Ante Tomić: Slučaj iz Nove Gradiške samo je potvrdio stravu uhljebljivanja, a to će reći da su stranački kolege važniji od tamo neke djevojčice

Branka Medunića su, po svemu sudeći, postavili da upravlja novogradiškim Centrom za socijalnu skrb samo da bi on negdje primao nekakvu plaću, da bi siromah imao od čega živjeti. Vidjeli smo to mnogo puta, HDZ se pobrinuo za svoga člana, kao što HDZ i inače nagrađuje odanost. Ako tkogod i napravi svinjariju, uhvate ga da je štogod ukrao, prevario ili krivotvorio, vozio pijan, tukao suprugu ili prepisao diplomski, treba mu se samo jedno vrijeme pritajiti, praviti se blesav, ne odgovarati na telefon, prije nego što ga ponovno namjeste u Hrvatske šume, HŽ Infrastrukturu, vodovod, park prirode, u Ministarstvo uprave, Agenciju za zaštitu osobnih podataka ili plaćanje u poljoprivredi, gdje će on za deset do petnaest hiljada mjesečno slagati Microsoft Solitaire ili na Facebooku širiti istinu o cijepljenju. Deseci su hiljada takvih po kojekakvim kancelarijama i većinu od njih nikada nećemo upoznati.

Sjenovito mjesto

Radni vijek stranačkom prosječnom uhljebu prolazi nezamjetno i tiho, nitko ne zna ni kad je on došao ni kad je otišao. Maloprije je bio tu, kaže kolegica podižući pogled s ekrana i smeteno se osvrćući, pa i ako on cijela tri mjeseca nije dolazio na posao. To da čovjek postoji, da je on nekakvo tijelo u prostoru, postane nam jasno tek kad se dogodi nešto zbilja užasno kao prije nekoliko dana kad je dvoipogodišnja djevojčica iz Nove Gradiške umrla od roditeljskih batina.

Pod televizijskim reflektorom tako se našao spomenuti Branko Medunić. Nevoljko je iskoračio iz anonimnosti da javnosti rastumači kako novogradiški Centar za socijalnu skrb pod njegovim upravljanjem baš ni za što nije kriv, kako su u slučaju ubijene djevojčice sve po propisima učinili, a to da je jedno maleno i bespomoćno biće prepušteno ocu koji je prethodno bio prijavljivan za obiteljsko nasilje, sabranim je glasom, kao nešto potpuno prirodno, objasnio činjenicom da je dotad zabilježeno samo da je otac znao podići ruku na svoju staru majku, ali da djecu, božesačuvaj, taj humanist nije mlatio.

Slušajući Medunića ne znate što vam je mučnije, nepotkrijepljeno vjerovanje da će prijavljeni nasilnik pred djetetom umjeti obuzdati svoju prirodu, ili mirni, razumni glas kojim je Medunić izgovarao tu stravičnu glupost, ili vam je, ipak, najgori od svega sistem, HDZ koji je Medunića stavio u Centar za socijalnu skrb, a mogao ga je, jednako tako, staviti i u Ministarstvo uprave, na čelo parka prirode ili u Agenciju za zaštitu osobnih podataka. Medunić je, otkrilo se, prije petnaestak godina bio u Zagrebu, u Ministarstvu branitelja, kad je napravio nekakvu svinjariju i morao se povući i pritajiti, dok mu voljena stranka nije našla neko drugo, manje izloženo, sjenovito radno mjesto u rodnom gradu.

Jednako je, pamtite vjerojatno, bilo i s nekadašnjim omiškim gradonačelnikom Ivanom Škaričićem, kojega su nakon niza afera sklonili u zavjetrinu, na mjesto ravnatelja splitskog Doma umirovljenika, gdje je uskoro devetnaest korisnika umrlo od koronavirusa nakon što su nekoliko dana zaboravljeni ležali u vrućici. I tu smo imali jednoga koji je zasrao nakon što su ga njegovi duševno zbrinuli, da negdje prima nekakvu plaću, da siromah ima od čega živjeti. I tu smo, napokon, slušali slaboumna objašnjenja kako su stručne službe učinile sve po propisima. Inspekcija je podigla palac da je sve u redu. Ministar zdravstva Vili Beroš čak je srčano ustao da zaštiti Škaričića.

Birokratska zvijer

Nije, vidite, važno ako se nekakve djevojčice ili nekakvi umirovljenici neljudski pate i umiru. Važno je da stranački kolege imaju od čega živjeti. HDZ je potpuno okrenut sebi i svojim potrebama. Napravio je jedan čudovišno golem činovnički aparat u koji svakodnevno zapošljava nove načelnike, zamjenike, savjetnike i tajnike, ali što ih je više u sobi, manja je vjerojatnost da će vam se netko javiti na telefon. Uhljebi će živnuti samo u dvjema osobitim prilikama. Prva je kad Crkva traži nešto od njih, kad nadbiskup nazove na privatni mobitel, a druga kad namirišu mito, ako ih netko namigujući upozori kako će im se znati odužiti.

U svim drugim slučajevima birokratska će zvijer samo na trenutak pospano otvoriti jedno oko. Hadezeovci se neće pretjerano uzrujati ni ako tkogod izgubi život. Strpljivo će vam pričati da su napravili sve što je trebalo, iako zapravo nisu učinili ništa. I to je vjerojatno ono što nas više od ičega drugog uništava, što isisava snagu i iz društva i iz države, gomile besramnih, moralno ravnodušnih, indolentnih neradnika sa stranačkim iskaznicama.