Odlukom DSV-a od 21. siječnja 2022., sucu Željku Rogiću je izrečena stegovna kazna razrješenje od dužnosti. Na tu odluku sudac ima pravo žalbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Na istoj sjednici DSV je sucu Rogiću produljio privremeno udaljenje od obavljanja sudačke dužnosti za daljnja tri mjeseca, računajući od 4. veljače 2022.
Ovo nije in memoriam, iako tako zvuči. Ovo je ”govor” glasnogovornika Općinskog suda u Zadru, a napisao ga je DSV, Državno sudbeno vijeće, vrhovno tijelo koje imenuje i razrješava suce. Na isti način kako su ga prije deset godina imenovali, jednoglasno, s jedanaest glasova za, za novog predsjednika Općinskog suda u Zadru, tako su ga sada razriješili sudačke dužnosti. Jednoglasna dekapitacija. Nakon 30 godina u pravosuđu, sudac Rogić, po ocjenama Ministarstva pravosuđa i Vrhovnog suda, tri godine zaredom najbolji predsjednik suda u Hrvatskoj, izbačen je na ulicu. Od zvijezda, do blata. Od heroja, do luzera. Kako se to Rogiću dogodilo?
Citirajmo DSV: „Zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti, nepostupanja po odluci donesenoj u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, te nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti”. Još u siječnju prošle godine DSV mu je odrezao i trećinu plaće tijekom četiri mjeseca zbog neodržavanja suđenja u razumnom roku, a konačno rješenje, završni čvor na omči, Rogiću dolazi sada, tri mjeseca nakon što je privremeno udaljen s Parničnog odjela Općinskog suda u Zadru, također zbog neurednog obnašanja sudačke dužnosti.
Rogić je dakle živi mrtvac. Nikada više neće biti sudac. Nikad više ne može biti sudac. Izbačen je iz suda kao bitanga iz saluna u kaubojskom filmu. Kroz prozor. I baš kao u vesternu, nitko u salunu zbog toga se ne osvrće. Gosti skriveni ispod stolova smijulje se, a ovi s isukanim revolverima nose marame preko lica. Jer Rogić nije izbačen hicem u prsa. Rogiću su, kako smo još prije sedam godina konstatirali, pucali u leđa. Isti oni koji su ga kao najboljeg kandidata postavili na mjesto predsjednika suda. Njegov sustav. Njihov sustav. Nedodirljivih sudaca. Doživotno imenovanih državnih dužnosnika. Kojima ništa toliko ne smeta koliko kad se nađu u fokusu medija. Što je Rogić nekim svojim kolegama priuštio. Treba li ga zbog toga žaliti? Hoće li sudačka kasta plakati za Rogićem?
Naravno da neće. Kao prvi među jednakima pokazao je da je izrod i izdajnik. Napravio je najgore što je mogao, svoju ulogu predsjednika suda koristio je za obračun s kolegama sucima. Sucima za koje je znao, za koje je vjerovao, i zasigurno još uvijek vjeruje, da su svoje doživotne statuse stekli na sumnjiv način.
„Istupio je u medijima i imenom i prezimenom prozvao nekoliko zadarskih sudaca optužujući ih za nepotizam, interesnu spregu, veze s kriminalom, šurovanje s politikom i neradništvo. Suci su uzvratili teškom paljbom i podnijeli protiv njega pet tužbi: četiri kaznene za klevetu i jednu parnicu za naknadu štete. Traže od Rogića novac zbog narušenog ugleda i duševnih boli. Prijava etičkom povjerenstvu otvorila je provaliju koja prijeti da ga cijelog proguta. Prijavu protiv sebe shvatio je kao obračun starih sudačkih snaga, oslonjenih na interesne veze unutar zadarskog suda, protiv njegovih “revolucionarnih”, ali efikasnih metoda” zapisali smo tada, kada su Rogićeva kola krenula nizbrdo.
„Zovu me novinari iz cijele Hrvatske, s televizije, ali ne želim ništa govoriti. Dok ne dobijem odluku Ustavnog suda nemam komentara. Ne želim da se moje riječi opet zloupotrijebe, da me razvlače kao lešinu. Čekat ću...”
To je sve što smo uspjeli iscijediti iz njega. Sjedi za stolom sam, pognute glave, i prebire po mobitelu. Šalje poruke djeci, smije se, onda se zamisli, potone u neki daleki, drugi svijet...
Zadnji put u sudnicu suca Rogića ušao sam negdje na jesen 2016. godine. Prošlo je bilo nekoliko mjeseci od prestanka njegovog četverogodišnjeg mandata predsjednika Općinskog suda. Godinu dana prije, Vrhovni sud mu je oduzeo imunitet i već su bili krenuli sudski postupci koje su protiv njega pokrenule njegove kolegice sutkinje. Tužile su ga da ih je oklevetao, tužili su ga očevi nekih sutkinja, također bivši suci, a tužili su i medije koji su prenijeli Rogićeve riječi. Ne nekog probisvijeta s ulice, nego riječi njihovog šefa, predsjednika Općinskog suda u Zadru.
Bio je to jasan početak kraja. Odmah je to bilo jasno i Rogiću. Primio nas je u svoju novu kancelariju, ne onu veliku, predsjednika suda, gdje je istovremeno vodio sudska ročišta, organizirao sudsku upravu i primao građane u sobi punoj volontera i mladih pripravnika sa Zavoda za zapošljavanje. Ova je bila triput manja, slabog prirodnog svjetla, a dobar dio prostorije, iza ulaznih vrata, zauzimao je ogromni metalni ormar sa staklenim vratima, krcat nekih sklopki i žica.
- To je nova telefonska centrala. Glavna ”kutija” za cijeli sud i odvjetništvo. Stavili su me sobu s njom, za kaznu. Taj uređaj stvara štetna zračenja, a oni znaju da imam problema sa zdravljem. Prošao sam nekoliko uzastopnih upala pluća, zbog toga sam više puta bio i hospitaliziran. Ali to vam je tako. Sada mi se osvećuju. Nije im dosta što su mi uništili karijeru, sada me žele i fizički dokrajčiti – rekao mi je.
Osveta? Sicilijanska večera servira se na hladno. Prvo su mu predstavkom za kršenje sudačke etike ukinuli imunitet, a onda su mu tužbama zaustavili karijeru i financijski ga smlavili. Sad ga je trebalo još samo fizički ukloniti sa suda. Kako? Jednostavno.
Dali su mu najgore radne uvjete i dodijelili u rad predmete drugih sudaca koji godinama nisu rješavani. Dok je imao snage i volje, Rogić ih je rješavao. Ne samo svoje, redovne, nego i te tuđe, teške i po tisuću stranica. A čim bi ih riješio, na stol su opet dolazili novi, i novi... U međuvremenu su pokrenute tužbe napredovale. U prvom stupnju izgubio je gotovo sve sporove, pravomoćnost je bila čista formalnost, bio je to put bez povratka. S kaznenim tužbama za vratom i odštetnim zahtjevima teškima stotine tisuća kuna, u kafkijanskim radnim uvjetima, zadužen za rješavanje najgorih tuđih spisa, bez mogućnosti napredovanja, sa smanjenim primanja... Bolje bi mu bilo u zatvoru. I Rogić je odustao. Dragovoljno je stao pred sudački vod i čekao tko će prvi povući obarač. Koštali su ga tuđi predmeti koje nije na vrijeme završavao. S tim ”novim” predmetima preuzimao je i njihove rokove, ali kako u nekoliko mjeseci, pored svojih redovnih spisa, nadoknaditi ono što drugi godinama nisu činili? Njegovi pretpostavljeni o tome nisu razbijali glavu. Bila je to savršena klopka. Prvo su mu pucali u leđa, a onda i u glavu. Za svaku sigurnost.
Nije tako trebalo biti, ali je ispalo. Slučajno? Huh, s distance od deset godina, možemo se samo upitati je li Rogić bio prvi (i jedini) zviždač u hrvatskom pravosuđu. Koji je svoju dužnost shvatio odgovorno, možda previše doslovno. U zemlji u kojoj se ni suci ne drže zakona kao pijan plota, Rogić je odmah iskočio. Možda ne toliko kao sudac na građanskim predmetima, ali sigurno kao predsjednik suda. A poznato je, nijedan sustav, veliki ili mali, savršeno funkcionalan ili savršeno korumpiran, ne voli ekstreme. Ni one puno iznad, ni one puno ispod crte. Voli optimalne tipove, srednju struju, model ”ne talasaj”, poslušnike i oportuniste. A Rogić se nije u to uklapao.
Postao je predsjednik u vrijeme koalicijske vlade SDP-a i HNS-a. Nekada u mladosti bio je politički angažiran u HSLS-u, a nakon stranačkog raskola 1997., ostao je u LS-u Vlade Gotovca. Njegovi protivnici su mu zbog toga kao ”zaštitnike” unutar sustava spominjali poznate HSLS-ovce, bivšeg gradonačelnika Osijeka, Zlatka Kramarića, i, što je puno jača referenca, bivšu predsjednicu Ustavnog suda, Jasnu Omejec. Jesu li oni pomogli Rogiću da, od 1990., nakon Ante Milovca i Marijana Bitange, te 2012. postane treći predsjednik Općinskog suda u Zadru? Možda, ali jedanaest članova DSV-a jednoglasno ga je prihvatilo kao najboljeg kandidata. Njegova kancelarija nije imala neriješenih predmeta, slovio je za najefikasnijeg suca. Dva ugledna člana DSV-a iz redova Vrhovnog suda Rogiću su tada otvoreno rekla: “Prema našim informacijama, ti jedini od kandidata nisu blizak kriminalnoj hobotnici. Evo ti prilika da očistiš u Zadru spregu sudaca i kriminala.” Rogić je u Zadar poslan kao specijalac, čovjek na posebnom zadatku, kojeg je on očito (preo)ozbiljno shvatio.
Čim je uskočio u sedlo predsjednika, uveo je presedansku praksu. Jednom mjesečno sazivao je tiskovne konferencije i govorio o rezultatima rada suda, komentirao je rad suda i sudaca, motivirao je suce i sudske savjetnike na rješavanje starih predmeta, osobno je primao primjedbe građana na rad suda i sudaca, a on je, kao na kakvom šalteru za žalbe, njihove riječi bilježio i slao sucima i sudskim službenicima tražeći očitovanje. U jednom trenutku je prešao crvenu liniju. Jedna sutkinja ga je prijavila za kršenje sudačke etike. Bila je to gruda snijega koja se nezaustavljivo zakotrljala. Osjećao se izdano. Kad je naišao na prvu prepreku u raščišćavanju “Augijevih štala”, najprije mu je DSV, a potom i Vrhovni sud, otkazao obećanu potporu.
Rogić je kažnjen. Njegove su metode za sudačku kastu možda bile nekonvencionalne, možda nije imao dovoljno takta, ali nitko mu ne može poreći učinak, transparentnost rada i postignute rezultate. Neki mu to, i onda i danas, osporavaju. Tvrde da je frizirao statistiku i prikazivao se uspješnijim nego što je stvarno bio, ali zaboravljaju da su tu statistiku iznosili Vrhovni sud i Ministarstvo pravosuđa, a ne Rogić i novinari. Željeli su ga i još uvijek žele diskreditirati pod svaku cijenu. Sjećam se da su mi pojedini suci i odvjetnici zamjerali što ne pišem o nekim privatnima aspektima njegovog života, no kad sam im pitao znači li to da sutra na isti način mogu propitkivati njihovu privatnost i pisati o njihovim ”moralnim zastranjenjima”, naglo su reterirali.
Nije Rogić otjeran zato što nije radio svoj posao, nego zato što ga je radio: dobro za mnoge stranke, javnost i odvjetnike; loše za mnoge njegove kolege suce. Otišao je zapravo još prije šest godina, istekom mandata predsjednika, jer je svojim stilom rada narušavao uspostavljenu ravnotežu moći, a kažnjen je za verbalni delikt, za izgovorenu riječ. Njegove je kolege najviše zaboljelo spominjanje nepotističkih veza. Ne samo na zadarskim sudovima. Od Vrhovnog do zadarskog, od DSV-a do Ustavnog suda. Taj njegov ekspoze, detaljno opisan na jednom sudskom ročištu u Šibeniku, tužiteljice nikad nisu osporile. Ali je, kvragu, nezgodno da vas šef, predsjednik suda, javno proziva zbog familijarnih veza, nepotizma, interesne umreženosti, nerada i lijenosti. Makar sve to bila istina, ostavlja loš dojam, narušava ugled, stvara duševne boli, a one se najbolje liječe naplatom pozamašnih odštetnih zahtijeva.
Svima onima koje je Rogić prozivao ništa se u međuvremenu nije dogodilo. Iskoristili su sustav za svoju zaštitu, a sustav se tome nije opirao. Nije, što bi negdje drugdje vjerojatno napravio, krenuo tragom Rogićevih opaski, u demontažu trulog sustava. Naprotiv, Rogićeve opaske iskoristio je protiv njega samoga, kao alarm da njihov komfor netko želi poremetiti. Dobar dio Rogićevih ”žrtava” tako je u međuvremenu napredovao, otišao na bolja plaćena mjesta, ili na više sudove. Nikome dlaka s glave nije pala. Samo je Rogić izgubio sve: i ugled i status i novac i posao. Sustav koji ga je izabrao kao najboljeg, na kraju ga je prožvakao i ispljunuo. Zato što je ga je htio promijeniti, iznutra? Moguće, ali to se tako ne radi. Najbolje to zna Zdravko Mamić, najbolji prijatelj mnogih sudaca. Više ih je on sredio nego svi ”uskoci” i ”poskoci” zajedno. Stari lisac Mamić je to napravio u trenutku kad ga je sustav kojeg je hranio htio ugristi. Izmaknuo se iz njegova dometa i otvorio paljbu. Jer dok si mu u dohvatu, trebaš paziti leđa.
Tog rujna 2015., nakon što je odlukom Vrhovnog suda o ukidanju imuniteta postao izložen kaznenim postupcima za klevetu, prateći u stopu suca Rogića tijekom njegova tri ”normalna” radna dana, napisao sam:
„Ostao je na čistini, izložen, sam, kao presedan, neumrežen, podržan od javnosti i progonjen od vlastitih kolega. Kojima ide na živce njegov komunikacijski stil i seosko podrijetlo. Kojima ne odgovara Rogićev transparentan rad suda. Kojima narušava uhodani način života, elitistički, nedodirljivi, daleko od mase, u sudačkim kulama od bjelokosti. Koji ga naširoko ogovaraju zbog privatnog života i razvlače po desničarskim medijima tražeći mu dlaku u jajetu, kao nikome prije njega. I još uvijek je traže. Vjerojatno i u ovome tekstu, kako bi njemu ili novinaru, svejedno, zalijepili koju novu tužbu, zbog krivog zareza ili samo zato što su prenijeli Rogićeve riječi. No rade li to uistinu radi zaštite svoje časti ili nekih drugih interesa, teško je razlučiti.
Naime, zadarski sudovi među sucima i predsjednicima sudova pamte svakojake svatove, notorne pijance, čudne vlasnike stanova protjeranih Srba, varalice na boravišnim adresama, političke marionete, neznalice, lijenčine zbog kojih su u zastaru padala teška kaznena dijela narkokriminala i pedofilije, ljubitelje gradskih mafioza, nepotiste, strašljivce, pozere, ekshibicioniste na društvenim mrežama i trgovce presudama, ali nikad ih zbog toga neki od kolega nije prijavio za kršenje etičkog kodeksa. Nikada!
Iz straha? Ili licemjerja? Karijerizma? Konformizma? Ili nezamjeranja centrima moći? Možda o tome treba pitati DSV ili Vrhovni sud? Ili zato što su te sudačke perjanice, na što nas podsjećaju neki bivši suci i stare novine, u pravilu bili duboko umreženi u zadarsku močvaru? Iz koje su ih nerijetko politika ili mafija, a katkad i jedni i drugi, držali za muda i od njih preko lokalnih medija u rukama kriminalaca (g)radili lažne moralne veličine. Istodobno dok su izvješća Transparency Internationala upozoravala da su zadarski sudovi, prema indeksu percepcije korupcije, “najbolji” u Hrvatskoj.
Rogić sve to zna i zato zna što ga čeka. Ako izgubi samo jedan spor protiv svojih kolega, njegova sudačka karijera ja gotova. Morat će tražiti novo mjesto pod suncem. U Zadru? Teško. Tu se protivnicima zadarske močvare, tog isprepletenog sustava politike, institucija, gospodarstva i pravosuđa, nikada, baš nikada, ne oprašta.”
Nakon sedam godina, volio bih da me Željko Rogić demantira. Priča se da će u Zadru, ako do ljeta dobije odbijenicu Ustavnog suda, otvoriti odvjetnički ured. Ima veliku obitelj i treba im osigurati podršku. Za klijente se ne treba bojati. Narod ga voli. Svih ovih godina, od kad je pao u nemilost, ljudi mu prilaze na ulici, bodre ga i čestitaju. Znaju kolikima je pomogao, kao sudac i kao čovjek. Njegovi neprijatelji će ga i dalje mrziti, ali njega više neće biti tu da im se petlja pod nogama. Napokon su ga se riješili, ali jesu li time riješeni problemi zadarskih sudova?
Nakon Rogića za predsjednicu je došla Ana Mišlov. U četiri godine mandata nijednom nije dala intervju za novine, nijednom nije iznijela podatke o radu zadarskog Općinskog suda. Nju je prije dvije godine zamijenio Mario Pešić. Prošlog tjedna poslali smo mu upit o efikasnosti rada suda, broju riješenih i neriješenih predmeta, odgovor još nismo dobili. Objavit ćemo ga, ako ga dobijemo...