Pod mirogojskim arkadama, u elitnom društvu pokojnika, na najuglednijoj našoj grobljanskoj nekretnini, ovih će dana sa svim počastima pokopati književnog povjesničara, akademika, predsjednikova savjetnika, narodnog zastupnika, jedno vrijeme čak i predsjednika Sabora.
Predstavnici kulturnih i političkih ustanova za mikrofonom će se izmjenjivati s dalmatinskom klapom koja će zapojati nekoliko prigodnih žalobnih brojeva, dok će sa strane neki ozbiljni dječaci i djevojčice nepomično držati njegova odlikovanja na baršunastim crvenim jastučićima, spomenice, redove i veleredove, sve s lentom i danicom i likom ovoga i onoga, gomilu sjajne gvožđurije kojom je zaslužnika jednom zakitio Franjo Tuđman. U jednu riječ, na državni će se račun prvorazredno komunalno zbrinuti tijelo jednoga kojega zaista pamtimo samo po jednoj izjavi otprije dvadeset četiri godine:
"I predstavnici Međunarodnog crvenog križa, koji su tijekom rata više puta posjećivali Jasenovac, ustvrdili su da on nije 'ni lječilište ni mučilište'. Čak štoviše, gostima je bio priređen i kraći kulturni program u sklopu kojega su izvedeni dijelovi iz 'Male Floramye', koju logoraši ne bi mogli uvježbati bez dozvole nadređenih, što također govori o karakteru Jasenovca."
I to je sve. Ako se itko među nama uopće može sjetiti pokojnog, sjetit će ga se samo po slaboumnoj laži kako su srpski, židovski, romski i komunistički nesretnici, ispijeni, odrpani i ušljivi, kratko prije nego će ih Maks Luburić i društvo noževima i maljevima poubijati i pobacati u Savu, razdragano pjevali operete. Akademik, zastupnik i predsjednikov savjetnik nije, istina, bio jedini koji je poricao ustaške zločine, obilje je revizionističkog smeća u posljednjih trideset godina izašlo iz usta mnogih hadezeovskih i pravaških prvaka, fratara, glazbenika, filmskih redatelja i povjesničara. Ipak, nijedan nije bio besramniji, nitko se nije usudio okrutnije ismijati žrtve. Priča o jasenovačkoj "Maloj Floramye" zauzima posebno mjesto u antologiji hrvatskih gadosti i trebalo bi je, ako mene pitate, zlatnim slovima uklesati u granitni nadgrobni spomenik Nedjeljku Mihanoviću, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
No, ako se to i ne učini, njegovo nedjelo neće biti zaboravljeno. Mlađi ga naraštaji ponosno baštine. Slučajno, upravo nekako u vrijeme dok je akademik i zastupnik predavao svoju besmrtnu dušu Stvoritelju, došla je vijest kako su dvojica hip hop veterana sa zagrebačke periferije, u jednoj pjesmi sa svog posljednjeg albuma, nabrajajući zla koja uništavaju naše društvo i državu, od feminizma i komunizma, do pedera i četnika, dosjetljivo rimovali novac i Jasenovac. Jer, ustaški je logor, naravno, mit, izmišljen da se ocrni i opljačka poštene Hrvate. Diskografska se kuća pod pritiskom brzo ogradila od ovoga sranja, i jednima se to svidjelo, istaknuli su da bi u svim normalnim zemljama zabranili muziku u kojoj se niječu fašistički ratni zločini. Drugi su opet ovo doživjeli skandaloznim gušenjem umjetničkih sloboda.
Kako bilo, album je uklonjen sa streaming servisa, ali nije, naravno, sasvim nestao. Tko god želi, lako će ga naći na internetu i nekažnjeno ga slušati koliko mu srce želi, ali ja ga ne bih preporučio, ni ljevičarima ni desničarima. Meni je to, po duši govoreći, prije ubogo, nego opasno. Nakon slušanja samo na trenutak sam osjetio negodovanje zbog sirove mržnje za homoseksualce, komuniste i Srbe, zbog poricanja ustaških klanja i pljuvanja po ženama bez djece.
Emocija koja je u meni prevladavala bila je žalost. Zaustavljao sam album da se odmorim od gorčine i beznađa koji su kuljali iz njega i sa svakim novim uključivanjem u crnu, masnu bujicu stihova Trama 11 bilo mi je sve teže. Ništa što tražim od muzike tu nisam našao, ništa duhovito, ni hrabro, ni mudro, ni nježno, ni senzualno. Pedeset i četiri preduge minute slušao sam samo sumorno svjedočanstvo kako je njima dvojici život uzaludno prošao i nisam se mogao ne sažaliti nad nevoljenim, neobrijanim i pretilim sredovječnim muškarcima u odjeći za srednjoškolce.
Album Trama 11 djeluje po prilici kao zvučni zapis zgode da su dvojica ratnih vojnih invalida upravo izašli iz kladionice negdje u Dubravi, nezadovoljno poderali i bacili na pločnik svoje gubitničke listiće pa odšetali do obližnjeg smećem zatrpanog parka i krenuli se jedan drugome jadati preko grma u koji zajedno mokre. I to traje i traje, dolje njihovi žuti mlazevi beskonačno prskaju po šimširu, jer je svaki od njih popio po jednu plastičnu dvolitrenku bezimenog piva iz Kauflanda, a gore ide nesuvisli niz uvreda i psovki za kurve, lopove, izdajnike, plenkoviće i njonje.
Pjesnička vam je poruka poznata, sve ono o čemu se ovdje pjeva, milijun ste puta čuli u jeftinim birtijama na uglovima zgrada, u onim sumračnim pajzlima spuštenim tri stepenice ispod razine ulice, gdje se pijanci žeste kako bi ministrima lupali zidarske iza uha, a televizijske voditeljice i pjevačice razvaljivali svojim moćnim, tvrdim spolovilima, tek što je kod Trama 11 ovo prostaštvo složeno u nekakve šeprtljave, krnje, ne osobito nadahnute rime, i u pozadini im stalno nešto iritirajuće lupa i struže.
Dok sve to mučenje završi zapravo sasvim smetnete s uma da su hip hop veterani s periferije uvrijedili jasenovačke žrtve. Njih su dvojica tako jadni, da se ne možete pravo naljutiti na njih. Na ulici se rađa neki uzbudljivi novi svijet, a oni ga samo gledaju kroz rešetke malih podrumskih prozora, zarobljeni u nekim svojim desničarskim starim sranjima.