Luđaci. Pozitivni luđaci. Takvih je ovdje doslovno na svakom koraku. Ima ih koliko te volja i u jednom času toliko te obuzme to njihovo ludilo da bih najradije bacio novinarski notes i olovku i s njima ostao do zore, i sutradan, i dan nakon toga... Te luđake, totalno pozitivno lude, javnost ovih dana zove volonterima. Takozvanim malim ljudima, običnim ljudima, koji ne žele da im spominjete ime, ne žele pred kameru, samo ih pustite da budu ono što jesu. Da budu ludi, potpuno ludi. Da nakrcaju portapak osnovnim potrepštinama i krenu u nepoznato, u neka neizgovorljiva sela, tamo gdje znaju da nekome treba njihova pomoć. Kiša, blato, skliska cesta, noć, dan, padale sjekire ili snijeg, njima je svejedno. Oni luduju. Non-stop.
Na primjer taj Zdenko Vukadin iz Valpova. Sigurno nikada niste za njega čuli, ali ako ima neke svemirske pravde, po njemu i njemu sličnima trebalo bi sutra nazvati neku ulicu ovdje negdje na Baniji. Taj luđak već danima u Novom Selu Glinskom sa svojom ekipom građevinaca i obrtnika popravlja po kućama. Doslovno.
- Meni je pozvonio na vrata. "Dobardan". Dobardan, kažem. "Evo, mi smo došli popraviti krov". I vidite, eno ga gore, popravlja nam krov – priča nam sva uzbuđena Milena Janković. - Još malo pa će opet biti kao što je bio – kaže oduševljena žena, udovica hrvatskog branitelja, pokazujući nam Zdenka na krovu. A on, apsolutno luđak, s crvenom kapom Djeda Mraza, uz neizostavni "ho-ho-hoo" zatvara rupu na krovu od otpalog dimnjaka. To su, kaže, njegovi "novogodišnji darovi".
- Stavio sam na svoju Facebook stranicu obavijest da nam se jave svi kojima treba popraviti krov. Čim smo dobili prvi poziv odmah smo sjeli u auta i, evo nas tu, radimo. To je to, nema više – govori. Vlasnik je građevinske tvrtke, ali ne želi da se to spominje, došao je sa sedam-osam prijatelja i radnika, također provjerenih luđaka, ali ni to kaže nije bitno. Doveli su nekoliko kamiona i auta sve moguće građevinske opreme i materijala, ali "to preskoči ako možeš", a gospođi Mileni su onako usput, pride, donijeli i agregat kako joj se ne bi pokvarilo meso u četiri škrinje. I plinski top, da se vlažne kuće mogu što prije ugrijati...
- Joooj! A da tek vidite kobasice! Ima ih dvije tone! Sad će one opet pod krov, pa ćeš vidjeti što je klopa – zafrkava se na račun gazdarice, a ona se sva zarumenila.
Prije nego što su stigli do Novog Sela odradili su tri krova u Petrinji. U planu im je do subote ovdje srediti još dva-tri krova, a onda su htjeli do jedne obitelji s autističnim djetetom, ali su ih izgleda preduhitrili neki drugi luđaci. Uglavnom, nakon subote će opet za Petrinju riješiti još dva krova, a nakon toga, gdje bude trebalo...
- Molim vas navedite da u ovome financijski pomaže jedna naša ekipa iz Vukovara. Vukovar se puno uključio – kaže Zdenko i onda, mangupski, kad je čuo da biti u novinama, stavi na lice crnu zaštitnu masku s oznakom HOS-a. "A-ha! A hoću li sada izaći u Slobodnoj?!". Tek sada hoćete, kažemo mu, a Zdenka ga upozorava da nam se približavaju predstavnici lokalne vlasti.
- Iz koje stranke? – pita.
- HDZ - kaže Zdenka.
Auf! Znao sam! - mlatne nogom zračni volej. – Odmah sam se razočarao! – zaceri se.
Nešto malo iznad kuće gospođe Zdenke grupa golobradih mladića orno radi na obnovi jednog krovišta. Dvojica su visoko gore na sljemenu, a četvorica oko kuće nose drva, dopremaju materijal, uklanjaju ruševine, pomažu krovopokrivačima. Ivan (19), Matija (18), Antonio (18) i David (25), a na krovu su majstori Pejo i Blago. Oni su članovi karizmatske zajednice Nanovo rođeni iz župe Sv. Stjepan Botinec iz Zagreba. Došli su u dogovoru s vjeroučiteljem i od kuće do kuće pomažu uglavnom starijim obiteljima, kao što ovdje pomažu gospođi i gospodinu koji nije htio da mu navodimo ime. Ispred kuće su podigli "indijanski" šator i u njemu naložili drvenu peć.
- Ovo će biti treći put da mi kuću ruše. Rat, pa obnova, i sad potres. I onda će opet da nam pričaju priče kako će sve biti u redu. Sit sam tih priča. To me boli, ogorčen sam... – kaže vlasnik, pokušavajući prigušiti jecaj. Četiri i pol godine proveo je u rat, ostao je ratni invalid, onda je došao karcinom, prvo njemu, pa ženi, pa sad opet njemu... Nevoljama nikad kraja i onda još ovo. Slomljen život, kuća prepolovljena. Teško je, ali nema predaje. Ulazi u srušenu kuhinju po bocu, a supruga među polomljenim staklom pronalazi dvije šalice za kavu.
- Ajmo mi po jednu - kaže.
- Šljiva? - pitamo.
- Nego?!
- Uuu-uh, krasna li je...
Niti stotinu metara niže radnici HEP-a postavljaju privremenu trafostanicu jer stara se doslovno raspala. Nakon tri dana bez struje napokon će i ovdje zasvijetliti. Tu su i vatrogasci, razne humanitarne udruge, vojska na ulazu u mjesto koordinira postavljanje stambenih kontejnera iz Pule. Preko puta ulazimo u dvorište Ive Roksandića kojem se urušila štala. Izlazi iz upaljenog Punta jer mu je na akumulator spojio punjač za mobitel. Ivo je na rubu, čim otvori usta, krenu suze...
- U zadnji sam tren uspio izvući ovce i svinju. Sve je propalo – govori, u odrpanoj maskirnoj vjetrovki. U ratu je proveo 1643 dana, živi od invalidske mirovine sa 16-godišnjim sinom. Nije, kaže, danima spavao, ne može više izdržati...
- Ne smetate vi meni, nikako. Meni baš to treba, da mi se nadivanit, dušu bi spasio... - i opet ga sustignu suze.
Na kraju Novog Sela mali je brijeg i na njemu groblje. Ispred groblja lijepa kapela Sv. Blaža. Visok elegantan zvonik s velikim mjedenim križem na vrhu stoji zaboden u zemlju pod našim nogama. Ovo je četvrti put u povijesti da je rušen. Molimo Boga da je i posljednji.
