- Srušit će ga, kao i ranije ona dva gornja. Urušit će se i sam, star je to mlin, 108 godina mu je, ali radio je odlično… Problem su drveni dijelovi, dolje u vodi je sve istrunulo… Ne radi već skoro godinu dana, ne meljem ništa… - s tugom u glasu nam priča Goran Ljubičić, 44-godišnji suvlasnik mlina i kamene kuće, koju je izgradio njegov pradjed Petar Ljubičić 1913. godine. Pokraj vrata stare kamene kuće uklesana je godina gradnje, a mlin je nekako i radio donedavno. No, više ne može. Potrebna mu je temeljita obnova.
- Ma ja se bojim da odlazak mlina pomalo znači i odlazak sela… Ne mora biti, ali znate kako to ide, jedno za drugim. Sve to je nekako loše, nema napretka. Ne znam zašto, baš ne znam… - zdvojan je Goran.
- Evo, popravljam kamion. Treba mi vijak. I gdje da ga kupim? Nemamo ni najobičniju trgovinu, kamoli da možeš kupiti vijak, brukvu, sitnice koje trebaju za popravke – kaže ovaj mještanin Krupe, suvlasnik mlina.
Pa odete u Obrovac u trgovinu, nije „priko svita“…
- Po što? Po vijak? U Obrovac idem po kruh, štruca me izađe sto kuna dok se dovezem i odvezem. Do tamo je 30 kilometara. Haha, da Obrovac ima željezariju, baš ste me nasmijali. Što ima Obrovac? Ima birtije! I gradonačelnika! To je to – utvrdo je zaključio mlinar, gledajući u utihnuli mlin. Rijeka Krupa huči ispod vodenice, ali u mlinu sve miruje, pokriveno paučinom.
Odlazimo kod njegovog oca. Dušan Ljubičić, zvani Vinko, ispred kuće sređuje svoj kamion. Oneraspoložio se kad smo spomenuli mlin. Nije, kaže, nikoga briga. Mjesto Krupa, koje administrativno pripada Gradu Obrovcu, imalo je tri mlina. Dva su odavno propala, no ovaj, uz cestu, najveći i najpoznatiji, bio je destinacija ne samo mještana koji su tu dolazili samljeti razne žitarice, već i brojnih turista. Nekoliko metara od mlina nalazi se „crijevo“ napravljeno da bi se svatko mogao napiti izvorske vode. Izvorske, jer na mlin voda dolazi direktno sa vrela Krupe, koji je udaljen samo nekoliko stotina metara.
- To je posljednji mlin u Krupi koji je bio u funkciji, ali i jedan od posljednjih u cijeloj Bukovici. Ne mogu to razumjeti, baština je to, trebalo bi zanimati državu, pa mi smo i dio Parka prirode Velebit – kaže Dušan Ljubičić.
- Drvo je istrunulo. Propalo u vodi. Mlin se pokvario. Treba dolje drvo mijenjati. Treba ići u vodu, naći kvalitetnu hrastovinu, promijeniti te trule dijelove. Treba raditi. Mislio sam da bih mogao sâm to napraviti; ne mogu… - govorio je Dušan.
Njegovi sinovi, Goran i Neven, pričaju kako su „svi tu mljeli“, a kako je samo njihov otac mlin održavao.
- Kome god smo se obratili, od Parka prirode do konzervatora, rekli su da je problem neriješeno vlasništvo. Mlin je napravio naš pradjed, a nikada se to vlasnički nije uredilo i evo, sada vlasnika ima više od 50. Tko će to pokrenuti, tužiti, sudovati? Ne vjerujemo da će se to dogoditi, a ako za ovakvu baštinu nije briga ni državu, onda će mlin propasti i više se tu nema što dodati – rezignirano su zaključila braća.
Koliko turista tu ljeti prođe?
- Pa tko im broja zna! Svi uliju vodu s izvora i svi bi razgledali mlin, pa počinje stoput dnevno „du ju spik ingliš“, ma koji ingliš, nemam ti ja pojma, pa onda vade neki gugl prevoditelj i tako po cijeli dan… - kaže Goran.
Znači, vi budete uz staru kuću i mlin iako više ne meljete?
- Budem. Duša mi je tu. A i ne stanujem daleko – rekao je Goran.
U mjestu Krupa tišina. Iako je dan okupan suncem, na cesti nema prolaznika. Nigdje nikoga. Susrećemo samo izletnike koji idu na izvor Krupe. Trebali su sati šetnje da nekoga susretnemo. Željko Jovančević, mještanin, sam u svom dvorištu, govori nam da se ljudi sve više bave stočarstvom, imaju ovce, koze, krave, otvore OPG, a poljoprivreda je potpuno napuštena i mlin stoga nema budućnost.
- Ako mlin i ne radi, trebalo bi ga konzervirati. Građen je 1913. S ocem sam išao tamo, godinama, kao dijete, tada smo mljeli pšenicu, kukuruz, ječam, raž… Mlinar je uzimao svoj dio, ujam. Što će sad uzeti, od koga? Mlinaru se ne isplati. Za ovaj kraj slabo je briga one na vlasti. Bojim se budućnosti – pričao je Željko, koji i sâm drži koze i ovce. Ima i kokoši, posadi povrće i prehraniti se može. No nade su odavno nestale da će taj prelijepi kraj opet oživjeti.
Mario Šaban, ravnatelj Parka prirode Velebit, decidiran je u stavu da ova ustanova ne može obnavljati objekt koji je u privatnom vlasništvu.
- Teoretski, kad bi to bilo naše, mogli bismo ići u obnovu, ali PP Velebit, koji skrbi o prostoru od Senja do kanjona Zrmanje, nema ni interes ni novac za tako nešto. Međutim, kad bi se vlasnici nekako organizirali, kad bi nešto pokrenuli, ja sam apsolutno za to da im pomognemo, u svakom smislu, Potrebnim dozvolama, sufinanciranjem, radovima. To je jedini način da Krupa sačuva svoj stari mlin – zaključio je Šaban.
Očekuje se, očigledno, da i šira zajednica pokaže interes za mlin. Mještani Krupe, ne samo vlasnici mlina. Da budu ponosni na ostavštinu i da zajednički pokrenu inicijativu spašavanja mlina od potpunog i sigurnog propadanja…
