U drugoj polovici mandata premijera Andreja Plenkovića, HDZ se pod njegovim vodstvom prihvatio neproglašene, ali očite i široke akcije vlastitog rebrendiranja. Cilj te medijsko-političke akcije bio je da se hrvatske građane, ali još i više vlastite članove, uvjeri u to da HDZ i dalje vjerno kroči Tuđmanovim putem, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.
Sve to vrijeme, Plenkovićevi su rivali u konzervativnoj politici HDZ optuživali - pa i još optužuju - za izdaju Tuđmana i nasljeđa 90-ih. Plenković je za njih bio i ostao “briselski ćato”, njegova je koalicija “hrvatsko-srpska nagodba”, njegova politika liberalna i nekatolička. Njegovi suradnici su za hrvatsku desnu scenu tek bivši partijci i diplomanti opštenarodne obrane, a on sam ražalovani marksist i dijete crvene buržoazije.
U tom okolnostima Plenkovićev se HDZ latio operacije random-reaktiviranja simboličkih dijelova Tuđmanove baštine. Pri tom, naravno, nisu baš mogli reaktivirati sve. Ipak je ovo 2020., ipak smo zemlja Europske unije pa stoga ne bi možda bilo umjesno da se vođa šepuri uokolo u bijeloj uniformi sa šapkom, ne bi sasvim prihvatljivo bilo da se prisluškuju novinari ili da se pošalje vojska da intervenira u Herceg-Bosnu. Pa ako neke aspekte baštine 90-ih možda nije bilo realistički oživjeti, neke ipak jest. Recimo, neke simboličke.
A jedan od tih simboličkih aspekata je i današnji blagdan: navodni Dan državnosti.
Krajem prošle godine Plenkovićev je HDZ tako izmijenio zakon o blagdanima i u kalendar nacionalnih praznika vratio 30. svibnja, dan kad je 1990. ta ista stranka prvi put došla na vlast. Riječ je o prazniku koji je u proplamsaju svoje poslovične skromnosti smislio sam Tuđman, proglasivši netom što je došao na vlast vlastitu izbornu pobjedu historijskim međašem hrvatske povijesti. Pri tom je bilo uzaludno objašnjavati da se sa stajališta hrvatske državnosti tog 30. svibnja 1990. nije dogodilo - ništa. Tog dana, HDZ je preuzeo vlast nakon izborne pobjede ostvarene na izborima po starom, komunističkom Ustavu.
Pobijedio je u tadašnjem trodomnom Saboru u kojem je - među ostalim - postojao i dom koji se zvao Vijeće udruženog rada. Hrvatska je Ustav s kojim je formalno napustila titoizam dobila sedam mjeseci kasnije. Iz Jugoslavije je izišla 13 mjeseci kasnije, a nezavisnost je formalno proglasila tek godinu i pol dana potom, kad je u zemlji bjesnio rat i kad je a ma baš svakome bilo jasno da SFRJ više nema. Stvarnu državnost, međutim, Hrvatska je stekla 19 mjeseci kasnije - 15. siječnja 1992 - kad je priznata međunarodno. A upravo je taj datum dan kojeg se, mislim, u Hrvatskoj svi sjećaju. Dok većina ljudi pojma blagog nema što se i zašto svetkuje u svibnju, lipnju ili listopadu, svaki građanin ove zemlje pamti gdje je bio kad je tog 15. siječnja priznata Hrvatska. Od svih ovih povijesnih nadnevaka, taj jedini nikad nije bio formalni praznik, iako je za sve u ovoj zemlji on dan koji jedini pamte.
Trideseti svibnja je kao praznik trajao točno onoliko koliko i naziv nogometnog kluba NK Croatia te onoliko koliko i treći Tuđmanov simbolički kapric, Oltar domovini na Medvedgradu. Onog časa kad je Tuđman umro, njegovi su se nasljednici što prišnije lišili svih tih triju ideoloških kaprica pokojnog vođe. Croatiji je u nekoliko tjedana vraćeno ime Dinamo. Medvedgrad je kao dio protokola istog časa pao u zaborav, a nacionalni je blagdan s datuma kad je HDZ došao na vlast premješten na datum kad je Republika proglasila samostalnost. I nitko se više nije na to vraćao, čak ni sam HDZ. Nitko - sve dok se Plenkovićev HDZ nije domislio da im neki tamo kavgadžije pušu zdesna. Pa se latio simboličkog povratka na Tuđmanovu baštinu.
“Doktore Franjo mi ti se kunemo/da s tvoga puta ne skrenemo” zagudio je orkestar novog centrističkog HDZ-a, a kao dio te simboličke operacije obnovljen je i nadnevak starog/novog dana državnosti. A da bi taj čin “retro-revivala” čestito isproducirale, hrvatske vlasti u pomoć su pozvale iste simboličke kućne pomoćnice koje za HDZ luštraju sakristiju već trideset godina. Da, uključena je Crkva. Da, uključen je državni teatar. I - naravno - javna radiotelevizija.
Finale tog “90s revivala” je danas. U trenutku dok ovo pišem, ne znam kako će to u praksi izgledati, ali se unaprijed zna opis protokola. Da, bit će tu i misa u Svetom Blažu. Da, reaktiviran je Medvedgrad. Tu su zbor i orkestar HNK koji će gudjeti na livadi pred zgradom. Tu je dakako i specijalno izdanje “Lijepom našom”, emisije koja je bila i ostala hadezeovska ekspozitura tijekom svih godina dok je zemljom i televizijom vladala ljevica. Tu je i cjelodnevni program, kojim će nas HTV prisjetiti na dane ponosa i slave. Prisjetiti zašto je taj dan važan i zašto ga slavimo.
Pumpajući unaprijed taj cjelodnevni specijalni program, HTV je stoga pripremio i specijalnu videonajavu ne bi li građane motivirao da sjednu uz ekran i uživaju u raskoši državnog protokola. U toj se najavi, međutim, HTV-u omakla frojdovska omaška koja puno govori i o televiziji, i o ovoj zemlji, ali bome i o blagdanu koji se danas svetkuje.
Pumpajući taj užasno važni 30. svibnja, HTV je snimio džingl u koji je uvrstio snimak glasovitog Tuđmanova govora u Saboru. Riječ je o snimci na kojoj Tuđman kaže: “S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta”.
Danima se taj arhivski insert kočio na najavnom video za 30. svibnja, sve dok portal Faktograf nije upozorio na crnohumornu činjenicu. Naime, taj govor uopće nije izrečen 30. svibnja 1990. Nije ni mogao biti, jer će nakon 30. svibnja Hrvatska još 13 mjeseci biti u Jugoslaviji. Taj je govor izgovoren u lipnju 1991., kad je Sabor proglasio, a odmah potom na tri mjeseca i suspendirao nezavisnost. Taj je govor izgovoren na dan koji je u Hrvatskoj bio svojedobno slavljen kao nacionalni praznik. Dok nije ukinut. A ukinula ga je Plenkovićeva vlada, da bi uvela svoj. Koji? Pa, 30. svibnja.
Pošto su u ovoj nadrealnoj zemlji neke stvari teško shvatljive, moram ovu nadrealnu umoboliju izložiti još jednom, konciznije. Služinska HTV priprema program kojem je cilj da nas uvjeri zašto je 30. svibnja važan datum. Radi to tako da to ilustrira Tuđmanovim govorom. Govorom koji, međutim, nije izgovoren tada, nego 13 mjeseci potom. Na dan koji je bio praznik, ali je taj praznik ukinula upravo ova vlast. Da bi uvela novi blagdan. Upravo onaj za koji nas HTV uvjerava da je važan.
I rest my case, rekli bi u američkoj sudskoj drami.
Ova frojdovska omaška kolosalnih proporcija, baš poput svake frojdovske omaške, izriče i neku dublju, neiskazanu istinu. A ta dublja neiskazana istina ne tiče se samo trenutačne politike, nego i njezine televizije, njezina blagdana, i - na kraju - njezine države.
Jer današnja RH doista nije država kojoj bi primjeren bio neki drugi Dan državnosti osim ovog današnjeg. Neki drugi Dan državnosti slavio bi zajedništvo, slavio bi ustavni poredak, slavio bi temeljne vrijednosti, slavio bi prihvaćanje u različitosti i vjeru u politički model koji te različitosti pomirljivo artikulira.
Umjesto toga, mi imamo Dan državnosti koji je dan kad je The Stranka prvi put došla na vlast. Time se neskriveno pokazuje što za HDZ jesu i država i državnost. Država je njihovo trajno feudalno leno, posjed koji su dobili kao plijen i koji drže čvrsto u čamperama čak i u onim rijetkim, časovitim trenucima kad slučajno nisu na vlasti. Pošto je dolazak stranke na vlast ujedno i dan države, podrazumijeva se da su stranka i država neraskidivo isprepleteni. Isto kao što su neraskidivo isprepleteni stranka i nogomet, stranke i Crveni križ, stranka i Državni inspektorat, stranka i Agencija za zaštitu osobnih podataka, stranka i kliničke bolnice, stranke i kazalište, stranka i Crkva, stranka i krizni stožer. Kao što su neraskidivo povezani, eto recimo, stranka i javni RTV servis.
Pa stoga taj RTV servis “odrađuje” za svoju stranku njezin praznik, pokušavajući ono što je partikularno i sektaško predstaviti kao svenacionalno i opće. A pošto to nekako ne ide glatko, “posuđuju” ono što je svenacionalno i opće u malom, zabavnom činu povijesnog falsificiranja. Taj majušni, historiografski gaf stoga govori sto jezika, piše Jurica Pavičić za Jutarnji list.
Govori koliko je besmislen taj blagdan, kad ga ne možete ni PR prodati po njemu samom. Govori o stanju na HRT, u instituciji u kojoj više ne znate gdje prestaje političko poltronstvo, a gdje počinje prijesni, bezinteresni diletantizam. Govori nam o općem stanju u hrvatskim institucijama, koje su u posljednje četiri godine postale još gore, još zapuštenije, još prošupljenije partijskim kadroviranjem. I - na kraju - govori nam o stranci. Stranci koja je sebi podvrgnula sve. I državu. I institucije. Pa čak i kalendar.