- Gledala me u oči i umirala – govori nam odmah na početku razgovora Šime, vlasnik malene trogodišnje mješanke Abbe koja se samo njegovom brzom intervencijom i svojim dobrim zdravljem izvukla od sigurne smrti.
Naime, u ponedjeljak ujutro Šimina baka izvela je Abbu u njezinu rutinsku šetnju u parkiću na Petrićima, gdje je se igraju i djeca i psi iz susjedstva. Već godinama taj suživot jako dobro funkcionira.
No, svakih nekoliko godina pojavi se netko kome psi smetaju.
Tako je bilo i ovoga puta: baka nije pratila što Abba radi, a ona je, kao i svaki drugi pas, osjetila miris bačenog parizera i - pojela ga.
- Kad su došle kući, pas je počeo nekontrolirano povraćati i ja sam odmah shvatio o čemu se radi: otrovana je. Naime, taj je parizer bio natopljen pužomorom! To je toliko jak otrov da je smrt zagarantirana. Puno je gore od mišomora. Sabrao sam se koliko sam mogao, strpao je u auto i kao lud jurio prema veterinarskoj stanici – prepričava nam danas Šime s odmakom, no i dalje je ljut, jer, tvrdi, dan prije te kobne šetnje bila je jedna majka s malenim sinčićem koji je, poput svakog razigranog djeteta, stavljao zemlju usta.
- Trčala je za njim i vikala da pljune. Zamislite samo da je to dijete stavilo ovu salamu s pužomorom. Ma ne mogu uopće o tome razmišljati – govori Šime te dodaje da su Abbu u veterinarskoj stanici spasili stručni ljudi za koje ima samo riječi hvale.
- Inače taj otrov sužava jako krvne žile, ali oni su uspjeli nekako ubaciti protuotrov. Mislim da su je samo minute dijelile od smrti... Ona je inače jako vitalna, mlada, hrani se bolje od mene. Vjerujem kako je njezin zdrav stil života itekako imao utjecaja na ishod – govori Šime koji ovim putem upozorava sve vlasnike pasa, ali i roditelje s malenom djecom na ‘Petrićkog trovača‘.
- Nažalost, nije ovo prvi put da je bačen otrov samo je od toga prošlo, srećom, dosta godina. Ipak, imam neke svoje sumnje u to tko je dotični, no polako. Ja stati neću dok ga ne otkrijem, a onda će saznati što čeka čovjeka koji ti pokuša ubiti člana obitelji. Nema koje odvjetništvo i sud mu neću ”zakačiti” za vrat. Takvi ljudi zaboravljaju da je stupio novi, snažniji zakon za zaštitu životinja i da će lako završiti u zatvoru. Mislim da mu je bolje da se sam prijavi nego da ga ja nađem – jasan je Šime koji se taj dan vratio na "mjesto zločina", pokupio sam sav otrov i prošao cijeli kvart uzduž i poprijeko kako bi povjerio da ga nema i drugdje.
- I danas stalno gledam ima li ga gdje, a Abu držim na oku. Taj je pas sa mnom prošao sve u ove tri godine, i preseljenje u Švedsku i život u Španjolskoj i povratak kući. I zamislite da mi je umrla na kućnom pragu, u gradu u koji sam se odlučio vratiti... - zaključuje Šime.