Gdje biste željeli živjeti za dvadeset, trideset ili pedeset godina? Negdje uz more, možda u planini, u gradu ili na selu, u Hrvatskoj ili negdje u inozemstvu, na nekom plutajućem gradu usred oceana ili u ogromnoj letjelici visoko iznad zemlje? Hoće li možda i klimatske promjene utjecati na vašu odluku, te vas ponukati da dobro proučite gdje bi se zapravo bilo najbolje skućiti?
U Hrvatskoj još uvijek uglavnom ne brinemo previše o tome gdje preseliti ako globalno zatopljenje udari baš onako žestoko kako znanstvenici najavljuju, no mnogo je po svijetu onih koji već šaraju karte koje pokazuju područja za koja se očekuje da će biti sve više opasna za obitavanje, piše Velibor Mandić za Faktograf.
Pedantni Amerikanci tako već u tančine računaju kuda bi se trebalo skloniti i spravljaju top liste naj, naj mjesta. Vjerojatno nikad niste čuli za okrug Lamoille u saveznoj američkoj državi Vermont, no upravo taj je proglašen za najbolji zakutak ako se želi uteći od globalnog zatopljenja. Veličine skoro kao Krapinsko-zagorska županija, a brojem stanovnika tek kao zagrebački kvart Špansko, Lamoille će se, barem tako tvrdi istraživanje, iskazati kao odlično sklonište od prognoziranih visokih temperatura, poplava, suša, porasta razine mora, požara, uništenih usjeva i raznoraznih ekonomskih šteta. No, prije nego što pohrlite tražiti nekretninu na prodaju u vodom i šumom bogatom Lamoilleu, znajte da do većeg grada, kanadskog Montreala, treba dva sata vožnje, te da ćete za pristojnije zdanje s okućnicom izdvojiti barem pola milijuna eura.
Ako ste pak više urbani tip osobe koja ne može bez vreve među zgradama, najsigurnije će biti, veli britanski The Economist, od klimatskog krša i loma uteći u novozelandski Wellington, no ni tamo nije baš jeftino. Onima koji imaju novca na bacanje ništa od toga neće biti problem, zbrisat će gdje im se svidi, ali što s običnim pukom kojeg će globalno zatopljenje najviše i pogoditi, a tu ne treba ubrajati samo siromašne koji žive u teškim uvjetima širom svijeta, već i one koji si utvaraju da su sasvim sigurni, a koje samo jedna jača nepogoda dijeli od traženja kontejnera u kojemu će moći prespavati? Upravo o mogućim selidbama zbog klimatskih promjena raspravljat ćemo ovdje danas, usput pjevušeći "Baladu o prolaznosti" Arsena Dedića i "Mississippi" Boba Dylana koje baš prikladno sjedaju uz ovu temu. Nisu baš nešto vesele pjesme, ali što da radimo kad nam je takva tematika.
Everybody movin‘ if they ain‘t already there, everybody got to move somewhere (Mississippi, Dylan)
Prijatelj iz Zagreba nedavno mi veli da dobro pišem, ali da bih mogao biti malo optimističniji. Ima čovjek pravo. Uostalom, ako pregledate naslove po medijima na internetu u ovom trenutku ispada da je sve crnje od crnjeg, autori članaka i priloga kao da se natječu tko će šokantniju prijelomnu vijest objaviti. Nemojte se odmah ljutiti na novinare jer u njih pokrivanje traumatičnih tema (koje publiku uostalom najviše zanimaju) generira sekundarnu traumu i mentalne probleme, a što je potvrđeno u brojnim istraživanjima.
Da se vratim na zagrebačkog prijatelja i pokušam biti optimističniji kako je zatražio, promotrimo gdje bismo njemu mogli preporučiti preseljenje i zaklon od klimatskog cirkusa. U njegovom slučaju izbora ne manjka jer stanuje malkice pri brdu u pristojnom kvartu glavnog nam grada, održavana vikendica mu je u pitomome gorskom kraju, a ljetna rezidencija s pogledom na kruzere skroz pri jugu prekrasne nam obale. Da ne trčimo pred rudo i predložimo mu nešto brzopleto, pogledajmo dvije mape koje su izradili europski znanstvenici s namjerom da sagledaju gdje će biti manje ili više klimatskih problema. Prva mapa nam pokazuje domovinu u tri boje, što se otprilike poklapa s našim kontinentalnim, planinskim i obalnim krajevima, no niti jedna boja, tvrdi europsko istraživanje, nije bog zna što sigurna i samo je pitanje kako izabrati manje zlo.
Kontinentalni dio (obojan zeleno) imat će, naime, sve više toplinskih udara, rizika od poplava, šumskih požara i potrebe za energijom kako bi rashladni uređaji mogli zujati dan i noć, planinski krajevi ljubičaste boje brže će se zagrijavati i bit će više nametnika po drveću, dok će u priobalju (žuto) biti opako – veća smrtnost zbog toplinskih udara, nedostatak vode i velika potreba za energijom. Ako pitate za profitabilni nam turizam, europski stručnjaci kažu da bi ljeti moglo biti manje furešta, ali bi sezona mogla napredovati u drugim godišnjim dobima. Optimisti će reći – eto, konačno ćemo imati turizam cijele godine, makar morali zahvaliti globalnom zatopljenju.
City‘s just a jungle, more games to play, trapped in the heart of it, trying to get away
Sljedeća pak mapa, koja prikazuje rizik od klimatskih promjena za gradove u Europi, njih 571, također ne ide na ruku Hrvatskoj jer su tri od četiri proučena mjesta označena crvenim točkama, što znači da će mogućnost toplinskih udara, suša i poplava biti viša od prosjeka.
Gradovi se po Europi neprestance šire i dok neki gradonačelnici pokušavaju dalekosežnije planirati budućnost većina njih nema sposobnosti ili sredstava za predviđanja i prilagodbe, a u Hrvatskoj se, uz rijetke iznimke, zbog akutnih problema slabo stigne gledati u koju godinu ili desetljeće unaprijed. Karata i analiza o klimatskim opasnostima u gradovima objavljuje se sve više i teško je donijeti zaključak koja će se prognoza za budućnost pokazati točnijom, no Hrvatska i mediteranska područja uglavnom se ilustriraju kao ona koja će biti najviše na udaru svakojakih nevolja.
Ako je kuća na nizbrdici – eto mogućnosti klizišta od silnih oborina, ako je vikendica u planini – eto mogućnosti požara, svakojakih nametnika i divljači koja se veselo razmnožava jer nema više prave zime, a ako je apartman u priobalju – eto frke s opskrbom, vodom, energijom i višemjesečnom neizdrživom žegom.
Kad bismo tako gledali, ispada da nema sigurnog kutka, no zašto onda, pitate se, svi ti stranci toliko kupuju nekretnine po Hrvatskoj, ili pak hrle k nama kao radna snaga? Možda smo ipak obećana zemlja i možda trebamo još uvijek vjerovati Franji Tuđmanu kada je nakon akcije Oluja rekao da je "za buduća stoljeća osigurana opstojnost, ali i strateški interesi hrvatske države?"
I ne znajući da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo "Kopno!" a gledali smo vodu (Balada o prolaznosti, Arsen)
Tuđman je, eto, kao povjesničar koji je ušao u povijest razmišljao u velebnim povijesnim razmjerima i bila bi prava šteta da snivanja o višestoljetnom blagostanju poremeti tamo neko sitničavo globalno zagrijavanje u koje i tako mnogi niti ne vjeruju. Bez obzira koliko voljeli ili prezirali prvog predsjednika, bilo bi zapravo baš nekako super da je bio u pravu s tom prognozom prekrasnih stoljeća koja nam slijede, no stvarnost, barem kada pričamo o klimatskim promjenama, pokazuje drugačiju sliku, s kojom se teško pomiriti.
U ovom trenutku Hrvatska je vrlo vrijedna parcela zemljišta lijepo skrojena od plodnoga tla, planinskog pejsaža krcatog vodom i s izlazom na raskošnu jadransku plažu, no što ako se iz takvog rajskog vrta bude moralo uteći zbog nemilosrdnih prognostičkih karata koje nisu naklonjene Mediteranu? Pogledajte uostalom što vele istraživači koji su na ovoj europskoj karti nama Mediterancima prilično zasolili, zaključivši s najavom o sve više izbjeglica koji će od klimatskih promjena bježati iz drugih geografskih područja, a tu se prije svega misli na Afriku i Bliski Istok.
Ne znam što vas najviše plaši s ove liste, ali meni je prvo palo napamet perfektno maslinovo ulje od rodbine iz murterskog kraja i bojazan da će ga upropaštavati klimatski kraval. Da je ekstra djevičansko već ugroženo pisao je nedavno i američki Washington Post koji je od španjolskih maslinara saznao da situacija baš ne ide u dobrom smjeru, što pokazuje i porast cijena na svjetskom tržištu.
Stick with me baby, stick with me anyhow, things should start to get interesting right about now
Razne boje na gore prikazanoj karti Europe nećemo u detalje objašnjavati jer niti jedna nije skroz radosna, no možete ih sami proučiti na stranicama EU agencije za okoliš. Spomenimo tek da je tamnoplava zanimljiva zato što je za nju prognozirano manje potrošnje energije za zimsko grijanje i više mogućnosti za prinose hrane te zato što priličan broj analiza spominje Skandinaviju kao kraj koji i neće proći baš tako loše. Očekuje se naime blaža klima, a i tamošnji puk nije odveć zabrinut, barem ako je suditi prema istraživanju koje pokazuje da čak 56% Šveđana uopće ne zarezuje globalno zatopljenje, dočim je taj postotak u Grčkoj samo 13%.
Ispada tako da sugrađani klimatske aktivistkinje Grete Thunberg većinom odmahuju rukom kad se spomene globalno zagrijavanje i da njihove učene glave u svemu vide brojne mogućnosti za razvoj i zaradu, o čemu govori i zaključak rasprave kojom je poručeno da Švedsku očekuje bolja poljoprivreda, mogućnost izvoza energije iz hidroelektrana i sve više turizma. Švedska u budućnost, ispada prema rečenome, gleda optimistično, a ako se odmah osjetite ponukanima da nabavite, zlu ne trebalo, kakvu kućicu u skandinavskim prostranstvima, znajte da je u vrijeme pisanja ovog teksta u Švedskoj još uvijek dobra prilika jer su cijene nekretnina u godinu dana pale za petinu.
Ovdje u Faktografu ne utvaramo si da smo stručnjaci za kretanja cijena na tržištu nekretnina, ali tijekom analize o posljedicama klimatskih promjena na svjetsko stanovništvo naišli smo na, kako nam se čini, niz nelogičnih i proturječnih informacija na temelju kojih skromno zaključujemo da mi svi skupa ne razmišljamo previše gdje nam je dupe, a gdje glava.
Kad lutali smo svijetom kao raspršeno sjeme, govorili smo sebi – to je za neko vrijeme
Uzmite za primjer Sjedinjene Države gdje jako brzo rastu gradovi u Teksasu i Arizoni, a to su južnija područja za koje se očekuje da će najviše biti pogođena strahovitim vrućinama i nedostatkom vode. Stanovništvo Teksasa u protekla je dva desetljeća poraslo za 43%, više nego u bilo kojoj drugoj saveznoj državi, a baš u vrijeme pisanja ovog teksta američki tisak veli da će čak 40 milijuna Amerikanaca u posljednjem tjednu lipnja biti izloženo po život opasnim vrućinama. Gradovi u Teksasu i Arizoni na vrhu su najugroženijih i u tim državama često se tjednima i mjesecima živi u uvjetima koje njemački računalni znanstvenik Joscha Bach, inače prilično zainteresiran za klimatske promjene, zgodno uspoređuje s trgovačkim zatvorenim hladnim lancem (closed cooling chain, geschlossene kühlkette).
To otprilike znači da smo kao smrznuti pileći odrezak koji treba biti zamrznut sve do trgovine u kojoj ga smrznutog i kupimo. Naime, naše prebacivanje s jedne lokacije na drugu u situacijama ekstremnih vrućina dopušta vrlo kratko izlaganje vanjskim uvjetima, dok se sve ostalo vrijeme krećemo u klimatiziranim prostorima – kod kuće, u automobilu, na poslu ili u trgovini. Ako se slučajno zadržimo vani malo duže ili ako se pokvari klima uređaj prijeti nam toplinski šok, moguće otkazivanje organa pa čak i smrt. Kada se tijelo pregrije i prestane znojiti, puls naglo ubrza, krvne žile se pokušavaju rashladiti, smanjuju cirkulaciju u nekim dijelovima tijela i na kraju brzog niza reakcija kojima se organizam pokuša obraniti počinju otkazivati organi, što dovodi često do teških posljedica ili smrti. Oko 10% izloženih toplinskom udaru premine, a 30% zadobije trajna oštećenja u moždanim funkcijama. Najugroženiji su naravno stariji jer njihov kardiovaskularni sustav više nije tako otporan.
Građanima Teksasa i Arizone, kao uostalom i gotovo svim Amerikancima, rijetko pada na pamet razmišljati o tome kako će im funkcionirati protok krvi kad upekne u podne jer su optimistični i ne razmišljaju duže od, recimo, pet godina unaprijed. Ako sada žive negdje gdje je jako vruće jednostavno misle da će za koju godinu preseliti na lokaciju koja će im biti ugodnija jer je u Sjedinjenim Državama uobičajeno promijeniti barem nekoliko gradova, država i podneblja tijekom života.
Ako sada kupuju kuću u vrućem Houstonu u Teksasu (upravo se na takav korak odlučio prijatelj koji na pragu šezdesetih ovih dana seli iz Kalifornije) očekuju da će za koju godinu moći spakirati kofere i zaputiti se, recimo, u krajeve oko Velikih jezera gdje se očekuje prava navala milijuna klimatskih migranata iz južnijih područja SAD-a kasnije tijekom ovog stoljeća. Tamo će, naime, tvrde analitičari, biti puno ugodnije te se pomalo razmišlja što će biti potrebno napraviti kako bi se smjestio veliki broj pridošlica ako selidbe krenu naglo.
I been in trouble ever since I set my suitcase down
Tko kod na svijetu, za deset ili stotinu godina, bude pakirao kofere i planirao kuda umaknuti od podivljalog vremena, donosit će tešku odluku jer je zapravo još uvijek teško reći hoće li biti koliko toliko pitomog utočišta. Sve te silne prognoze i mape najavljuju katastrofične scenarije, no nema zapravo potpune suglasnosti jer priroda i atmosfera su nepredvidivi i beskrajno kompleksni, s mnogim detaljima koje znanstvenici još uvijek nisu razjasnili u detalje.
Ranije smo spomenuli da u skandinavskim državama neki vedro gledaju u budućnost jer mnoge najave prognoziraju blažu klimu na sjeveru Europe, ali ima i onih koji sa zabrinutošću zbrajaju i oduzimaju podatke o Golfskoj struji bez koje bi čitav naš stari kontinent bio hladniji. Koliko su strujanja u Atlantiku, ali i drugim svjetskim oceanima, komplicirana govori i ova mapa koja pokazuje povezanost velikih vodenih površina koje presudno utječu na klimatska kretanja.
Moguće je, naime, da klimatske promjene otope puno leda na krajnjem sjeveru, što bi u sjeverni Atlantik moglo donijeti puno slatke vode i tako mu mijenjati slanost te poremetiti sadašnji balans hladnije i toplije vode. Ako bi to usporilo Golfsku struju, dakle dotok tople vode iz tropskih krajeva, u Europi bi nastupilo hladnije vrijeme, pa čak i novo ledeno doba, a ni istočna obala SAD-a ne bi dobro prošla. Takav scenarij (dramatiziran inače u filmu "The Day After Tomorrow") dodatno potkrepljuje tezu da globalno zatopljenje donosi mogućnost mnogih ekstrema od kojih se netko s koferom u ruci, tražeći u budućnosti kutak, možda i neće moći baš lako sakriti.
Dok vjerovali još smo da samo put se mijenja, mi rekli smo si zbogom govoreć‘ doviđenja
Migracije stotina milijuna onih koji će bježati od klimatskih promjena u dobrom dijelu bit će trajne i to ne samo u jednom životnom vijeku već u više generacija, kaže izvješće američke vlade koje predlaže da se već sada započne s izradom propisa koji će nesretnicima omogućiti uključenje u novu sredinu, legalnu zaštitu te dobivanje državljanstva. Najugroženiji su sadašnji stanovnici područja koja uobičajeno zovemo globalni jug, a tu među ostalima spadaju subsaharska Afrika i brojni priobalni krajevi širom južne Azije. Predviđena kretanja migracija po kontinentima protežu se tisućama kilometara, a ugrubo su ilustrirana mapama dolje koje, među ostalim, za Mediteran prognoziraju dolazak izbjeglica iz afričkih područja, onih u kojima se pak očekuje udvostručenje broja stanovnika do 2050. godine.
Mišljenja analitičara o tome koliko će zaista klimatskih izbjeglica biti u idućim desetljećima prilično se razlikuju i kreću od nekoliko stotina milijuna do čak tri milijarde, što znači da će se događati pravi egzodusi, a u takvim kretanjima stanovništva, koja je vrlo teško držati pod kakvom takvom kontrolom, najčešće već na putu stradavaju oni slabiji, dakle djeca, stariji i žene.
Prošlost ne možemo promijeniti, kao što nismo u stanju niti na brzinu zaustaviti globalno zagrijavanje izazvano trošenjem fosilnih goriva, a budućnost je nezahvalno predviđati te je stoga sve ovdje rečeno tek niz depresivnih najava analitičara koje se, ustvrdit će neki optimist, možda uopće neće ostvariti. Drugi optimisti, oni koji planiraju zavrtjeti kakvu zaradu, klade se na vremenske prilike, planiraju gdje im klimatske promjene mogu donijeti veći profit na nekretninama, dok najbogatiji mogu dvojiti hoće li im biti ugodnije na planiranim super modernim plutajućim gradovima ili negdje među oblacima. Jedna japanska tvrtka, primjerice, priželjkuje izgradnju stambenog i zdravstvenog centra koji bi negdje nasred oceana, zaštićen od klimatske kataklizme, brojao i do 40 tisuća žitelja, a takve plutajuće gradove predlažu i neki europski arhitektonski uredi i tvrtke. Futuristi sanjare i o letećim hotelima koji bi, pogonjeni manjim nuklearnim reaktorom, mogli visoko na nebu provesti godine i nositi po pet tisuća ljudi.
Ipak, za najveći broj klimatskih izbjeglica, a to je svjetska sirotinja, vjerojatniji će izbor biti obratiti se nekom od bezobzirnih krijumčara ljudi. Riječ je o vrlo unosnom poslu, o čemu svjedoči i podatak da meksički narko karteli, koji za ilegalne prelaske južne granice Sjedinjenih Država ubrzano razvijaju cijelu industriju, bilježe basnoslovan rast profita – prihodi od te grane poslovanja su im s 500 milijuna dolara od prije samo nekoliko godina skočili na 13 milijardi. Silne milijarde vrte i krijumčari ljudi na mediteranskim rutama između Afrike i Europe, a radi se, priznaju i dužnosnici Europske unije, o sposobnim kriminalcima koji su u stanju organizirati velike operacije sa složenim lancima opskrbe na geografski velikim područjima. Takvi zbog klimatskih promjena vjerojatno neće nimalo žaliti, već će trljati ruke zbog povećanja broja onih koje će se zaputiti na put bez povratka, piše Faktograf.