Osam godina od podizanja optužnice 42-godišnji Saša Bjelanović, sportski direktor 'Istre 1961' i bivši sportski direktor Hajduka oslobođen je optužbi kojem ga je Općinsko državno odvjetništvo u Zadru (ODO) zajedno s tada 78-godišnjim umirovljenikom Božom Ćurkovićem, ocem svog suigrača i prijatelja, teretilo za krivotvorenje isprava.
Bivši zadarski nogometaš optužnicom se teretio da je 7. svibnja 2012. u Zadru i Zagrebu, nakon razvoda od tadašnje supruge, uz pomoć Ćurkovića, upisao na bračnu stečevinu izradivši lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava.
Prema optužnici zadarskog ODO-a, Bjelanović je postao isključivi vlasnik stanova izgrađenih na tri čestice, garažnog prostora u Zadru i tri zemljišta u Zadru i Diklu, iako te nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njega i njegove supruge jer su stečene zajedničkim radom i sredstvima za vrijeme trajanja bračne zajednice.
Kako se navodi u optužbi zadarskog ODO-a bez znanja, volje i pristanka stvarne suvlasnice nekretnina zaključio je Ugovor o zajmu u kojem je neistinito prikazao da je Ćurkoviću pozajmio novčani iznos od 900.000 eura, iako je znao da to nije istina. Zaključio je zatim Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja vraćanja zajma, te naveo sebe kao isključivog vlasnika nekretnina što je ovjerio 7. svibnja 2012. kod javnog bilježnika iz Zagreba.
Na temelju Sporazuma o osiguranju, a na prijedlog Ćurkovića, Općinski sud u Zadru je 11. svibnja 2012. izvršio prijenos prava vlasništva s Bjelanovića na Ćurkovića, iako on nije imao nikakve zakonske osnove za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama.
Bjelanović je na sudu rekao da se ne smatra krivim, kao i drugoookrivljeni Ćurković, koji nije mogao sudjelovati u postupku pa mu je imenovan branitelj kako mu ne bi zbog životne dobi, starosti i nemogućnosti da pristupi na sud bilo povrijeđeno pravo na obranu.
Bjelanović je pojasnio kako su sve nekretnine vraćene, te da ih je podijelio s bivšom suprugom. Rekao je da je on svo to vrijeme kada su pisani sporni ugovori bio profesionalni igrač nogometa u Italiji te da nije poznavao zakon. Kada se odlučio na rastavu braka raspitivao se što mu je činiti jer nije znao kakva je procedura. Poznanici su ga uputili da mora uzeti odvjetnika i on je tada kontaktirao Tomislava Papića kojega do tada nije poznavao i objasnio mu svoj slučaj.
Pitao ga je što je najbolje napraviti da se zaštiti imovina. Odvjetnik mu je je predložio da se naprave ugovori, tvrdeći da će to biti dobro za pregovaranje u raspravi koja je uslijedila. Garantirao mu da je to dobro i da nitko ništa neće pitati, a da on samo treba tvrditi da je bilo tako. Bjelanović je bio dobar prijatelj sa Ćurkovićevim sinom Darkom i kada je dolazio potpisati ugovor kojeg je pripremio Papić, Darko koji tada nije bio u Zagrebu je rekao neka ugovor umjesto njega potpiše njegov otac.
Bjelanović i Ćurković su tvrdili da nisu znali o čemu se radi, ali su vjerovali da u tome nema ništa loše. Tek kada je nakon godinu dana pozvan u policiju da dade iskaz na temelju prijave bivše supruge, Bjelanović se zabrinuo jer nije znao o čemu je riječ. Nazvao je odvjetnika Papića da ga pita što se dešava, na što mu je on rekao da nije trebao reći istinu, već da se trebao držati onoga što mu je on predložio.
Kada je vidio da to ide u krivom smjeru, otkazao mu je punomoć i od tada nije imao nikakvog kontakta sa njim.
Naveo je kako je netočna činjenica koju je iznijela njegova bivša supruga da je on nju mogao izbaciti na ulicu, jer ona je imala tada dva stana i dva automobila, kao i on. Njegova namjera nije bila nikoga prevariti već se htio zaštiti jer je sve sam kroz prethodnih deset godina zaradio na jako težak način. Pojasnio je kako je supruga tijekom trajanja braka potrošila samostalno oko 1,5 do 2 milijuna eura.
Nakon svega angažirao je novog odvjetnika koji je tražio poništenje ugovora o zajmu, te je sve vraćeno na početno stanje, nakon čega su imali imovinsku raspravu pred sudom u Zadru i kroz idućih nekoliko mjeseci su postigli sporazum. Rekao je kako je njegova supruga cijelo vrijeme bila nezaposlena.
Ćurković je potvrdio da mu je nešto potpisao, no nije znao o čemu se radi. Naveo je kako nije imao nikakve loše namjere, te da se ne sjeća da bi bilo što predavao na sud. Nije znao što je potpisao, dok nije osporio da je nešto potpisao kod javnog bilježnika u Zagrebu.
Na sudu je utvrđeno da je Bjelanović postupao po savjetu svog odvjetnika i onako kako mu je odvjetnik sugerirao, očito smatrajući da postupa ispravno u pravnom smislu ("ne moralnom, o tome sud neće ništa komentirati, jer su odnosi supružnika u to vrijeme bili narušeni").
U cijelom događaju Ćurković je otac suigrača i prijatelja Bjelanovića koji mu je pomogao potpisujući kod javnog bilježnika ono što se od njega tražilo, kako je sam naveo, s ciljem da pomogne, ne ulazeći u bit stvari. Obzirom da se sve odvijalo po savjetu odvjetnika i u prisutnosti javnog bilježnika, Ćurković nije niti mogao pomisliti da postupa neispravno, poglavito, obzirom na njegovu životnu dob.
Sutkinja Ana Zrilić utvrdila je kako u ovom slučaju nije počinjeno kazneno djelo.
- Nedvojbeno je da Ugovor o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, nije privatna isprava, već javna isprava. Izrada neistinite privatne isprave uopće nije kazneno djelo. Nedvojbeno je da ova javna isprava potječe od osoba koje su u istoj naznačene kao izdavatelji a to su okrivljenici, poradi čega isti nisu ništa krivotvorili, oni su ovjerili neistiniti sadržaj, a što nije kazneno djelo koje je njima stavljeno na teret. Isti svojim postupanjem nisu ostvarili obilježja kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. KZ/97 poradi čega ih je sud oslobodio od optužbe - navela je sutkinja u obrazloženju.
Općinsko državno odvjetništvo je na oslobađajuću presudu protiv prvookrivljenika i drugookrivljenika u zakonskom roku podnijelo žalbu.