Beč slovi za jedan od najurednijih gradova na svijetu. Konzultantska kuća Mercer deset je puta zaredom proglasila Beč gradom s najvišom kvalitetom života na svijetu. Beč imaju zasigurno najbolji sustav javnog prijevoza u Europi i najveći fond javnih stanova na svijetu. Grad Beč je u potpunosti podređen podizanju kvalitete života svojih građana i upravo zato ga mnogi biraju kao idealno mjesto za život.
U Beču se govori 55 svjetskih jezika, jedna trećina gotovo dvomilijunskog grada su Austrijanci, trećina otpada na migrante s Balkana, dok ostatak popunjavaju doseljenici iz Europe, Afrike, Južne Amerike, bliskog i dalekog istoka. Riječ je o pravoj multikulturalnoj metropoli koja savršeno funkcionira. Do te mjere savršeno da nama južnjacima sviklima na kaotične mediteranske komune sve to izgleda pomalo nadrealno i dosadno.
Beč već 12 godina vodi koalicija socijaldemokrata i zelenih, a od 2018. gradonačelnik je dr. Michael Ludwig. Glavni grad Austrije u potpunosti je predan zelenim politikama, ali za razliku od nas, to radi uporno i dosljedno. Dok vam pokazuju znamenitu Hundertwasserovu spalionicu smeća Spittelau u centru grada, Bečani će vam rado otkriti podatak da 51 posto površine grada pripada zelenim zonama. Druga posebnost je visoka i ravnomjerna urbanizacija gradskog područja. Od centra grada prema periferiji, u svim gradskim četvrtima građanima je dostupan jednak standard javnih usluga. Svi kvartovi su odlično povezani javnim prijevozom, imaju bezbrojna zelena područja i igrališta, obiluju šarolikim društvenim sadržajima i, što je najvažnije, jeftinim i dostupnim stanovanjem.
Politika stanovanje i gradnje socijalnih stanova nešto je po čemu se Beč izdvaja od drugih europskih metropola. U javnim stanovima u Beču živi oko 60 posto stanovnika. Po objavljenim podacima, grad raspolaže s preko 200.000 stanova, a prihod od najma stanova čini značaj dio gradskog proračuna.
Izgradnja javnih stanova pokrenuta je nakon sloma monarhije. U središte nekad moćnog, ali raspadajućeg carstva, započeo je povratak ili preseljenje desetaka tisuća veterana i radnika. Kako bi grad mogao smjestiti te ljude i ujedno im pružiti dostojanstvene uvjete života, tadašnje socijaldemokratsko vodstvo bečke općine, nadahnuto komunističkim idejama, počelo je graditi velike komplekse sa socijalnim stanovima. Stanovi su bili mali, skromni, od 30 do 60 kvadrata, sa zajedničkim društvenim sadržajima koji podsjećaju na komunalno stanovanje. Stanovnici imaju pristup, primjerice, zajedničkim praonicama rublja, stolovima za blagovanje, dječjim vrtićima, knjižnicama i liječničkim ordinacijama. Sve stambene zgrade izgrađene sredstvima grada, označene su crvenom oznakom "Wohnhaus der gemeinde Wien" (Stambena zgrada općine Beč), zajedno s datumom izgradnje.
Eksperiment je započeo 1919. godine, a samo u razdoblju od 1923. do 1935. godine u glavnom gradu Austrije izgrađeno je 61.175 stanova i 348 stambenih naselja, do njemačkog Anschlussa 1938. podignuto je još 5.227 stanova i 48 naselja. U izgradnji je sudjelovalo 400 arhitektonskih studija. Cijeli taj utopistički projekt, kako su ga neki opisivali, postao je poznat po nazivu Crveni Beč (Rotes Wien).
Najpoznatiji takav kompleks je Karl Marx Hof u bečkoj četvrti Heiligenstadt. Naziv je dobio po znamenitom njemačkom sociologu i filozofu, ideologu komunističkog i socijalističkog pokreta. Riječ je o jednom od najvećih kompleksa takve vrste u Europi. Dugačak je više od jednog kilometra i zauzima površinu od 156 tisuća četvornih metara. U njemu je smješteno oko 1277 stanova. Građen je u obliku izduženog trapeza tako da zatvara cijeli jedan stambeni blok. Zgrade su primjer vrhunskog arhitektonskog modernizma s detaljima tipičnim za bečku secesiju, poput alegorijskim figura na pročeljima koje gledaju prema centralnom perivoju ili željeznih vratnica na ulazima u stambene dijelove zgrade.
Iako na prvi pogled izgleda kao ”kineski zid” i prepreka, ta masivna zgrada je potpuno transparentna. Ima desetke ulaza s jedne i druge strane ceste, a ispod zgrade prolaze prometnice koje tako povezuju blokove. Uokolo Karl Marx Hofa nakon rata su građeni blokovi novih socijalnih stanova. Fasade su im oslikane moćnim muralima u tehnici vitraja, a ulazi u zgrade obloženi živopisnim mozaicima.
Takvih stambenih naselja ima na području cijelog grada i cijena najma u stanovima je svima ista. Iznosi 9 eura za četvorni metar. Sustav je postavljen tako da se stanovi nude srednjoj klasi, a najbogatiji su isključeni. Osoba koja želi živjeti sama u općinskom ili subvencioniranom stanu ne može imati primanja dvostruko veća od prosječnih primanja u Austriji (oko 2000 eura). Za ove apartmane postoji lista čekanja, a vrijeme čekanja ovisi o njihovim potrebama. Čeka se otprilike oko dvije godine.
Gradska komisija procjenjuje prijave i dodjeljuje stanove. Dodijeljeni stan se ne može birati, ali se može četvrt u kojoj se želi živjeti. Ponuđeni stan imate pravo dvaput odbiti, no to se rijetko događa. Gradska politika ne vodi se kriterijem udomljavanja pod svaku cijenu. Interes je svakom građaninu pronaći za njega adekvatan smještaj, kako bi on i njegov obitelj bili zadovoljni Bečani.
Veličina stana ovisi o broju članova obitelji. Za svakog člana računa se jedna soba. Jednom ugovorene stanove možete koristiti po istoj cijeni doživotno, a stanarsko pravo može se prenijeti na potomke. Nitko vas neće pokušati izbaciti, osim ako grubo ne prekršite uvjete stanovanja, a to se također rijetko događa.
Zato su javni stanovi u Beču izuzetno popularni među radnicima i srednjim slojem. Privatni stanova naravno ima, ali njihove cijene i lokacije su nerijetko lošije od javnih stanova koji su građeni na odličnim mjestima. Do kojih izravno vode sve linije javnog prijevoza (metro, tramvaj, autobus), u njihovoj blizini su javne škole i zdravstvene ustanove, trgovine i drugi društveni sadržaju, popu crkve, kina i kazališta. Dječji vrtići su nerijetko zajednički dio stambenih zgrada, smješteni u prizemlju s izlazom u park, kao što je slučaj i kod Karl Marx Hofa.
Nakon ulaska Austrije u Europsku uniju, Beč više ne može nastaviti s masovnom gradnjom socijalnih stanova jer bi postao konkurencija privatnim građevinskim tvrtkama. Zbog toga je grad obustavio izgradnju 2003. godine. Ali to ne znači da je fond stambenih zgrada potpuno besplatan i nereguliran. Baš suprotno. Umjesto vlastite izgradnje, općina počinje podupirati privatne ili zadružne projekte u zamjenu za poštivanje određenih pravila "društvene solidarnosti". Poduzetnik ili graditelj može dobiti potpore od općine u iznosu do jedne trećine utroška izgradnje, a zauzvrat je dužan uzimati samo najamninu koju odredi općina i to na neodređeno vrijeme. Svako povećanje najamnine treba dogovoriti i odobriti općina.
Procjenjuje se da od 1,9 milijuna stanovnika Beča, njih 60 posto živi u gradskim ili subvencioniranim stanovima. Ako im se dodaju i drugi uređeni oblici stanovanja, samo pet posto iznajmljenih stanova u Beču ne podliježe nikakvoj regulaciji i njihov se najam određuje isključivo slobodnim natječajem. Gradska uprava ulaže u izgradnju stanova, pomoćnih stanova i potporu stambenog fonda s oko 600 milijuna eura godišnje.
Bečki općinski dužnosnici tvrde da su ova visoka ulaganja zaslužena. Tako grad može spriječiti nastanak geta i socijalno isključenih zajednica. Među ostalim mogućnostima, kada se objavi natječaj za subvencioniranje, gradska uprava preferira projekte u kojima se komercijalni stanovi, koji su namijenjeni imućnijim klijentima, nalaze u blizini subvencioniranih stanova. Prema riječima općinskih dužnosnika, ova politika im omogućuje veći utjecaj na arhitekturu, urbanizam i neizravno otvaranje tisuća radnih mjesta. U bečkoj gradskoj upravi ističu da regulacijom najamnina imaju na raspolaganju važan instrument za stabilizaciju cijena nekretnina u Beču. Osim toga, ovaj sustav pruža mogućnost kombinacije društvenih struktura koje grad čine najsigurnijom aglomeracijom na svijetu.
Zgrade s javnim stanovima nisi previsoke, u prosijeku imaju od četiri do deset katova, samo u nekim gradskim zonama mogu biti više. Urbanistička mjera za visinu zgrada u Beču je toranj katedrale Sv. Stjepana. Odredio ju je osobno car Frano Josip i ništa ne smije stršiti iznad nje. Moderni Beč ipak je dopustio višu izgradnju u dvije četvrti, daleko od povijesne jezgre. U jednoj takvoj naziva Donau City, pored sjedišta UN-a, podignuta je najviša zgrada u Beču. Potpisuje je slavni francuski arhitekt Dominique Perrault, a u njoj se nalazi austrijsko sjedište PricewaterhouseCoopersa (PwC), jedne od najvećih konzultantskih tvrtki na svijetu.
No pustimo nebodere, u njima u Beču malo tko živi. Grade se uglavnom kao poslovne zgrade za urede i sjedišta globalnih korporacija. Bečani vole živjeti u svojim ”atomskim četvrtima” gdje imaju sve na dohvat ruke. Posebno u ljetnim mjesecima popularna su kupališta uz obalu Dunava. Točnije, kanali oko Dunava jer u Dunavu je kupanje zabranjeno. Regulacijom Dunava koju je proveo Franjo Josip Beč se trajno riješio poplava, a grad je u zatvorenim rukavcima dobio nekoliko prekrasnih umjetnih jezera okruženih mirom i zelenilom. Za sparnih ljetnih dana, kad uzavre asfalt, Bečani u jezerima uživaju kao da su na moru. Atrakcijama se posebno ističe CopaBeach baš pored Novog Dunava. Kanal je na tom mjestu širok preko 200 metara i mostom povezan s umjetnim otokom dugačkim 24 kilometra. S obje strane obale, u dužini od skoro dva kilometra, niz je kafića, restorana i klubova, sunčališta, travnjaka, mjesta za zabavu i relaksaciju. Toliko sadržaja ne može se vidjeti ni na našim najpopularnijim plažama, a ambijent je obogaćen riječkim pijeskom i velikim žardinjerama sa stablima maslina, smokava i oleandara. Mediteranski vrt na Dunavu, stvarno zvuči egzotično.
Beč je dinamično i multikulturno društvo, povezuje ljude različitih rasa, nacija, vjera i običaja. Zadnjih desetak godina omiljena je ”destinacija” tisuća migranata s bliskog istoka i Afrike. U takvom babilonskom okruženju očekivali bi da gradska uprava ima problem s održavanjem javnog reda i čistoće. Potpuno krivo. Komunalni red je besprijekoran, nigdje nećete vidjeti odbačen papir ili opušak, javni prostor je izuzetno čist, pogotovo zone velike tranzicije, kao što su stanice podzemne željeznice ili širi centar grada, gdje dnevno prolaze i borave stotine tisuća građana i turista. Kako je to moguće, kako je u takvoj metropoli moguće održavati gotovo savršeni red na javnim površinama? Odgovor je banalan. Kazne.
Pokazat ćemo to na primjeru javnog prijevoza. Jedna karta za bilo koji oblik javnog prijevoza (metro, tramvaj, autobus) košta 2,3 eura. Karte se kupuju na automatima na svakoj stanici. Možete uzeti kartu za jedan smjer, dnevnu, tjednu, mjesečnu ili godišnju (360 eura). S dnevnom kartom možete koristi sva tri javna prijevoza koliko god želite puta. Bečani najviše koriste godišnju kartu jer tako javni prijevoz u prosijeku plaćaju jedan euro dnevno. Turisti preferiraju dnevne ili tjedne karte. Mreža javnog prijevoza je lako dostupna i odlično organizirana pa je koristi i veliki broj turista. Gužve su rijetke, pogotovo za metro, jer novi vlak stiže svake četiri minute. I sad ono najzanimljivije. Prije ulaza u metro na stanicama postoje mjesta za poništenje karata, ali niste obvezni to napraviti. Vozite se na povjerenje.
U sedam dana nijednom nismo naišli na kontrolora. Uglavnom, možete se mirno voziti besplatno uz vrlo mali rizik da će te biti uhvaćeni. Ali ako vas uhvate bez karte, kazna je drakonska i iznosi 120 eura. To je oko 50 puta više od osnovne cijene karte. Slične su sankcije i za druge komunalne prekršaje: nepropisno odlaganje otpada, uništavanje gradske imovine, šaranje po zidovima ili postavljanje klima-uređaja na fasadu zgrade. Od kazni nitko nije izuzet i ne postoji šansa da neće biti naplaćena. Iza cijelog te aseptički čistog i pedantnog javnog prostora, ne stoji neka mamutska komunalna tvrtka s armijom čistača, nego učinkoviti sustav visokih novčanih kazni koji se beskompromisno provodi. To je jedna od prvih stvari koju nauči netko tko Beč izabere za svoje životno mjesto.
Naravno, i u Austriji postoji korupcija, ali na nekim višim političkim i poslovnim sferama. U javnim servisima za građane ona je praktički iskorijenjena. I zato, među ostalim, život u Beču nama s juga izgleda pomalo dosadnjikavo, bez domaćeg ”šušura” i komunalnog kaosa. I zato, među ostalim, malo koga ovdje zanima dnevna politika. Primjerice, austrijskog predsjednika, Alexandera Van der Bellena, koji ima rezidenciju u centru Beča, dobar dio Bečana uopće ne prepoznaje. Čovjek nema ni tjelesno osiguranje, a na ulazu u njegov ured stoji samo jedan stariji zaštitar. Često ga znaju vidjeti kako centrom grada šeta psa i turistima objašnjava najkraći put do Opere ili Ringa. Politička anonimnost kakva se može samo poželjeti.
