U kafiću Doma vlasnik Neno lipi papiriće s imenima "prvoborcima": Prošlo je puno vrimena od kad se nismo vidili, zaboravili smo kako se tko zove!

Zadar je u ponedjeljak ujutro opet otvorio vrata grada, ako se tako može nazvati ponovni rad ugostiteljskih objekata, uglavnom kafića koji prema odluci nacionalnog stožera nakon skoro dvomjesečnog razdoblja karantene opet mogu pružati ugostiteljske usluge. Dan i nije bio baš neki. Puhalo je jako jugo i rominjala šporka kiša, koja je samo pojačavala neugodan dojam "postkorone".

Odmah recimo, nisu svi lokali otvorili svoja vrata, niti su svi kafići počeli s radom. Restorani su uglavnom ostali zatvoreni jer bez turista pitanje je za koga bi zapravo i radili. Trgovine i uslužne radnje su počele s radom, a najagalniji su bili kafići oko Gradske tržnice koji su prvi otvorili vrata. Kod Joke u cafeu Mareta već se ranije okupila stalna ekipa koja je i prije redovito tamo pila prvi jutarnji makijato.

Razmak se održava, međusobnog rukovanja nema, ali stalnoj je ekipi drago što se opet vidi. Kao da su svi bili na nekom dalekom putovanju, pa opet stigli u grad, nakon puno vremena. A zapravo se nitko nije niti makao od kuće.

- Ja sam cijelo vrijeme u gradu, od početka – kaže Damir Bajlo koji nije niti zatvarao svoju poznatu optičarsku radnju kod Narodnog trga.

Kroz razdoblje izolacije, nije niti bilo puno ljudi u gradu. Netko bi došao popraviti naočale, više iz medicinskih nego iz estetskih razloga i to je sve.

- Nije bilo ni pasa – kratko će poznati gradski optičar.

Pretresaju se teme iz grada, jer sporta, nogometa i košarke nema, pa fali štofa za kavu. Svi se čude kako se spustila cijena domaće janjetine na 55 kuna kod obližnjih mesara. Nema vinčanja, krstitki, pričesti... Nema ko poist janjce – kažu gosti Jokinog kafića. Kako tko pristigne, samo što pljesak prisutnih ne dobije.

Na Kalelargi – razbijen pleksiglas. Mijenja se staklo na kavani Danica.

- Nije ga tko razbio valjda? - pitamo meštre.

- Ja ga postavio, ja ga razbio – kaže nam mlađi majstor. Nema više potrebe za coffe to go, pa uklanja pleksiglas s prorezom za kupovinu kave i postavlja normalno staklo na vrata. Lakše ga je bilo razbiti i ukloniti, zbog toga je završio u komadima.

Niže prema Četiri kantuna, ne radi još cafe bar Toni, zatvoreni su i kafići Borgo, Gina...

Ali Doma Nevena Kožula radi. I ne samo to. Nego se dijele i naljepnice s imenima gostiju.

- Prošlo je vrimena, pa kako smo zaboravili kako se ko zove, lipimo naljepnice s imenima kako bi se znali pozdraviti, baca zafrkanciju, uvijek za šalu raspoloženi Neno. Odmah su se vratili stari gosti koji su jedva dočekali svoju kavu u omiljenom kafiću.

- Ovi prvi koji su došli su "prvoborci" – smije se Neno.

Fali još ljudi po Kalelargi, vidi se da još to nije to. Bez turizma i turista, bez restorana i zalogajnica, Poluotok ili Grad, kako ga tko zove, kao da se sveo na ono što jest - iseljenu staru jezgru grada kojoj najviše fali - stanovnika.

Automobila, gradskog prometa ima više nego u prethodnom razdoblju "korone", ali Zadar kao da se tek polako budi iz nekog teškog sna. Za razliku od onog dana u ožujku kad se u trenutku zatvorio o čemu smo tada također pisali reportažu, "buđenje" grada ide teško i polako.

Trebat će, očigledno, vremena dok se život ne normalizira, dok se sve vrati na ono što je bilo.

Ako ikad i bude kao što je bilo.