Čudno vam je da dva puta godišnje preletim Atlantik da bih došao u Žegar?
Da, živim na Floridi, gdje je jako lijepo. Ali moje srce je u Bukovici, u Žegaru. Ljubav prema rodnom kraju nikad nije prestala, to je nemoguće. I vratit ću se, ma kakva Florida...
Mladić s kojim razgovaram, Dražen Jakovljević, ima 36 godina. U Žegaru kod Obrovca se rodio, išao nekoliko godina u školu i nakon "Oluje" s obitelji, kao i većina iz tog mjesta, otišao.
– Rasuli smo se svuda po svijetu i naši su se očevi i majke borili da stvore egzistenciju, da održe obitelji... O Žegaru su nam uvijek pričali. Ali nama, ovoj našoj "drugoj generaciji" se nešto dogodilo, mi ne želimo trajno živjeti ni u Srbiji ni na Floridi, niti igdje drugdje. Da, veliki dio nas želi se vratiti u Žegar i baš u tom bukovačkom selu živjeti – kaže Dražen.
Pomalo se rasplela cijela priča, potpuno drugačija od one koju smo pisali prije desetak godina, kada smo u velikoj mjesnoj školi, obnovljenoj novcem japanske vlade, zatekli jednu jedinu učenicu, sedmogodišnju Dajanu. Tužnu što je sama u cijeloj zgradi
Dajana s obitelji čak nije ni živjela u selu, već u Krupi. U Žegaru tada nije bilo djece. Ima li ih sada? Odlazimo u školu koju od prvog do četvrtog razreda nastavu pohađa šest učenika.
– Nadiru, nezaustavljivo – smije se učiteljica Marijana Pejčinović, jer tri su učenika u drugom, trećem i četvrtom razredu, a samo prvašića ima – tri! Sve je više djece, jedan prvašić ima brata i sestru u dobi od jedne i četiri godine, a drugi također brata, dvoipolgodišnjeg, i tek rođenu sestru.
Gdje živite, vas dvojica?
– U Žegaru! – uglas odgovaraju.
Samo iz ove dvije obitelji u školu će doći još četvero djece, dok iz drugih žegarskih domova u više razrede osmoljetke te u srednju školu učenici putuju u Obrovac.
– Zapravo smo trebali imati još dva prvašića, pet ukupno. Jedan živi u Golubiću, a jedan u Bilišanima, no odlučili su se na upis u školu u Obrovac, iako je naša bliža – kaže učiteljica.
Upravo usporedba sa školom u Obrovcu, gradu na čijem administrativnom području je i Žegar, najbolje ilustrira činjenicu da se povratak u selo na obalama Zrmanje događa "nezaustavljivo": obrovačka obrazovna institucija upisala je samo pet prvašića, od kojih je dvoje iz Golubića i Bilišana.
Pitamo učiteljicu što im u školi nedostaje.
– U posljednjih nekoliko godina dobili smo vodu, uredili dvoranu, uredili i opremili školsku knjižnicu, nabavili informatičku opremu... Puno nam je pomogao upravo Zadranin Svetko Perković, prerano preminuli ravnatelj Pomorske škole. Jako smo mu zahvalni. Evo, sve što bi nam sada još trebalo su tri tableta za naša tri nova učenika – ističe nastavnica Pejčinović.
Otkriva kako se u Žegar "polako, ali sigurno" vraća upravo ta druga generacija, djeca roditelja koji su izbjegli s tog područja, a koja su i sama sada već u ulogama majki i očeva.
– Ne možemo još govoriti o "baby boomu", mislim da bi bilo malo pretjerano, ali ljudi se vraćaju. Posao je prvi uvjet za povratak, ali ne mora se nužno raditi u svojem mjestu. Radne snage generalno nedostaje. A samo u našoj školi, osim mene, zaposlena je profesorica engleskog i talijanskog jezika, ona dolazi iz Zadra, potom vjeroučitelj koji dolazi iz Obrovca, te profesor informatike koji dolazi iz Karina. Svi ovdje imaju posao. Imamo i spremačicu, ona živi baš u Žegaru – govori učiteljica, spominjući da su i dvije patronažne sestre, koje žive u selu, našle posao.
Prije rata u Žegaru je živjelo oko 2000 stanovnika i škola je imala svih osam razreda. Sada zimi broji nešto više od 200 žitelja, a ljeti gotovo 10 puta više. Što se uz Zrmanju događa posljednjih godina? Događaju se – ljeta. "Druga generacija", doslovno iz cijelog svijeta, dolazi u Žegar.
– Ljetne ljubavi… – smije se naš sugovornik Dražen i dodaje:
– Smijem se, ali to je istina, evo, moja supruga je sada u sedmom mjesecu trudnoće, a upoznali smo se prije tri godine u Žegaru, naravno, za vrijeme ljeta. Ja sam svoju ljubav našao u Žegaru i nisam jedini.
Dražen Jakovljević, Branko Komazec, Nenad Bundalo i Miloš Ušljebrka osnovali su prije nekoliko godina udrugu "Žegar u srcu". Njih četvorica, s raznih strana svijeta. Dražen je na Floridi, Miloš u Irskoj, Branko i Nenad u Norveškoj. No, veže ih djetinjstvo provedeno u Žegaru.
– Svako ljeto smo provodili u Žegaru i odlučili smo da nešto poduzmemo. Osnovali smo udrugu i počeli prikupljati novac, iz cijelog svijeta. Pravili smo pakete pomoći starijem stanovništvu, donosili u selo. Sve više mladih ljudi nam se priključivalo i sve više mladih je počelo ljeti dolaziti u Žegar, bez obzira gdje žive.
- Tako smo uredili bućalište. Sve sitni koraci, ali vidjelo se da se donirani novac ulaže, da mislimo ozbiljno. Tako smo od Crkve dobili razrušeni parohijski dom u središtu mjesta i uložili značajan novac da ga obnovimo, u tom prostoru uredili smo i opremili dječju igraonicu. Uz brojne akcije pomoći, kroz godine se razgranala mreža koja je startala od nas četvorice. Ljeta u Žegaru su "buknula". Ljudi se vraćaju. Uvjet je posao, za sada ostaju oni koji otvaraju OPG-ove, a mi budućnost vidimo u turizmu – kaže Dražen.
Uslijedio je veći "zalogaj": od Grada Obrovca je za nešto manje od 50 tisuća kuna kupljena ruševina, također u samom centru mjesta, na Trgu Gerasima Zelića. Tu je nekada bila ambulanta, a radi se o dvokatnici površine veće od 200 kvadrata. Na toj su zgradi radovi u punom jeku.
– To je budući Dom kulture. No, ne želimo "obnovljeni krov" i zgradu bez života, s nekim izlošcima. Prvo, tu će biti trgovina. Naše mjesto nema dućan. Vidjeli ste veliki kombi koji polako vozi mjestom? E, to je naša trgovina, tako je sada. Kombi kreće iz Ervenika i vozi ne znam ni sam gdje. Onaj tko otvori prodavaonicu, prostor neće plaćati.
Dio zgrade bit će muzej, razgovaramo o postavu, etnološki dio nam je važan. Za sve što radimo dobili smo podršku i od episkopa dalmatinskog, vladike Nikodima. No, najvažniji od svega su nam ljudi. Želimo da Dom živi i ljeti i zimi, da bude okupljalište, da dolaze KUD-ovi, nebitno odakle, da postavljamo izložbe kako bi ljudi došli… Ima mjesta i za organiziranje predstavljanja domaćih proizvoda, ovdje ljudi puno toga sami rade… Želimo da Žegar živi, želimo održivi razvoj mjesta – naglašava Jakovljević.
Trenutno su na zidovima zgrade u izgradnji panoi s podacima o tri znamenite osobe rođene u Žegaru - Gerasim Zelić, Stojan Janković i Đak Sanader.
– Postali smo prepoznatljivi, a naše najveće zadovoljstvo je što smo povezali ljude, mlade ljude. Svi se oni već brinu o mjestu – kaže Dražen.
Kavu smo popili na imanju obitelji Milić. Supružnici Siniša (37) i Nada (34) povratnici su u Žegar. I oni su "druga generacija".
– Da, upoznali smo se za vrijeme ljeta u Žegaru... Ma nije tajna, zaista nismo jedini takav par. Sada imamo OPG, od toga solidno živimo. Imamo dvije djevojčice koje idu u peti i osmi razred u školu u Obrovac, te sina koji ide u područnu školu u Žegaru. Sve što smo željeli, ostvarili smo – veli Nada.
Suprug Siniša dodaje koliko su već medalja dobili za kakvoću kozjeg sira koji prave, a ove godine su i krave kupili. Siniša, jeste li sretni ovdje?
– Mene pitate? Ne suprugu? Ona je jako sretna, a ja... Nemojte da ovako javno moram govoriti.
Pa ne morate ako nećete...
– Ma nije problem, samo me emocije "spopadnu". Mi smo presretni ljudi. Našli smo se zahvaljujući tim ljetima u Žegaru i ostvarili sve svoje snove. Vidite li prirodu koja nas okružuje? Prošli ste našim krajem, uz Zrmanju i Krupu? Pogledajte našu kuću, moju suprugu, našu prekrasnu djecu. I vi me pitate jesam li sretan. Jesam, živim život punim plućima i želim svakome tko se ovdje odluči živjeti da to osjeti – kaže Milić.
