StoryEditorOCM
ForumSRUŠENE NADE

Hoćemo li, zapravo, ikad postati trajno imuni na koronavirus? Zadnji zaključci WHO-a su ‘hladan tuš‘, spremimo se na socijalno distanciranje do 2022.

Piše Davor Krile/Slobodna Dalmacija
23. travnja 2020. - 08:46

Većina državnih planova o postupnoj normalizaciji života i ukidanju epidemijskih ograničenja temelji se na pretpostavci stjecanja imuniteta na koronavirus u dijelu populacije. Masovna testiranja trebala bi dati precizniju sliku o tome koliki je imunitet postignut u određenoj zajednici, a imunološki odgovori organizma na bolest jednako su očekivani temelj za dugoročni rad na cjepivu.

Neke su zemlje, poput Velike Britanije i Švedske, čitavu strategiju borbe s epidemijom temeljili na razvoju prirodne otpornosti prema virusu u dominantnom dijelu zajednice, tzv. imunitetu krda.

Zadnji zaključci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) na sva takva očekivanja djeluju kao prilično hladan tuš. Otvaraju i sudbonosno pitanje hoćemo li kao vrsta, zapravo, ikad postati trajno imuni na koronavirus?

Dosad provedena ispitivanja razvoja antitijela na SARS-CoV-2 kod čovjeka govore nam kako put do imuniteta na koronavirus, nažalost, neće biti jednostavan – upozorila je nedavno tehnička direktorica WHO-a, američka doktorica Maria Van Kerkhova.

Čini se da je tek jako mali dio svjetske populacije (oko dva ili tri posto) u krvi razvio antitijela koja pokazuju da su bili inficirani Covidom-19, upozorila je Kerkhova, a ni prisustvo antitijela u nečijoj krvi ne mora značiti da je osoba imuna na virus. Time su srušene nade da će 'imunitet krda' uskoro ubrzati popuštanje mjera zaštite.       

Antitijela su proteini koje proizvodi imunološki sustav i njima gađa virus, bakteriju ili drugi agresorski patogen. Vezivanjem na njega čine ga bezopasnim ili ga označavaju za uništavanje. Antitijela se uobičajeno zadržavaju u čovjekovom krvotoku nakon infekcije, u slučaju da se virus vrati. Ako se to dogodi, antitijela su spremna za reakciju te je drugi imunološki odgovor toliko brz da se ponovna infekcija jedva i registrira. To u praksi znači da oporavljeni bolesnici imaju prirodnu otpornost na ponovnu zarazu.

Sistemski problem s koronavirusom je što se sumnja u te poznate obrasce, jer on nikad dosad nije bio na čovjeku kao domaćinu.

„Još uvijek učimo kako se on ponaša i koje bolesti uzrokuje“ kaže za BBC Katrina Pollock, viša istraživačica istraživačkog zavoda na Imperial Collegeu u Londonu.

Kad ste potpuno naivni u pogledu virusa, imunološki sustav reagira brzim nespecifičnim odgovorom, kako bi pokušao kontrolirati infekciju. Ta reakcija ovisi o dozi virusa koju ste primili, vašoj genetskoj pozadini i o tome kako je vaš imunološki sustav programiran reagirati na nove bolesti. Na sve to može dodatno utjecati i vaše opće zdravstveno stanje i dob.

Tijekom respiratornih infekcija kod prvog i nespecifičnog imunološkog odgovora razvijamo simptome nalik gripi. Groznica, slabost i umor koji osjećamo i stvaranje sluzi su dio opće strategije koju naš imunološki sustav koristi za neutralizaciju infekcije.

Trudimo se da naša tijela budu neprijateljska prema virusnim stanicama podižući našu temperaturu i razmještajući okolo stanice koje jedu virus, a nazivaju se fagociti. Unutar tog obrasca, dio imunološkog sustava se programira poput softvera u rafiniran i specifičan način djelovanja koji se naziva adaptivni imunološki odgovor.  

Aikiko Iwasaki, profesor imunobiologije na Yaleu, kaže kao još nije poznato zašto neki ljudi imaju blage infekcije, no pretpostavka je da je faktor izloženosti jedan od razloga. Također nije jasno ni hoće li vas snažniji odgovor imuniteta na prvu zarazu bolje pripremiti za ponovnu infekciju koronom.

Studija provedena na rekonvalescentima u Kini pokazala je da čak 30 posto oporavljenih ima vrlo malo ili nikakva antitijela u krvnoj plazmi. Čini se da su ti ljudi uspjeli neutralizirati infekciju bez stvaranja antitijela. „Antitijela nisu jedini odgovor na Covid-19", kaže Iwasaki.  

Ako se neki pacijenti uspijevaju oporaviti bez stvaranja antitijela, to dovodi u pitanje i tehnike liječenja transfuzijama krvne plazme. Ovaj tretman serumom iz krvi oporavljenih, za koji je dodijeljena i prva Nobelova nagrada za medicinu, ionako je količinski ograničena terapija koju je nemoguće primijeniti na širu populaciju.

No, još su pesimističnija ograničenja koja su znanstveno poznata i iz ranijih epidemija koronavirusa: još, naime, nema učinkovitog cjepiva ni za MERS ni za SARS, pa je itekako upitno hoće li se moći razviti djelotvorno cjepivo i za najnoviji koronavirus.

Premda se najavljuje već desetljećima i na istraživanjima se predano radi, svijet još nije uspio razviti ni učinkovito cjepivo koje štiti od virusa HIV-a. Zadnje eksperimente prekinuo je prije mjesec dana američki Nacionalni institut za zdravlje (NIH), nakon što se istraživanje na više od 5000 ljudi u Južnoafričkoj Republici pokazalo posve nedjelotvornim.

Usprkos tome što kao vrsta planiramo skoru kolonizaciju Marsa, na zemlji postoje još mnoge bolesti i virusi bez cjepiva i učinovite zaštite. Zato znanstvenici predviđaju da će mjere distanciranja svijet morati dosljedno primjenjivati barem do 2022. godine, želi li izbjeći puno gore posljedice pandemije od dosadašnjih.

29. studeni 2022 09:20