Popis pravnih osoba koje im duguju, u zadarskom su "Vodovodu" proglasili za poslovnu tajnu čime javnost nije mogla saznati koja to lokalna poduzeća ne plaćaju račune za vodu i kolike su dugove napravili. S obzirom na realnu mogućnost da se radi samo o jednom od bezbroj primjera uskraćivanja informacija, logičnim se učinilo postaviti pitanje što je s pravom na pristup informacijama.
Na WEB stranici Povjerenika za informiranje RH lijepo piše da je "pravo na pristup informacijama temeljno ljudsko pravo koje se štiti Ustavom Republike Hrvatske, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, Konvencijom o pristupu službenim dokumentima i Zakonom o pravu na pristup informacijama". Među čak 6.000 javnih tijela u Hrvatskoj koji su obveznici pružanja informacija, nalaze se "državna uprava i državna tijela, lokalna samouprava, javne ustanove i druga tijela s javnim ovlastima, pravne osobe čiji je osnivač država ili jedinice lokalne samouprave, pravne osobe koje obavljaju javnu službu, trgovačka društva u većinskom vlasništvu države ili lokalnih jedinica kao i pravne osobe koje temeljem posebnog zakona pretežito ili u cijelosti financiraju iz državnog proračuna odnosno iz javnih sredstava".
Iz toga bi se moglo zaključiti da bi "Vodovod" morao dati informacije o dužnicima.
Ali, u kontaku s uredom Povjerenika za informiranje najprije smo morali razmrsiti formu u kojoj smo "Vodovodu" postavili pitanje! Postalo je važno jesmo li "Vodovodu" poslali novinarsko pitanje ili smo im uputili zahtjev za pristup informacijama! U čemu je razlika? Ako ste im postavili klasičan novinarski upit, oglušivanje na njega ne spada u nadležnost Povjerenika za informiranje jer taj Ured prati samo provođenje Zakona o pravu na pristup informacijama, a novinarsko pitanje spada pod Zakon o medijima!
Čak da smo "Vodovodu" i dostavili "zahtjev", a oni se oglušili, krenulo bi pozivanje Povjerenika, pa dopisi, pa objašnjavanja, pa bi Ured Povjerenika zvao "Vodovod", pa bi od njih tražio dokumentaciju, pa bi onda, tko zna kada – donio nekakvo rješenje. Ako niste zadovoljni, pokrenite - upravni spor!
Vrlo slično bismo se proveli i s nadzorom Zakona o medijima, jer i tu na kraju, ako ste nezadovoljni, možete pokrenuti sudski spor.
Tako se odjednom suočite s cijelim nizom zakona po kojima biste imali pravo znati tko zadarskom "Vodovodu" duguje, ali u stvarnosti to ne možete tako lako saznati. Tu su Zakon o tajnosti podataka i Zakon o zaštiti tajnosti podataka, Zakon o medijima, Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o zaštiti osobnih podataka, pa podzakonski akti, uredbe, pravilnici, statuti...To je dovoljno da izgubite želju za bilo kakvom informacijom, a još uvijek niste stigli ni blizu "Vodovodove" barijere zvane "poslovna tajna"!
Što je, dovraga, poslovna tajna?!
Akti kažu da je to "podatak koji je kao poslovna tajna određen zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese". Potraživanja "Vodovoda" od zadarskih poduzeća svakako nisu "rezultat istraživačkog ili konstrukcijskog rada", očito su u "Vodovodu" procijenili da bi objava popisa dužnika izazvala – štetne posljedice za njihove gospodarske interese!? Kakve bi te štete bile – ne zna nitko.
Pravni stručnjaci upozoravaju: "Ako radite tako da poštujete novac poreznih obveznika koji vam je dat na raspolaganje, onda su vrlo rijetki slučajevi u kojima treba proglasiti poslovnu tajnu". Da su u pravu, pokazuju podaci od prije nekoliko godina kada se na uzorku od 50 primjera pokazalo da se u čak dvije trećine prijavljenih slučajeva uopće nije radilo o poslovnoj tajni!
Zadarski "Vodovod" je svoja potraživanja od ovdašnjih poduzeća proglasio poslovnom tajnom nalazeći uporište u Pravilniku o poslovnoj tajni koji je usvojen 2011. godine i utemeljen je na Zakonu o zaštiti tajnosti podataka. Imaju li takav pravilnik i druga gradska poduzeća?
- Ne, nemamo nikakav Pravilnik o Poslovnoj tajni. Kada mediji od nas zatraže podatke o našim potraživanjima od pravnih osoba, mi smo im po Zakonu o pravu na pristup informacijama dužni te podatke dostaviti i dostavljamo ih. Ne smijemo davati i objavljivati te podatke kada su u pitanju fizičke osobe i obrti i to zbog zaštite osobnih podataka, kaže Hrvoje Simoni, pravnik i službenik za informiranje u zadarskoj "Čistoći".
Dakle, podaci "Čistoće" i popis dužnika nisu zaključani šifrom "poslovna tajna".
Ponajveći vlasnik "Vodovoda" je Grad Zadar čija potraživanja od pravnih osoba mediji manje-više uredno i vrlo precizno objavljuju. Dakako, puno "nježniji" pristup gradska administracija pokazuje kada su u pitanju obrti i fizičke osobe o čijoj zaštiti podataka itekako vode računa.
Ali, vjerojatno pogađate: ni Grad Zadar uopće nema famozni Pravilnik o poslovnoj tajni!
"Liburnija" nema Pravilnik o poslovnoj tajni, a lani je pokrenula jednu jedinu ovrhu!
- Imamo Pravilnik o zaštiti osobnih podataka, ali ne i Pravilnik o poslovnoj tajni, kaže direktor "Liburnije" Edvin Šimunov dodajući da su iznosi "Liburnijinih" potraživanja zaista minorni i to na godišnjoj razini.
Šimunov skreće pažnju da nema puno logike proglasiti ih za poslovnu tajnu, jer onaj koga to baš zanima lako može među ovrhama iz podataka dostupnih na WEB stranicama Trgovačkog suda otkriti o kojim je dužnicima riječ. Potraživanja "Liburnije" uglavnom se odnose na najam poslovnih prostora na Autobusnom kolodvoru, pa ne čudi što je "Liburnija" lani pokrenula jednu jedinu ovrhu.