje u Čižićima ima kuću, a u Dobrinju galeriju koja je preuređena barokna palača...

Rođena Zagrepčanka Zdenka Infeld (59), jedna od najbogatijih Hrvatica, a svakako najbogatija Hrvatica u Austriji, fascinantna je žena u svakom pogledu - mladolika je izgleda, energična, otvorena, vrijedna, uporna, ponosna na svoje poslovne uspjehe, puna planova, a istodobno skromna, ponizna, brižna... Čak i neki njoj relativno bliski ljudi misle da je bogatstvo stekla nasljedstvom od svojeg pokojnog muža Petera Infelda, a ona do sada nije imala potrebu isticati kako se udala u trenutku kada je njezin muž izgubio cijelo obiteljsko bogatstvo te ga je ona uspjela vratiti četiri godine nakon što je umro.

Rođena je kao Zdenka Kucej 1958. u Zagrebu, a do 16. godine živjela je, kako kaže, u  prekrasnom prigorskom mjestu, Moravču, odakle su joj roditelji i djedovi. Otac joj je 45 godina radio u ugostiteljskom poduzeću Zagrebački plavi u Prepuštovcu, a majka je bila domaćica. Zdenka je u osnovnu školu išla u Adamovec, a u srednju Trgovačku školu krenula je u Zagreb. U Zagrebu je od 16. godine živjela kod prijatelja, a već sa 18 godina, 1975., zaljubila se i udala za Morisa Palislamovića iz Banje Luke.

Zabranjena ljubav

- Moris je bio moja životna ljubav, moj Romeo. Bila je to zabranjena ljubav jer sam se udala protiv volje roditelja. Oduvijek sam bila svoja, odrješita i tvrdoglava, napravila sam veliki kaos, ali nije mi žao, opet bih napravila isto. Živjeli smo u kući moje šogorice u Popovcu, Moris je radio kao elektrotehničar, a ja sam rodila dvoje djece, kći Jasnu 1975. i sina Alena 1977. - priča Zdenka koja je nakon samo četiri godine braka doživjela strašnu životnu tragediju.

- Vraćali smo se s plesnjaka, Moris je vozio, a ja sam bila na mjestu suvozača, kod Zeline smo izletjeli ceste i imali smo strašan udes. Moris je nakon šest sati preminuo u bolnici, a ja sam jedva preživjela. S teškim ozljedama i otvorenim prijelomima, šest mjeseci provela sam u bolnici, a još pola godine sam se oporavljala - govori Zdenka, koja je nesretnom igrom životne sudbine sa 22 godine ostala mlada udovica i samohrana majka dvoje male djece.

- Ostala sam sama s Jasnom, koja je tada imala dvije i pol godine, i Alenom, koji je imao tek šest mjeseci. Jako sam ponosna pa nisam tražila pomoć roditelja. Dok nisam ponovo prohodala, djecu mi je čuvala šogorica. Roditelji su zvali, nudili pomoć, ali znala sam da oni nisu odobravali moj brak i nisam dopustila da vide kako padam. I uspjela sam u tome - objašnjava Zdenka, koja tvrdi da su joj njezino dvoje djece i četvero unučadi najveći životni uspjeh. Kći Jasna živi u Zagrebu, ima 42 godine i dvije odrasle kćeri, od kojih starija studira u Washingtonu, a mlađa je gimnazijalka. I sin Alen (40), koji posljednje dvije godine radi u njezinoj tvrtki u Beču, ima dvoje male djece.

Nakon što se oporavila od posljedica teške prometne nesreće, Zdenka se krajem 70-ih zaposlila u jednoj zagrebačkoj tvrtki na kontroli rada, gdje je radila 12 godina. Usporedo s time učila je i radila na sebi.

- Zbog posla i djece nisam mogla ići na fakultet, ali sam sama krenula učiti, prvo jedan, pa drugi strani jezik, a zanimalo me sve o umjetnosti. Danas za sebe mogu reći da sam ekspert za umjetnost, od 12. stoljeća do 1950., od Art Decoa, preko bidermajera, renesanse, baroka, do neobaroka, za stari nakit, porculan, srebro… Družila sam se s ljudima koji puno znaju o umjetnosti, čitala sam, željela sam učiti i raditi - otkriva Zdenka Infeld, koja je krajem 80-ih ušla i u privatni biznis.

- Na zagrebačkom Dobrom dolu iznad Britanskog trga otvorila sam antikvarijat specijaliziran za namještaj, a istodobno sam na Voćarskoj cesti otvorila mini market. Antikviteti su moja ljubav i žao mi je što to i danas ne mogu raditi, a mini market sam otvorila jer sam mislila da je to siguran posao. Mini market je radio dobro, ali ne onako kako sam zamislila. Bilo je raznih problema, imala sam sedam provala, počeli su se otvarati veliki marketi - priča Zdenka, koja je oba posla uspješno vodila do 2005. i odlaska u Beč.

Posesivna majka Margarete

- Do 2005., kao samohrana majka dvoje djece, uspjela sam u Soblincu pokraj Zagreba napraviti veliku kuću, a u Zagrebu sam kupila stan na Borongaju, koji sam zatim prodala i kupila neuseljiv stan u Gajevoj te ga temeljito renovirala. Cijelo to vrijeme radila sam nekoliko poslova, u bavljenju antikvitetima puno sam lijepih predmeta i umjetnina zadržala za sebe i tako sam stvorila svoju značajnu kolekciju - otkriva Zdenka, koja je budućeg muža Petera upoznala  još početkom 80-ih, nedugo nakon što je ostala udovica.

- Tada sam živjela s jednim čovjekom koji je imao galeriju u Beču, gdje sam na svoj 24. rođendan upoznala 16 godina starijeg Petera. Odmah je između nas nastala simpatija, ljubav na prvi pogled, možda više s njegove strane, jer ja nisam željela upasti u situaciju u kojoj ne bih mogla striktno odlučivati o svojoj djeci. Peter i ja od tada smo stalno bili u kontaktu, on bi dolazio u Zagreb, često smo se viđali, u svijetu umjetnosti praktički smo živjeli zajedno, ali to nije bilo ništa više od simpatije. Bili smo samo prijatelji, smije se Zdenka i objašnjava kako je s Peterom upoznala i njegovu dominantnu majku Margarete, s kojom je živio i radio u obiteljskoj tvrtki i koja je bila posesivna te nikako nije željela da se njezin sin oženi i nju napusti.

Povijest obitelji Infeld izuzetno je zanimljiva. Peter se rodio 1942. kao Peter Goretsan (Goričan), njegov otac bio je odvjetnik hrvatskog ili slovenskog porijekla koji je u Drugom svjetskom ratu mobiliziran i nestao je na bojištu u Rusiji, vjerovatno je poginuo u bici za Staljingrad. Peterova majka Margarete Muller bila je Njemica iz Berlina i s malim Peterom prošla je tešku neimaštinu. S njime se nakon rata preselila u Beč, gdje je došla studirati fotografiju.

- Ona mu je usadila ljubav za umjetnost i operu, nerijetko su tijekom dana imali samo za jedan jogurt, ali su gotovo svake večeri bili u bečkoj Državnoj operi, u parketu na stajaćim mjestima jer su to bile najjeftinije ulaznice - otkriva Zdenka te objašnjava da se Peterova majka Margarete, kada je njemu bilo pet godina, zaposlila kao telefonistica u maloj bečkoj tvornici za proizvodnju žica za glazbala Thomastik Infeld.

Bečku tvornicu Thomastik Infeld 1919. osnovali su inženjer Franz Thomastik i konstruktor violina Otto Infeld. Kada su izumili čeličnu žicu za glazbala i njome zamijenili onu od životinjskog crijeva, bila je to revolucija u proizvodnji žica za glazbala. Posao im je išao odlično, a imali su osam zaposlenih.

Peterova majka Margarete Muller 1947. udala se za vlasnika tvornice Otta Infelda. Njoj je to bio treći brak, a Infeld nije imao djece pa je usvojio Petera i dao mu prezime.

Schiele na rate

Kada je Peter imao 16 godina, 1958., očuh Otto je umro, a majka Margarete preuzela je vodstvo u tvornici koja je tada imala 20-ak zaposlenih. Ona je tvrtku, do 1994. kada je umrla, izgradila do brojke od 140 zaposlenih. Od 1994. nastavio ju je voditi sin Peter, koji je u njoj ljeti radio još kao 17-godišnjak.

- Peterova mama Margarete započela je s kolekcionarstvom obitelji Infeld, 1965. ona i Peter prvo su kupili platno ‘Malach’ Ernsta Fuchsa, nastalo 60-ih, iz škole Bečkog fantastičnog realizma, a ubrzo i još nekoliko prvi put izloženih platna slikara te škole. Prvog Schielea kupili su na rate, sliku su nosili u tramvaju i brinuli se kako će otplatiti te rate. Ta slika još je u stanu u Beču, no trenutno je posuđena za izložbu u bečkom muzeju Albertina. Petar i njegova mama nisu imali formalnu likovnu naobrazbu, nijedna slika iz naše kolekcije nikad nije kupljena s matematikom, kupovali su jer bi im se neka slika svidjela, zato što vole umjetnost, a znali su da te slike za svojeg života neće prodati. Stvorili su jednu od najvećih kolekcija u Austriji i jednu od najznačajnijih u Europi s oko 14 tisuća slika, a ako bi se računale i grafike, taj broj bio bi znatno veći. Mama Margarete i Peter došli su do brojke od 10.000 slika, a ostalo je došlo poslije. Peter je bio i kolekcionar druženja s velikim umjetnicima i glazbenicima, govori Zdenka te navodi kako zbirka, između ostalog, sadrži najveću kolekciju bečkog fantastičnog realizma na svijetu. U kolekciji su slike Picassa, Warhola, Dalija, Klimta, Miroa, Giacomettija, Schielea, Kokoschke, Kleea, Grosza, Magrittea, Delvauxa, Maxa Ernsta, Francisa Picabije, De Chirica, Arnulfa Reinera, Antona Lehmdena, Hundertwassera... Od hrvatskih slikara u zbirci su slike Stančića, Glihe i Murtića, a sadrži i najkvalitetniju kolekciju od 2000 slika hrvatske naive.

- Peter je s mamom Margarete prvi put došao u Hlebine 1976., kada su kupili prve slike, a u tom podravskom selu idućih su godina provodili i po tri mjeseca godišnje. U Hlebinama su spavali, jeli i družili se s Ivanom Generalićem i Mijom Kovačićem, bili su u komunikaciji s Večenajem i Lackovićem te s gotovo svim podravskim slikarima. Njihova zbirka se s vremenom obogaćivala, a sa slikarima su uspostavili dugogodišnje prijateljstvo. Za 16 podravskih škola Peter je deset godina kupovao materijal i pribor za likovne sekcije. To što se poslije događalo s hrvatskom naivom, pad vrijednosti i zanimanja javnosti, za Petera je bilo potpuno neinteresantno, uvijek je govorio da u slikarstvu i glazbi postoje samo dobra i loša djela te da ništa drugo nije važno. Tako je od hrvatskih pjevača volio slušati Mišu Kovača iako je sam bio veoma nadaren dramski tenor, privatni učitelj bio mu je Giancarlo Del Monaco, sin slavnog talijanskog tenora Marija Del Monaca. Osim toga, Peter je svirao klavir, violinu i saksofon, obožavao je opere i klasičnu glazbu, bio je na svim važnim koncertima u drugoj polovici 20. stoljeća, slavni ruski čelist i dirigent Rostopovich bio mu je kućni prijatelj, bio je u društvu s Elvisom Presleyjem i s Beatlesima, sakupio je najveću kolekciju autogram-karti poznatih glazbenika u Europi - otkriva Zdenka dijelove širokog spektra talenata i interesa Petera Infelda.

Preseljenje u Beč

Njegova majka Margarete umrla je 1994., u dobi od 94 godine, a 11 godina poslije, 2005., kada su mu bile 63 godine, Peter Infeld napokon je zaprosio ljubav svog života, 16 godina mlađu Zagrepčanku Zdenku Kucej.

- Rekao mi je: ‘Ovo sam čekao cijeloga života, ti si žena mog života. Bio sam na vrhu, ali sam uvijek padao nesretan i sad znam da je to to i da si ti ta. Udaj se za mene, pa makar i neće štimati, ali daj da se jednom oženim, jer za mene si ti ta.’ Ni tada nisam bila sigurna mogu li ostaviti svoj izgrađeni svijet, svoj dom i društvo u Zagrebu. Dugo sam razmišljala jer je udaja za Petera značila i preseljenje u Beč. No, on je inzistirao da to bude odmah, kako se slučajno ne bih predomislila. Pristala sam i zato što je upravo tada Peter izgubio sve što ima, a ja sam mu obećala da ću mu sve to vratiti. Tako smo se te 2005. vjenčali u Beču. Peter je bio strašno fleksibilan, bio je više nego otac mojoj djeci, strašno ih je volio, bio je presretan što je dobio obitelj. Zajedno smo proživjeli prekrasnih pet godina, na žalost samo do 15. travnja 2009., kada je od bolesti umro u 67. godini. Dok živim, znat ću da je to bio najbolji odabir koji sam mogla napraviti - riječi su Zdenke Infeld, koja od 2005. živi u penthouseu u bečkom petom bezirku u Diehlgasse 27, a prije 12 godina, odmah nakon udaje, krenula je na studij menadžmenta i počela raditi u suprugovoj tvrtki Thomastik Infeld, koja se proteže na nekoliko zgrada u istoj ulici.

- U vrijeme kada smo se vjenčali, moj suprug izgubio je sve što ima. Osnovao je Zakladu Infeld, na čelo koje je postavio pet Austrijanaca koji su stekli njegovo povjerenje, no oni nisu imali dobre namjere prema Peteru te su mu oteli tvrtku, stan u Beču, posjed u Halbturnu i čitavu kolekciju umjetnina. Greška je bila Peterova, jer im je vjerovao. Uzeli su mu sve, a ja sam mu sve vratila. O svemu postoje dokumenti, jedna osoba čak je zbog te afere počinila samoubojstvo. Proces protiv odgovornih u Zakladi Infeld na austrijskom sudu započela sam 2005., a dobila sam ga 2013. Ja sam prva žena u Europi koja je pobijedila neku zakladu, a znam da je zbog prijevara putem zaklada u raznim oblicima u Austriji na cesti ostalo 1500 obitelji, razvlastili su i vlasnike najveće pivovare u Njemačkoj, koji su ostali bez svega - otkriva Zdenka, koja je 2013. dobila austrijsko državljanstvo.

- Biznis sam imala u malom prstu, a imam Božji dar da brzo pamtim, lako učim, uporna sam, samouvjerena, dobar sam organizator, imam dobru komunikaciju s ljudima... Uz moje vodstvo od 2007. do danas tvrtka Thomastik Infeld rezultate je udvostručila. Nakon prijevare sa Zakladom promijenila sam strukturu zaposlenih u tvrtki, u njoj radi 70 posto ljudi iz bivše Jugoslavije i 90 posto žena. Počeli smo investirati u modernizaciju proizvodnje, u izradu novih strojeva i proizvoda, ali i u preuzimanje konkurencije. Kupili smo konkurentsku tvrtku u Danskoj i danas imamo 228 zaposlenih, u Beču 200, a u Kopenhagenu 28. Ali, nije sve u broju zaposlenih jer imamo nove strojeve koji imaju veću proizvodnju - otkriva formulu svojeg poslovnog uspjeha Zdenka Infeld, koja je u Kopenhagenu jednom tjedno, s time da ujutro odlazi iz Beča, a već navečer se vraća.

Povezanost s Kevinom Costnerom

- U tvrtki sami konstruiramo i izrađujemo strojeve Walzenraum, koji su najprecizniji na svijetu, a oni su produkt naših inženjera. Naše žice izrađujemo od sedam različitih materijala koje valjamo prema našim patentima. To su naši izumi i naše tajne formule. Naš najprepoznatljiviji brend je žica za violinu i violu Dominant, koja je konstruirana u vrijeme kada je tvornicu vodila Peterova majka Margarete, a koja i danas čini 70 posto naše prodaje. Žica Dominant od 50-ih godina svjetski je lider po prodaji, nema prodavanije žice na svijetu. Sjajno nam ide žica Peter Infeld za profesionalce i soliste, a sada smo napravili prekrasnu žicu Verzum set za violončelo, koja je pravi hit na tržištu. Danas imamo više od tri tisuće raznovrsnih proizvoda, žica za gudačke instrumente i glazbala s trzalicom, a 97 posto izvozimo u 100 zemalja na svim kontinentima, od čega 45 posto na američko tržište. Na našim žicama sviraju najveća svjetska imena i 70 posto najvećih svjetskih orkestara, poput njujorške i bečke filharmonije. U našu tvrtku dnevno dolaze svjetski muzičari, oni koriste naše žice i po dvije godine prije nego što ih pustimo na tržište, a od nas dobivaju besplatne setove žica. Upravo smo imali grupu američke violinistice Hilary Hahn, često dolaze izraelski violinist i dirigent Pinchas Zukerman, američki gitarist George Benson, britanska violinistica Vanessa Mae, srpski violinist Stefan Milenković, ruski violinist i dirigent Maksim Fedotov… Sa Mstislavom Rostopovichem u Cremoni sam provela cijeli tjedan mjesec dana prije nego što je u travnju 2007. umro. Od nas je žice nabavljao i Kevin Costner za svoj country bend, pa su mediji pisali o našoj vezi, a to nije bila veza, nego povezanost preko glazbe - smije se Zdenka pa ozbiljno naglašava kako je njezina tvrtka Thomastik Infeld jedan od lidera na svjetskom tržištu te da im je ozbiljan konkurent ostala samo jedna tvrtka iz Njemačke.

Zdenka ima mnogo posla i oko zbrinjavanja obiteljske zbirke slika, dvije galerije i brojnih nekretina u njezinu vlasništvu.

Posjed obitelji Esterhazy

Primila nas je na ladanjskom posjedu u Halbturnu, malom austrijskom mjestu blizu granice s Mađarskom, koje je u posjedu obitelji Infeld od 1997., a Peter je 1999. u sklopu posjeda uredio i galeriju. Kroz mjesto Halbturn do njezina posjeda vode table na kojima piše “Kultur House Halbturn”. Naime, poštujući želju pokojnog muža, Zdenka tri puta godišnje organizira izložbe koje traju po tri mjeseca i besplatne su za javnost svaki dan od 13 do 18 sati.

- Nekadašnje ladanjsko imanje najvećih ugarskih veleposjednika obitelji Esterhazy godinama je bilo u vlasništvu jednog grofa na čijem golemom susjednom posjedu radi 55 ljudi i koji ništa ne prodaje. No, dio ovog posjeda svojedobno je darovao jednom zaposleniku, koji ga je hipotekarno založio u banci i izgubio. Moj suprug još je 70-ih riješio taj kredit i otkupio posjed od tog čovjeka, a uredio ga je krajem 90-ih. Ovdje sam gotovo svaki vikend - govori Zdenka, koja priznaje da je zbrinjavanje goleme zbirke slika velika obaveza i godišnji trošak.

- U Halbturnu imam zaposlenu osobu koja se brine o izložbama. U Beču imam stalno zaposlenu kuratoricu koja je u dnevnom poslu sa zbirkom i s kojom odabirem koje ćemo slike izlagati. Ona organizira izložbe, brine se za posudbe, ugovore, osiguranje, prijevoz, fotografiranje, pakiranje... U galeriji u Dobrinju na Krku, koju je Peter kupio i preuredio 1997., organiziram jednu izložbu godišnje, koja se otvara 8. srpnja i traje tri mjeseca. Slike iz Austrije na Krk prevozi prijevoz Klovićevih dvora, a ja plaćam apsolutno sve, do cateringa i glazbe na otvorenju - otkriva Zdenka, koja se nakon izložbe na Krku najbolje opušta u svojoj ljetnoj kući u Čižićima, koju je Peter kupio 1992., te na svojem brodu Pičuljan, koji su kupili 2008, a na njemu je s kćeri već nekoliko puta oplovila cijeli Jadran.