- U trenutku kada sam saznala dijagnozu, odlučila sam bolest staviti po strani i ne dopustiti joj da upravlja mojim životom! - govori nam Jasmina Vrhovac, 42-godišnja Zadranka koja se prije pet godina suočila s jednom od najgorih vijesti koju žena može dobiti – pozitivnim dijagnostičkim pregledom na karcinomom dojke.Iako je njena dijagnoza bila strašna, Jasmina se u niti jednom trenutku nije prepustila lošim osjećajima.
- Nisam mislila da će se od posljednjeg puta išta promijeniti osim veličine ciste. Doktorica mi je odmah rekla da nešto nije u redu i uputila riječi od kojih sam shvatila da je ipak posrijedi nešto ozbiljno: "Ovo vam je 95 posto karcinom, i to zloćudni", prepričava nam Jasmina riječi od kojih je protrnula.
Nakon pregleda, stvari su se odvijale ubrzano. Prvo je na red došla punkcija čiji je nalaz pokazao da je riječ o zloćudnoj tvorevini, a zatim u siječnju 2016. godine i operacija kada joj je zloćudna tvorevina uklonjena. Nalaz biopsije otkrio je kako Jasmina ima „hormonski ovisan karcinom dojke”. Karcinom na čiji rast utječu hormoni.
- Život mi je tih dana prolazio pred očima. Mislila sam na supruga Zorana, na sina Tonija, na svoju obitelj, crne misli motale su mi se glavom, ali sam nakon operacije sama sebi rekla: ideš korak po korak i dan po dan. Odbacila sam crne misli i nastavila život stavljajući moju bolest potpuno sa strane. Niti u jednom trenutku nisam prevodila nalaze, iščitavala ih po sto puta ili činila nešto slično. Odrađivala sam terapiju i odlazila na liječenje, ali nisam željela da me bolest obuzme i da samo o njoj razmišljam, priča Jasmina koja će u ponedjeljak primiti posljednju terapiju hormonske injekcije i time završiti "bolnički" dio liječenja. Naime, zbog vrste tumora liječnici su Jasminin organizam doveli do stadija pred menopauze kako bi joj zaustavili divljanje hormona u tijelu i kako se karcinom ne bi proširio na reproduktivnim organima.
- Suprug je radio, a sin je taman u tom periodu trebao krenuti u prvi razred. Nije, na žalost, bila opcija da odem u Split na mjesec dana zbog terapije, već sam putovala, svaki dan. Zbog toga što nisam znala kako će zračenje djelovati na mene, nisam htjela samostalno voziti već sam u Split išla sanitetskim prijevozom. Prošla sam i punkciju, i operaciju, kemoterapiju i zračenje, ali najgore od svega je, vjerujte mi, bilo to putovanje, iskrena je Jasmina. Zbog toga, ističe, ne krivi vozače sanitetskih vozila ili ikoga drugog. Naime, svjesna je da oni samo odrađuju svoj posao, ali gotovo četiri tjedna svakodnevnog putovanja u Split na zračenje, za nju je bio neizdrživ.
- Imate osjećaj kao da ste u dostavnom vozilu i putujete kao paket, takvo je to vozilo. Drndate se i truckate, a zbog mene, kojoj je uvijek mučnina, vozači su često morali stajati i čekati me jer bih uvijek povraćala. A put nije samo od Zadra do Splita, već od Zadra preko Vrsi, Benkovca, Kula Atlagić i brojnih drugih mjesta da bi došli do Splita. I tako u povratku. Uz sanitetski prijevoz naučila sam sva sela Zadarske županije, ironična je Jasmina dodajući kako neki ljudi jednostavno nemaju drugog izbora nego na zračenje ići sanitetskim prijevozom u organizaciji Zavoda za hitnu medicinu..
- Kada bi zadarska bolnica nabavila linearni akcelerator to bi značilo olakšanje života svim onkološkim bolesnicima u županiji. Ja bih na primjer, umjesto što bi na odlazak u Split na terapiju izgubila cijeli dan, u Zadru bila gotova za pola sata, a zasigurno bi Zadar bio bliži pacijentima iz Ličko-senjske i Šibensko-kninske županije. Uz to, splitska bolnica bi bila rasterećena jer bi se smanjio veliki priljev pacijenata koji sada dolaze iz Zadra, Šibenika Dubrovnika, Hercegovine... - ističe Jasmina koja je itekako svjesna da je za linearni akcelerator potrebno pribaviti još puno novaca, ali i kako samo zajedničkim koracima možemo ići naprijed.