DIPLOMATSKI DOAJEN FRANE KRNIĆ OBJAVIO JE KNJIGU O SVOJOJ BOGATOJ KARIJERI – 'SUBOTNJI PRILOG SPEKTAR' ĆE JE FELJTONIZIRATI U VIŠE NASTAVAKA.
Prethodni nastavci:
---------
Novi nastavak:
Zatvor Scheveningen bio je i ostao poseban haški fenomen.
Bilo je to valjda jedino mjesto u kojemu je nakon svog potpunog raspada Jugoslavija još davala vidljive znakove života. Taj golemi kavez odvojen visokim zidom od nedalekih pješčanih sprudova Sjevernog mora lebdio je unutar tog pitomog haškog predgrađa kao u svemiru obješen i zemaljcima nedodirljiv prostor. Betonski kompleks sivosmeđih zgrada izvana zaključan lokotom nade i u isto vrijeme iznutra obojen nestvarnim, višeslojnim bojama jednog iluzijskog jugozajedništva njegovih novodopremljenih stanovnika, obojen čudnovatim zajedništvom upravo onih antijugoslavenskih protagonista koji su u dojučerašnjim, stvarnim i krvavim međusobnim ratnim sukobima svjesno rušili sve one stupove na kojima je počivala baš ta ista, opjevana i izrugana, popljuvana i oplakana, voljena i omražena, u nebo dizana i prezirana Jugoslavija.
U centralnom dijelu glavne zatvorske zgrade, u jednom njezinu posebno namijenjenom izvanćelijskom prostoru, kao na manjem seoskom trgu, u određenim satima, u dane dopuštenih posjeta moglo se vidjeti kako zajedno šeću ili sjede optuženi i Srbi i Hrvati i Bosanci i njihovi posjetitelji i prijatelji i pristigla rodbina... Moglo se čuti kako međusobno razgovaraju, pričaju viceve i razmjenjuju vijesti. Kako se uzajamno časte hrvatskim ribljim konzervama i srpskim kobasicama, kako na malim stolovima, prekrivenim domaćim, balkanskim, izvezenim kuhinjskim krpama jedni drugima nude štrudlu od jabuka, komade bureka i hrpe čvaraka... Učinilo bi se u jednom trenu da nedostaju samo zvuci narodnjačke muzike...
Supotpisana osmrtnica
Takav unutarnji ambijent, koji je svjesno otklanjao od samog sebe prošlost i stare sukobe, koji je odustajao od vođenja ispraznih i zamornih polemika i bio koncentriran od svih pritvorenika, prije svega, na postizanje što prihvatljivijih uvjeta za preživljavanje gubitka slobode, bio je i jedan od razloga što su brojni od njih, među njima i general Gotovina, supotpisali osmrtnicu sućuti povodom smrti, u tom istom zatvorskom ambijentu, Slobodana Miloševića. Meni je to tada bilo potpuno razumljivo i prihvatljivo. Brojnim hrvatskim medijima nije.
I jedino što bi s vremena na vrijeme poremetilo taj pseudovašarski ambijent, bio je dojam da sve to, tu iznad svih njih, iza nekog stupa ili s neke unutarnje viseće verande neopipljivo i nevidljivo, čas u čuvarskoj uniformi čas u elegantnom odijelu, nadgledaju i snimaju pritvorski čuvari i s njima uvijek, osobno ili duhom, legendarni upravnik Scheveningen-zatvora, srdačni, uviđavni, korektni i pravedni Irac Tim McFadden.
Osim McFaddena ili nekog njegova službenika, tu bi harmoničnu sliku "izdvojenog života u svemiru" znali pokatkad narušiti svojom neprirodnom prisutnošću još jedino ministri pravosuđa, čas ove ili one nove države s Yu-Balkana.
Ministri bi onda, nakon što bi im prethodno slobodno prišli i pozdravili ih i neki od "onih drugih", zajedno s veleposlanikom u pratnji, ušli samo "sa svojima" u jednu zasebnu, za to pripremljenu i staklenim vratima odvojenu prostoriju. Prostoriju koja bi se onda, na sat-dva, pretvorila u svjedoka raznih drama, istina, laži, obmana, realnih i nerealnih obećanja, osnovanih i lažnih nada. (...)
Moja dva posjeta pritvoru u Scheveningenu obavio sam prateći tadašnju hrvatsku ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt, nakon njezinih razgovora s Carlom Del Ponte i predsjednikom MKSJ Theodorom Meronom.
U prvom posjetu sugovornik nam je bio optuženik, bosanskohercegovački Hrvat, general Tihomir Blaškić. U drugom general Mladen Markač.
Bilo je to vrijeme kada se u Blaškićevu slučaju još nije nazirao za njega povoljan ishod koji će mu nekoliko godina poslije, uspješnom Nobilovom obranom, smanjiti kaznu s 45 na devet godina zatvora i izvući ga na slobodu nakon nešto više od osam godina provedenih u pritvoru. Usprkos tome Blaškić je djelovao mirno i optimistično. Nas, njegove sugovornike, zabrinjavao je samo jedan zelenkasti ton u blijedoj boji njegova lica, što je samo po sebi potvrđivalo vijesti da ga muči neka ozbiljnija bolest. General Blaškić, bivši oficir JNA, u razgovoru je bio odlučan u tvrdnji da su unutar sektora njegove komandne nadležnosti na terenu Herceg-Bosne postojale i neke paralelne, političke, linije zapovijedanja na koje on, kao komandant, nije imao nikakvog utjecaja. Njegov odvjetnik Anto Nobilo poslije je upravo to dokazao i dugotrajnu prvostupanjsku Blaškićevu presudu u nešto kraćem trajanju objektivno prebacio u krivnju HDZ-ova miljenika Darija Kordića.
Zgražanje nad zločinima
General Markač izazivao je, kao osoba, moju posebnu znatiželju jer ga je jedna, mnogo godina prije meni ispričana priča, opisala kao čovjeka koji se je istinski zgražao nad gnjusnim zločinima koje su počinili izvjesni njemu podređeni redarstvenici nad nekim srpskim civilima. Taj moj poznanik s Korčule kaže da te zimske večeri u konobi jednog Markačeva prijatelja, general nije mogao suzdržati suze komentirajući taj slučaj, niti bijes zbog osobne bespomoćnosti da to spriječi. Od trenutka kad su ti detalji doprli do mene u meni se rodila simpatija prema takvom Markaču i moje intimno, unutarnje odbacivanje njegove krivnje za ono za što ga je Haško tužiteljstvo poslije teretilo.
No u ovoj scheveningenskoj prigodi nismo o tome razgovarali. Razgovaralo se uglavnom o nekim pravnim aspektima i uvjetima življenja u pritvoru. I tada nas je general Markač, onako usput, obavijestio da on nije u pritvorskom dijelu gdje su ćelije s Hrvatima, već da je on jedini Hrvat smješten zajedno sa Srbima u njihovu dijelu zgrade. I na moju opasku da ću, ako on želi, to odmah raspraviti s McFaddenom i zatražiti njegov premještaj u hrvatski dio, Markač nasmiješen ustane i reče: "Nemojte molim Vas, pa ja se odlično osjećam u toj novoj okolini. A, osim toga, tu imam prigodu razgovarati i s Jovicom Stanišićem, šefom srpske obavještajne službe, i to je naša velika prilika da najzad utvrdimo tko je to u našim redovima radio za Srbe, ali i obratno."
Gotovo da smo se svi tome nasmijali, ali i savjetovali mu da se ne upušta u takva "istraživanja" jer redovito u njima, posebno u tim zatvorskim uvjetima, najčešći i najdjelotvorniji bivaju upravo "principi podmetanja", u čemu su srpski obavještajci naširoko poznati kao eksperti. Stoga me nije nimalo začudilo što je onog dana kad je ministrica Škare Ožbolt razgovarala s generalom Blaškićem, u tu zasebnu prostoriju u jednom trenutku nenajavljeno ušetao upravo Jovica Stanišić i, ispričavši se za prekidanje razgovora s Blaškićem, Vesni dao najljubaznije komplimente i priznanja za njezinu ministarsku djelatnost na planu brige i pomoći hrvatskim optuženicima u Haagu.
Tog istog dana, iz tog Markačeva "srpskog kvarta" spustio se u isti prijamni prostor i neočekivano se, na ulazu, sudario baš sa mnom predsjednik Srbije Milan Milutinović, moj nekadašnji prijatelj i kolega iz klupe s beogradskog Pravnog fakulteta, optužen za ratne zločine na Kosovu. Iako sam znao da je Milutinović u Scheveningenu, bila je to ipak jedna vrsta iznenađenja i uzbuđenja, jer se radilo o osobi koju sam poznavao duže od četrdeset godina, makar ga nisam viđao posljednjih dvadeset. I on je bio iznenađen. I prije nego što se odvojio od mene sa svojim američkim odvjetnikom, u našem kratkom razgovoru naglasio mi je samo jednu rečenicu. Doslovno sam je zapamtio: "Frane, ti me znaš, pa ja nisam imao vlast izdavati naređenja ni mom osobnom osiguranju, a kamoli srpskoj vojsci na Kosovu."
Milutinović je u Scheveningenu proveo pet godina, da bi na kraju sudskom presudom bio oslobođen svih optužbi.
'Pobjednička obrana'
Onog dana kada sam u Zagrebu 1992. godine, predsjedniku Tuđmanu, na njegovu molbu, pričao o svojim dojmovima o ličnosti Slobodana Miloševića kojeg sam također dobro poznavao, zasigurno nisam mogao ni pretpostaviti da ću Miloševića posljednji put sresti upravo u scheveningenskom pritvoru, kao optuženika za najteže ratne zločine. Slično kao i u susretu s Milutinovićem, to je bio kratak, ali poseban doživljaj. Doživljaj koji, kad ga oslobodiš političkog sadržaja i svedeš samo na ljudski aspekt, postaje poučak o relativnosti života, životnih ambicija i planova. Kao da sada gledam u figuru tog, za nesrpsku većinu u bivšoj
Jugoslaviji najodbojnijeg političara i osobu s maksimumom vlasti i prijeteće oružane snage, kako se sad, nakon što se pozdravio sa mnom i razmijenio ponešto kurtoaznih riječi, pogrbljeno, u iznošenom sivom džemperu, s hrpom papira pod pazuhom upućuje u obližnji sobičak sa staklenim vratima, koja je iznutra oblijepio starim novinama da ne bude izložen pogledima i da bi tamo, kako mi sam reče, "pripremao svoju pobjedničku obranu".