Nema niti desetak dana, vidio sam ga kako sitnim korakom šeta Kalelargom. Prošlo mi je kroz glavu kao već odavno nije zagazio u redakciju na trgu, poviše Peka, po svoj primjerak Slobodne Dalmacije.
- Jeste li mi ostavili Novinu? - pitao bi s ulaza barba Slavko, a za njega je primjerak Slobodne morao biti, barem netko od nas ostao bez nje.
I onda bi je zadovoljno "smotao" pod miškom, pa bi uz "dvi, tri beside" otišao kako bi i došao, tihim, sitnim korakom, s onom smišnom kapom "francuzicom" na glavi. Nekako smo to uzimali zdravo za gotovo, evo barba Slavka...
Ispisao je tisuće kartica svoje čakavske poezije, Naporuka z školja koji je godinama objavljivao u Slobodnoj, brojnih zapisa, kazališnih komada, scenarija, klapskih pjesama, kronika...
Bio je neumoran i nezaustavljiv, uvelike zaslužan što se čakavska rič tako lijepo primila i kod svih nas "nebodula", onako zvonka i sočna, kakvu ju je samo on znao majstorski sročiti i prenijeti.
I onda danas, ta neumoljiva vijest: "U 96. godini života umro je Slavko Govorčin". Sad kad ga nema, shvaćamo koliko će nam nedostajati taj stari Maloižanin uvijek vedrog, mladog duha, partizan i gorljivi antifašist, rekorder u penzionerskom stažu kako smo ga znali zafrkavati.
"A dobro ste im naplatili barba Slavko..."
I nikad se ne bi naljutio, baš naprotiv. Smijao bi se s nama.
Adio barba Slavko, pozdravljamo Vas iz Vaše i Jandrine redakcije, svi vi nam itekako nedostajete, vrime tu ništa ne pomaže.
Kad pjesnici umiru, tada, kako vidimo danas, i nebo plače, ali od Vas ćemo se oprostiti, ne suzama, već razgovorom što smo ga do prije koju godinu vodili. Ovakvog ćemo Vas se sjećati.
Adio! I ponesite Novinu...
14. veljače 2015.
Pisac, feljtonist, dramatičar, pripovjedač, čakavski pjesnik, čuvar svoga maloiškog govora, neumorni Slavko Govorčin jedan je od – najstarijih hrvatskih umirovljenika. Ne toliko po godinama života, već po – umirovljeničkom stažu. Šjor Slavko je u mirovinu otišao s nepunih 30 godina života, daleke 1956. godine.
- Odrastao sam na Ižu, otac je stalno navigavao, nismo bili gladni, ali došao je rat i otac je ostao u Argentini, prebacio se kod strica u Čile. Mi ostali s materom sami. Trebali smo ići u zbjeg, pa u Čile, ali nije htjela tetka, pa onda nije htjela ni mater. Ja sam kao mladi SKOJ-evac otišao u partizane kao mali kurir, imao sam 17 godina, željeli su sačuvati nas mlade, puno je do tada Iža izginulo... Poslije sam otišao u vojnu školu, završio akademiju, dobio čin poručnika. A onda se razbolio. Bubreg i pluća. TBC.
Završio sam po bolnicama, demobilizirali su me i poslali u mirovinu 1956. godine. I od tada sam – umirovljenik. Na Ižu sam uspio očistiti pluća, ali izgubio sam bubreg. Oženio sam se i – radio. Svakakve honorarne poslove, od tvornice Maraska, do čuvara strelišta, imao sam i svoju butigu za prodavanje bezalkoholnih pića u Zadru. A onda sam na Ižu počeo graditi kuću. Nije bilo tovara pa sam nabavio tovara, pa sam nabavio kampanjolu i bavio se autoprijevozom, zarađivao na salbunu. Iako sam bio u mirovini, čitav sam život nešto radio, imao sam brod, bacao mriže, obrađivao masline... – kaže Govorčin.
Sada prima 32 posto od pune mirovine. Takav ti je „Tuđmanov zakon“, kaže. Dobiva oko 3.100 kuna, a prva njegova mirovina bila je u rangu profesora srednje škole, preračunato u kunama iznosila je više od 5 tisuća kuna. Dok je trajala Jugoslavija uvijek je toliko iznosila, čak i nekoliko godina u Hrvatskoj, a sad je došla na ništa, smanjila se.
- Gledan tu penziju kroz opće stanje u državi i to je katastrofalno. Znam da je teško izgubiti ruku ili nogu, ali ne mogu se pomiriti da netko ima 26 iljada kuna. To je zbilja previše. Pa tko to može financirati? Nije čudo da smo propali. A koliko lažnih mirovina. Ima ih barem 30 – 40 posto. Nije se prije moglo tako varati. Mene je u ono vrijeme milicija zaustavila na otoku jer sam kao oficir - prevozio salbun. A kamoli da je netko varao na mirovini. Bilo je i boračkih penzija, ali je u pitanje moglo doći samo je li netko bio mjesec dva prije ili poslije, a nikako da sve izmisli. To je bilo nemoguće. Čin i učešće, to je bilo mjerilo tako da nije bilo velikih razlika u mirovinama. Mada je i onda bilo protekcija i veza - prisjeća se.
Unatoč brojnim poslovima, najveća mu je strast ostala – pisanje i to na domaćem čakavskom govoru.
- Kad sam ja počeo pisati čakavštinu, ja nisam smio na Iž doći. To je bila njima sprdačina. Pisao sam feljtone u Slobodnoj Dalmaciji "Naporuk z školja", napisao sam pet scenarija za dokumentarne filmove, napisao sam dramu "Zlatni pir" koja je nagrađena na natječaju Radio televizije 1985. godine. Trebala se snimati na Ižu, ali pukovnici mi zabranili. Taština. On će nama pisati drame, kažu. U kazalištu se trebala davati - ma kakvi. I dan danas čeka u kazalištu, kao i drama Marija, na sestrunjskom govoru. Dvi moje komedije čekaju u kazalištu – ništa. A direktor kazališta – Sestrunjac, kaže Govorčin.
Pitamo ga: da nije rano otišao u mirovinu, bi li u vojsci toliko napisao?
– Bio sam ja uvijek malo otkačen, nisam bio vojni tip. Meni su najdraži bili vojnici-mangupi, ulizice nisam trpio – kaže Govorčin priznajući kako je zahvaljujući mirovini dao toliki doprinos čakavskoj književnosti, mada je i od malih nogu pokazivao sklonost za igrokaze i pisanu riječ.
- Bio sam i ja zajebant, ali Smoje je ipak klasa za sebe. Što će ti država di nema humora i satire, di se ljudi ne smiju. Čemu živit onda – zaključuje Slavko Govorčin.