Kad se ono Ante Gotovina prije mnogo godina kojekuda po bijelom svijetu skrivao od Međunarodnog suda za ratne zločine, Miroslav Škorosve je ponosne Hrvatice i Hrvate rasplakao pjesmom “Svetinja“.
Na koncertima diljem domovine i dijaspore visoko su se podizali plamičci upaljača kad bi krenula balada o strancima što pljuju i gaze sve što je našem čovjeku najsvetije. O dušmanima, “čudnim ljudima, čudnog imena“, Škoro je pjevao gnjevno i tužno, drhtavog glasa, osjećajno, misleći valjda na haašku tužiteljicu Carlu Del Ponte i bruxelleske birokrate što su od hrvatske vlasti nepopustljivo zahtijevali hapšenje našeg heroja, a ne zločinca.
Svetinjaaaaa
U bezbrojnim se prilikama svirala “Svetinja“, na stadionima i u sportskim dvoranama, na radiju, televiziji, na prosvjedima, dernecima, feštama, proštenjima i kirvajima, iz automobila zaustavljenim na križanjima, iz pašteta nam je, takoreći, iskakalo kako tuđinci ne kontaju šta nama znače “vjera, ljubav i domovina“, a da nitko nije primijetio nešto šaljivo. Nisam, priznajem, ni ja dok me prije nekog vremena nije prijatelj upozorio odakle je i kako se zove supruga Miroslava Škore i majka njegove djece.
Gospođa je iz Pittsburgha u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, a zove se Kim Ann. Pretpostavljam da je Kim skraćeno od Kimberly, ali i da nije, za naše je prilike dovoljno nesvakidašnje. Ne čuje se, složit ćemo se, to ime često.
Ne pamtite nijednu prodavačicu u supermarketu ili službenicu u banci da je na prsima nosila pločicu “Kim“.
Pa, recite, zar to nije urnebesno? Pjevati kako nas Hrvate proganjaju “čudni ljudi, čudnog imena“, a desetljećima živjeti s jednom Kim Ann? O čemu je zapravo ta pjesma, upitate se zabrinuto. Je li to zbilja o nepravedno optuženom Anti Gotovini ili je Miroslav Škoro javnosti izokola poslao vapaj, skrivenu SOS poruku da ga njegova žena ne razumije i kinji? Je li pišući pjesmu on možda zaboravio na svoju Kim Ann ili je jednostavno odlučio kako nije važno da je sam oženjen strankinjom i prikazao stvarnost na osobit način, ne obazirući se pretjerano na činjenice?
Ovo posljednje čini mi se najvjerojatnije nakon zbunjujućeg slučaja otprije nekoliko dana. Ponovno je Škoro, tko zna koji put, gorko zaplakao protiv nekakvih stranaca, “čudnih ljudi, čudnog imena“, ali ovaj put oni nisu iz Haaga i Bruxellesa, nego s istoka. Da oprostite, Srbi.
“Bajaga i Đorđe Balašević u Osijeku mogu dobiti dvoranu gratis, a ja moram platiti mjesec dana unaprijed. Mi smo malo zbunjen narod i zato nam je tako kako jest”, rekao je Škoro prvo za Večernji list, a zatim i ponovio nekoliko dana kasnije na Novoj TV, uobičajeno ljut, razočaran i žalostan kako Hrvati pred tuđim svijetom spremno skidaju gaće, a jednoga svoga pjevača, Hrvata zemljaka, svoju krv i meso, rod rođeni, nemilice deru.
Domoljubiiiiii
Zapjevao je još jednom on drhtavim glasom, a publika visoko podigla upaljače, iako baš ništa u ovoj tužaljki nije istina. Škoro je ponovno kreativno prikazao stvarnost, ne obazirući se na pretjerano na činjenice. Kako je otkrio i računima potkrijepio Drago Hedl u Telegramu, Balašević i Bajaga ne samo da su osječkom gradskom poduzeću "Sportski objekti" po ugovoru, pošteno i na vrijeme platili i najam prostora i postotak od ulaznica, već su platili više od našeg junaka, budući da su svirali u većoj dvorani od njega.
A što se tiče plaćanja mjesec dana unaprijed, ovaj je sam tako odlučio kako bi od "Sportskih objekata" dobio popust od petnaest posto.
"Kakvo je to došlo vrijeme, i brat brata vara", da se poslužimo uvodnim stihovima popularne "Svetinje". Miroslav Škoro sve je izmislio. Možda zato što su Balašević i Bajaga Srbi, ili zato što u Osijeku imaju više publike, ili zbog nekog trećeg, nepoznatog razloga, ružno je oklevetao vlast u gradu u kojemu živi, a kolege muzičare prikazao kao žicare i muktaše. Istina je voda duboka, pjeva Škoro u jednoj drugoj domoljubnoj baladi. I to je možda zbilja tako, ali što Škoro zaista zna o tome?
Takozvani domoljubi, osvjedočili smo se u brojnim primjerima, ne mare mnogo za bistre duboke vode. Njima je mnogo ugodniji plitki mulj laži i podmetanja u kojemu gmižu slijepi crvi zlobe i zavisti.
