U Zadar se nakon 32 godine vraćaju posmrtni ostaci poglavarice Samostana sv. Marije koja je spasila "Zlato i srebro". Ovo je njena priča...

U srijedu 27. rujna, u grobnici zadarskih benediktinki na Gradskom groblju, bit će sahranjena časna majka Marija Benedikta Braun. Točno 32 godine od njezine smrti u Italiji, u Zadar se vraćaju posmrtni ostaci koludrice koja je obilježila povijest Benediktinskog samostana sv. Marije i u vihoru Drugog svjetskog rata uspjela spasiti neprocjenjivo blago: Zlato i srebro Zadra, jednu od najpoznatijih i najvrjednijih zbirki sakralne umjetnosti na našim prostorima.

Ta stalna izložba crkvene umjetnosti, koja se nalazi u muzeju obnovljene samostanske zgrade, jedinstvena je u europskim okvirima po mnogu čemu. Među ostalim i po nevjerojatnoj priči o tome kako je 20 redovnica ovog strogog crkvenog reda uspjelo netaknutim sačuvati blago od talijanskih i njemačkih fašista u Drugom svjetskom ratu.

Najvažniju ulogu u toj povijesnoj misiji imala je upravo časna majka Benedikta Braun, Austrijanka rođena u Šibeniku, koja je u zadarski samostan sv. Marije došla 1929. godine kao mlada koludrica.

Umrla je u 97. godini života u Italiji, a tijelo joj je 19. studenoga 1991. godine pokopano u svećeničkoj kapeli na mjesnom groblju u Abano Terme, sa željom da ga se, jednog dana kada prilike dopuste, prenese u samostansku grobnicu u Zadru. Sada, 32 godine kasnije, Benedikta Braun bit će vraćena u Zadar, grad u kojemu je u svojih 63 godine monaštva obilježila povijest benediktinskog samostana, a hrabrim čuvanjem vrijednih relikvija postala jedna od najvažnijih čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga.

Benedikta Braun rođena je 27. rujna 1895. u Šibeniku, gdje je njezin otac, austrijski vojni liječnik, s trudnom suprugom iz Praga poslan po službenoj dužnosti. Samo nekoliko sati nakon dolaska u Šibenik, rodila im se kći koja je u katedralnoj crkvi na krštenju dobila ime Maria Letizia.

Još kao 17-godišnja djevojka odlučila je da želi biti redovnica, a nakon dolaska u benediktinski samostan sv. Marije u Zadru, počela je raditi u samostanskoj osnovnoj školi. Međutim, Drugi svjetski rat ubrzo je prekinuo normalan život i rad u tisućljetnom samostanu, a časna majka Benedikta Braun o tom je teškom vremenu otvoreno govorila u srpnju 1971. godine, u velikom razgovoru s Abdulahom Seferovićem za Nedjeljnu Dalmaciju.

Razgovor Abdulaha Seferovića s Benediktom Braun u Nedjeljnoj Dalmaciji 1971. godine

Slobodna Dalmacija/Slobodna Dalmacija

"Bio je rat. Bilo je opasno. Počele smo prenositi najvrjednije stvari u kapitularnu dvoranu, gdje je izgledalo najsigurnije. Preko preuzvišenog nadbiskupa Petra Dujma Munzanija primale smo na čuvanje i ostale vrijednosti iz cijele biskupije. Među ostalim, nadbiskup je poslao na čuvanje i dragocjenu škrinju sv. Šimuna. Sjećam se kako su noću, pod okriljem mraka, prevozili tu svetu škrinju, kako nas ne bi tko vidio, ali su kotači na kolicima tako nemilosrdno škripali da je pola grada izvirivalo na prozore da vidi što se to događa.

Talijani su već počeli evakuirati sve vrijednosti iz grada, a jednog je dana na vrata samostana zakucao prefekt s vojnicima i nalogom da se cijeli samostan sa svim inventarom ima ukrcati na brod, koji je već bio u luci, i preseliti u Italiju, jer postoji opasnost da sve propadne u Zadru. Stale smo sve na vrata, a ispred nas časna majka Tereza Manzoni raširila je ruke i rekla: Ako sve propadne, neka i mi propadnemo s ovim što stoljećima čuvamo ovdje. Od ovih relikvija žive se ne rastajemo, niti se s ovog mjesta mičemo. Mi smo koludrice u klauzuri" - ispričala je tada Benedikta Braun.

Nakon toga odlučile su sakriti vrijedno blago, uključujući i škrinju sv. Šimuna koja je jedno od najdragocjenijih i najvrjednijih zlatarskih djela srednjovjekovne umjetnosti. Dovele su dvojicu radnika od povjerenja i to noću, kako ne bi vidjeli u koju prostoriju idu. Radnici su iskopali rupu u podzemlju zvonika, a koludrice su im pomagale cijelu noć iznoseći zemlju iz samostana kako bi se prikrili tragovi kopanja.