Iako su žene češće žrtve obiteljskog i partnerskog nasilja, istina je da i muškarci često trpe u nasilnim partnerskim vezama, a jedina razlika je u tome što o tome obično ne govore naglas. U većini slučajeva čini se da su muškarci - žrtve zapeli u vremenu: danas su u istom položaju u kojem su žene bile prije 30-ak godina.
Unatoč rastućem broju muškaraca žrtava obiteljskog ili partnerskog nasilja, njihov problem smatra se prilično nevažnim, ili se misli da su na neki način sami krivi za to, a ponekad su i predmet podsmijeha ako njihovo iskustvo procuri u javnost. Kako komentira ovaj problem, pitali smo doc. dr. sc. Gorana Arbanasa, forenzičkog psihijatra i seksualnog terapeuta u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče:
- Na početku treba reći da su velika većina žrtava obiteljskog ili partnerskog nasilja žene. Međutim, sve češće i muškarci postaju žrtve. Postoje određene kulturološke razlike, pa je viša prevalencija obiteljskog nasilja zabilježena u Sjedinjenim Američkim Državama nego u Europi. Moguće je da tu ulogu imaju i stope prijavljivanja. Naime, obiteljsko se nasilje općenito rijetko prijavljuje, a posebno ga rijetko prijavljuju muškarci. Postoje vrlo visoke crne brojke, tj. velik broj onih koji su neprepoznati, koji nikome to nisu ispričali.
Prešućuju li oni fizičko nasilje koje su doživjeli ili doživljavaju zbog toga što se srame?
- Razlog je što postoji stigmatizacija i žena žrtava, a ova je stigmatizacija još viša kod muškaraca. Naime, u patrijarhalnim društvima uloge muškaraca i žena su različite i činjenica da je netko žrtva obiteljskog nasilja ugrožava mušku rodnu ulogu te osobe.
Osim toga, reakcije stručnjaka koji se nađu "s druge strane", tj. oni kojima se osoba povjeri - npr. liječnici, policajci, psiholozi... mogu imati neprimjerene reakcije čuđenja ili nevjerice. Često se kod žena žrtava obiteljskog nasilja smatra da su one same krive, da su same tome nekako pridonijele, da su to mogle izbjeći. U slučaju muškaraca žrtava takav je stav još više izražen.
Nasilje je prisutno i u biseksualnim i homoseksualnim vezama?
- Svi dostupni podaci govore nam da su muškarci u višem postotku žrtve obiteljskog nasilja u netradicionalnim biseksualnim ili homoseksualnim vezama, tj. muškarci pripadnici ovih seksualnih manjina češće se javljaju kao žrtve partnerskog nasilja, u odnosu na heteroseksualne parove.
Moguće je da je zaista prevalencija nasilja u ovim vezama viša, za što postoje i razumljiva objašnjenja – npr. počinitelji partnerskog nasilja su uglavnom muškarci, pa je za očekivati da će muškarci biti počinitelji i u ovakvim vezama. No, s druge strane moguće je i da se muškarci iz ovih veza lakše odluče potražiti pomoć i zaštitu.
Ipak to čine rijetko? Postoje li neki posredni znakovi na temelju kojih vi možete zaključiti da netko trpi nasilje?
- Muškarci se rijetko javljaju. Podaci govore kako je veća šansa da će se javiti kad postoji fizička ozljeda. Nažalost, kao i kod žena, ne postoje neki specifični znaci koji bi govorili da se kod osobe radi o zlostavljanju. Reakcije koje se pojavljuju kod žrtava partnerskog nasilja najčešće su depresivne i anksiozne reakcije, koje su nespecifične, mogu se javiti i kod osoba koje nisu doživjele zlostavljanje.
Vrlo je teško potražiti pomoć. Kao prvo, osoba mora prijeći preko vlastitoga narušenog samopouzdanja i vlastite slike o sebi, jer većina muškaraca ima i pounutreni kulturološki stereotip da bi muškarci trebali biti jaki, snažni i da ne bi trebali biti žrtve. Kad se nađu u takvoj poziciji, bit će teško povjeriti se. S druge strane, katkad muškarci dožive neprimjerene reakcije stručnjaka npr. reakcije tipa: „pa kako je to moguće?“, „kakav ste vi to muškarac?“ i slično. Osim toga, okolina često reagira s nevjericom i podsmijehom.
Što kažu oni koji su se vama obraćali za pomoć?
- Podaci potvrđuju da su oblici nasilja prema muškarcima i ženama različiti, te žene kao žrtve partnerskog nasilja u heteroseksualnim vezama češće doživljavaju fizičko nasilje, dok muškarci u takvim vezama češće doživljavaju uvrede, vrijeđanje, ponižavanje i druge vrste verbalnog nasilja, kao i emocionalno ucjenjivanje, manipuliranje.
S druge strane, u biseksualnim i homoseksualnim vezama, učestalost fizičkog nasilja i prema muškarcima je viša. Ova razlika postoji zapravo zbog počinitelja - zlostavljača, a ne zbog spola žrtve. Naime, muškarci su nasilniji, čine više fizičkog nasilja i fizičke agresije od žena, kako prema muškarcima, tako i prema ženama. Žene su daleko rjeđe počiniteljice.
Istraživanja pokazuju da su žene jednako agresivne ili agresivnije od muškaraca u vezama sa svojim muževima ili partnerima suprotnog spola.
- Ukupno gledajući, kako u partnerskim odnosima, tako i u drugim vrstama nasilja, muškarci su daleko agresivniji od žena. Također, muškarci su daleko češći počinitelji kaznenih djela u svim zemljama u svijetu. Muškarci čine više od 90 posto zatvorenika u svim sustavima, što jasno govori da su muškarci daleko agresivniji.
Postoje različiti razlozi za to. Od biološke činjenice da je vjerojatno razina testosterona povezana s razinom agresivnosti, preko psihološkog i kulturološkog učenja dječaka da budu aktivniji, agresivniji, borbeniji, dok se djevojčice uči drugačijim kvalitetama. Premda je u zadnjih nekoliko desetljeća, posebice u nekim zemljama, ovakav stav u odgoju izmijenjen, razlike u agresivnosti i dalje su prisutne u svim zemljama i muškarci su u svim zemljama i u svim situacijama agresivniji od žena.
S kojim ste se vrstama nasilja nad muškarcima susretali?
- U kliničkoj praksi susreo sam se sa svim vrstama nasilja prema muškarcima, premda opet moram napomenuti da je to daleko rjeđe nego nasilje prema ženama. Od neprestanog vrijeđanja i nazivanja pogrdnim imenima, preko suptilnih oblika zlostavljanja npr. ismijavanja pred poznanicima i prijateljima, do fizičkog nasilja.
Također treba napomenuti da nerijetko u praksi viđamo i situacije i da su oba partnera u vezi zlostavljači. Drugim riječima i muškarac i žena su agresivni jedan prema drugome. Obično blaži oblici nasilja prođu neprimijećeno, „ispod radara“, ali kad ovakva situacija kulminira fizičkim nasiljem, tada se uključuje sustav.