Danas je u 101. godini preminuo Budimir Lončar, hrvatski diplomat koji je visok ugled uživao u cijelom svijetu, a mi vas tom prigodom podsjećamo na tekst iz Jutarnjeg lista objavljen 1. travnja ove godine povodom njegovog 100. rođendana.
Budimir Budo Lončar postao je vršnjak cijelog jednog stoljeća. Proslavio je punih 100 godina, i to u vremenu uzbudljivih i intrigantnih događanja 20. te sumračnih početaka 21. stoljeća, u epohi koja je promijenila svijet, njegov oblik i duh.
Budimir Lončar rodio se 1. travnja 1924. godine u malom mjestašcu Preko na otoku Ugljanu, odakle je nošen svojim nemirnim duhom, ali i burnim događajima koji su kreirali vrijeme u kojem je živio i stvarao, koje ga je istovremeno i nosilo i na koje je on utjecao.
Budimir Lončar danas je slavljenik dugog vremenskog perioda i dio naše povijesti i doba koje je i oblikovao i koje ga je određivalo. Slobodno možemo reći - ne samo čovjek koji je obilježio povijest, jer je aktivan od svoje rane mladosti pa do svoje nestorovske starosti i mudrosti, nego i čovjek kojeg možemo nazvati dijelom povijesti, koji je proživio, preživio i nadživio nekoliko država, režima i sustava, vladara raznog kova i kalibara koji su vladali i označili povijest ovih krajeva.
I danas je aktivan, često ga se može sresti u središtu Zagreba kako negdje lagano ispija kavu, možda kakav whiskey, ili pozorno sluša neku promociju knjige iz prvog reda. Budo Lončar svakako je, ne samo zbog svojeg impresivnog uzrasta nego i u prvom redu impresivne karijere i života, dio naše političke prošlosti, ali i svakodnevice. Lončar je čovjek koji puno toga zna i koji je puno vidio i "rastao" te stasavao u napetim, inspirativnim, privlačnim, šokantnim i intrigantnim vremenima i promjenama na našoj hrvatskoj vjetrometini (a i šire), uz sve pohvale ili primjedbe koje mu se upućuju.
Malo koga ovih sto godina života i djela Budimira Bude (ili Leke, kako mu je bio konspirativni nadimak ilegalca) Lončara može ostaviti ravnodušnim, kudili ga ili hvalili. Naprosto, Budimir Lončar dio je nas i naše epohe, kakva god bila, te htjeli mi to ili ne, a znamo da je bila puna uspona i padova, promjena i turbulencija, kao i njegov burni život. Budimir Lončar je na njima plovio, održavao se i kreirao ih. Naravno, nije jednoznačna osoba, što je za njegov politički put posve - normalno.
Školovao se u Zagrebu i Splitu, a vjerojatno je na njegov životni put, a bio je to put politike, utjecao njegov razrednik u zagrebačkoj gimnaziji Bogdan Ogrizović, kojeg su tijekom Drugog svjetskog rata smaknuli ustaše. Lončar se kao 18-godišnji mladić kao član Kotarskog komiteta za Preko uključio u Narodnooslobodilačku borbu, i to je odredilo njegov kasniji životni put. Konačno, što je drugo i mogao nakon što se kvislinška marionetska NDH odrekla Dalmacije i predala je fašističkoj Italiji Rimskim ugovorima?
Pod mentorstvom Jure Kaštelana, kako navodi Wikipedija, uređuje Omladinsku iskru, glasilo Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske za Dalmaciju. U partizanima je ranjavan dva puta, a nakon oslobođenja se vraća u Zagreb, gdje je radio u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove, da bi se uskoro pokazao sposobnim i spretnim da bude školovan u prvoj generaciji tadašnjih diplomata. Tu počinje njegov streloviti uspon, a ostvario je impresivnu diplomatsku karijeru koju će, naravno, kako to biva kod takvih ljudi - označiti i određene kontroverze.
Međutim, Lončar će uvijek ostati dosljedan svojim principima. To se pokazalo kada su mnogobrojni svjetski političari "visokog ranga", poput recimo američkog državnog tajnika Henryja Kissingera, također stogodišnjaka, i posljednjeg šefa SSSR-a Mihaila Gorbačova, napisali poruke za knjigu vrsnog hrvatskog povjesničara Tvrtka Jakovine o Lončarevom političkom životu "Od Preka do vrha svijeta".
Lončar je već 1950. godine otišao u jugoslavensku misiju u UN, a uskoro dobiva zaduženje u organizaciji prvog pokreta nesvrstanih 1961. godine u Beogradu. Za taj pokret ostat će vezan i do danas. Ambasador je u Indoneziji, a potom i u SR Njemačkoj od 1973. do 1977. godine. Vrhunac je ambasadorsko mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama na koje je imenovan 1979. godine.
Nakon toga, prvo je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Jugoslavije, a posljednji ga je premijer Jugoslavije Ante Marković pozvao da bude šef diplomacije. Na toj je dužnosti bio do studenog 1991. godine, odnosno do vremena kada je Jugoslavija praktički prestala postojati. Bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj i početka raspada SFRJ-a, zemlje koju je stvarao, ali koju je i sahranio i nadživio, gotovo dulje nego što joj je "služio".
Često mu zamjeraju to što nije spriječio uvođenje embarga na uvoz oružja u UN-u, ali tu stvari nisu čiste, pogotovo zato što je, recimo, Josip Manolić, nekadašnji alfa i omega Tuđmanove vlasti, rekao da bi embargo bio uveden bez obzira na Lončara jer je to bila velika pogreška administracije američkog predsjednika Georgea Busha. Uz to, poznati hrvatski diplomat Ivica Maštruko kaže da je rezoluciju praktički "podržala" i tadašnja hrvatska vlada.
To vrijeme bilo je škakljivo za njegovu poziciju jer ga neki prozivaju i danas - je li tu poziciju na kojoj je bio mogao napustiti i ranije? - ali ne treba zaboraviti ni činjenicu da ga je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio zvao da preuzme mjesto šefa hrvatske diplomacije nakon konačnog osamostaljenja Hrvatske. Iako je to odbio, Lončar se ipak vraća u Hrvatsku, u Zagreb, gdje se uključuje u društveno-politički život države i grada.
Kroničari će zabilježiti da je čest posjetitelj mnogih društvenih zbivanja, otvaranja izložbi ili promocija knjiga, a bio je i "vanjski suradnik" za vanjske poslove dvojice hrvatskih predsjednika, Stipe Mesića i Ive Josipovića.