Miris trave, šum rijeke, huk vjetra kroz granje, pjev ptica u ranu zoru, kapi kiše na obrazima, opojni mirisi aromatičnih biljaka, zvuk vlastitih koraka dok gojzerice grabe po kamenjaru...
Sve to duboko upija osjetilima izuzev vida Feručo Lazarić, slijepi 65-godišnji planinar iz Savičente, dok u pratnji prijatelja Sergia Ostovića, svog vršnjaka, prelazi putovanje života, avanturu zvanu Via Adriatica, dugu čak 14 planina, 12 rijeka, dva jezera, sedam županija, odnosno 1100 kilometara i tko zna koliko dana i noći punih neizvjesnosti, nepredvidljivog vremena i zahtjevnog terena, sve tamo do rta Kamenjak.
Da nije izgubio vid u svojoj 40. godini, Feručo možda ne bi toliko ćutio prirodu oko sebe, niti krenuo na ovakav put. Kada ti život uskrati jedno, vrati ti dvostruko više samo ako otvoriš srce.
Bez ženine kuhinje i udobnog kreveta
– Htio sam vidjeti kako ću na Via Adriatici, u kontaktu s prirodom, funkcionirati bez kuće, ženine kuhinje, udobnog kreveta, kupatila i garderobe. I ništa mi ne fali.
Čak se odlično osjećam nakon svakog većeg napora koji su nas pratili poput ledene kiše na spustu sa Snježnice, ili kamenjara po zvizdanu do Orebića.
Većina misli da mi slijepi možemo tek malo. Sljepoća jest veliki hendikep, ali unatoč tome možemo urediti život i živjeti ga punim plućima. Mene sljepoća nije zakočila, nego mi je dala poticaj za dalje.
Meni su svi lijepi i elegantni
Oni koji vide gledaju manje bitne stvari, kako je ko odjeven, je li lijep ili ružan... Meni su svi lijepi, elegantni, veseli, a priroda... Nju sada doživljavam puno intenzivnije nego kada sam vidio. Svojim bogatstvom i mene obogaćuje – rekao nam je nadahnuto Feručo, kojeg smo uhvatili na putu kroz Žrnovnicu u pratnji članova HPD "Mosor" Ivane Radonić i Anđelka Kovačevića.
Feručo je krenuo 24. rujna s Prevlake, u društvu prijatelja Sergia iz Pule i Zlatka Mihoceka Torpeda, planinara iz Međimurja, koji je prvi prešao u cijelosti Via Adriaticu, kao zavjet i zahvalu što se nakon teške prometne nesreće potpuno oporavio.
Sergio je prethodno prošao hodočasnički put sv. Jakova. Povezala ih je Via Adriatica, jedinstveni pješački put koji spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja i povezuje naše obalne planine.
U protekle tri godine otkako je trasirana Via Adriatica, njome je prošlo tek 10 ljudi. Isto toliko ih sada njome korača, svatko svojim tempom, svojim smjerom i slobodnim vremenom upijajući sav izazov tako hodajući. I sve to bez nagrade, bez pehara ili medalje.
– Nagrada je ona koju pronađete u sebi – kazat će vam svaki hodač, pa i Feručo koji je prva slijepa osoba na ovom putu, čudesnom ne samo zbog ljepote predjela kojima prolazi, nego zbog ljudi koji čine ovu stazu toliko moćnom, jer svakodnevno pružaju podršku hodačima, dočekuju ih na određenim točkama, nude im noćenje, topli obrok, svu potrebnu logistiku, a što je najljepše sklapaju neraskidiva prijateljstva.
Bajka na putu
Ivana, Nina, Tanja, Vlaho, Ana, Ante, Albert, Sandra, Karlo, Tajana, HGSS-ovci i brojni drugi dio su zajednice trail anđela koji čine ovu stazu posebnom.
– Ovo što doživljavamo na putu prava je bajka! Samo lijepe stvari nam se događaju. I težinu od 20, 25 kilograma koliko teži ruksak zaboravim, i zvizdan kad upekne, i kišu koja nas iznenadi... sve to zaboravimo kada nas dočekaju predivni ljudi po stazi
Kako nećete svakog jutra opet dobiti snagu za nastavak puta?! – govori Feručo dok umjerenim tempom korača šetnicom uz rijeku Žrnovnicu, držeći se rukom za Anđelkov ruksak, a u drugoj drži štap. Ne vidi, ali sve ćuti oko sebe. Put do dalekog Kamenjaka gotovo je u cijelosti osiguran volonterima koji poznaju teren, pa ga svakog jutra dočekaju novi pratitelji.
Skijao, trčao, vodio pizzeriju
– Meni i Sergiju se ne žuri, obojica smo u mirovini pa imamo vremena. Nazovem doma da pitam kako su, a oni mi vele da su sad ko na godišnjem odmoru, jer se ne vrte oko mene. Sad vidim koliko su me razmazili... Predviđanja su da ćemo biti na putu najviše dva mjeseca – kaže Feručo.
Prije sljepoće Feručo je skijao, trčao, puno putovao sa suprugom, radio u brodogradilištu "Uljanik" kao konstruktor-projektant, a navečer bi svirao gitaru po plesnjacima. Obiteljski su vodili i pizzeriju, gradili obiteljsko gnijezdo, a kada je izgubio vid, počeo je planinariti!
– Dosta planinarim i to me raduje jer uživam u prirodi, upoznavati ljude na putu, ćutiti mirise, osjete, slušati zvukove, spavati u šatoru, kupati se u rijekama, imati čisti kontakt s prirodom...
Kada mi je Sergio kazao da namjerava proći Via Adriaticu, i sam sam počeo razmišljati o toj stazi, i evo me na njoj – kaže Lazarić.
Vino već kuha
– Unatoč godinama, mi smo duhom mladi – smije se i Sergio.
– Svaku večer prije spavanja u diktafon bilježim svoje dojmove i razmišljanja. Čim se vratim kući napisat ću putopis koji će se zvati "Bajka – Via Adriatica", jer to ona uistinu i jest!
Promovirat ću aktivan način života kroz boravak u prirodi. Ima tu i napora, naravno, ali to vam je onaj slatki napor od kojeg zaspete sretni – otkriva Feručo koji je nedavno promovirao svoju knjigu "Planinarenje na slijepo".
Pozdravili smo ga dok je nastavljao put prema Kučinama i Mravincima, i dalje, preko Kozjaka, Svilaje, Moseća, Dinare, Velebita, Učke, sve do Kamenjaka. Njega i Sergia čeka još puno kilometara i izazova, ali uporni su, kažu nam.
– Morat ću se zaletiti kući na jedan dan. Stavio sam grožđe u bačve i sad vino kuha. Na Martinje, 11. studenoga treba vino pretočiti. Bez obzira na to gdje ću biti, moram to obaviti. Pravljenje vina je moja strast – veli Feručo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....