Paolo od Napolovih, najmlađi udičar od kad je svita i vika

Ja, ki 'vo govorin, san Paolo, IŽANIN, i Zadranin i ribar od sedan slanih kora i godišć, i žitelj svita, a barba Slavko piše, sve u rič, jerbo smo oba sime Koledišća, Porovca, pa Maloga Iža i Velog Iža. Pišemo se: Otok Iž. Da šjori vi, di se je nekad kolo igralo, ono: „Kolo igra na dvadeset i dva“ i „koleda“. Suse Bože, i vina na litraši popilo, i divojku zagledalo, e, da je sad zapivati: „Ižu, Ižu ispod Preške gore…“

E, mene zovite – ribar od Napulovih. Jerbo, svaki zna utopiti udicu u more, nadiješ ješku, glada glavoča, ča će nego zagristi, i mali račić radovati će se svome obedu, a, ne udica, i lostira i finita štorija.

Ne, ne! Mi bi njih ubio. Oni su tek rođeni, učinili bi šćetu sami sebi, i veli, veli grih moru.

Moja je štorija ribara, bi san dite od tri i po' godišća, lipo, anke i tikve oko pasa jerbo, PAOLO, e ja, nisan ima vrimena naučiti plivati, jerbo, bi to bi mirakul od regvarda, i antištovanja čapati maloga glavoča, dite raka. A lipi oba.

I nima brodu činiti ruglo, krsticiju ala lađa, kaić, pasara, škaf, bot i ča ti ga ja znan. Naše je gajeta, leut, batana, pasara, guc, a puk neka čini manovre u guštu falsoga kršćenja broda.

A, ja ka junak, Paolo Terzin u dnevima koje tratin činin sedmo godišće. Gren u skulu u Zadru, u subotu drito na brod za Iž, arman tunju i pričan glavoču, šparu, pergi, lignji, bugvi, picu, knezu, ma svim ribama do milijuna, do ugrca… I ovo: Sada, u ovo gubavo vrime od kuge i kolure, skula mi je priko televizije, doma. Udica na Ižu čeka u žežinu.

I ribarske vale Vodenjak i Školjić na Ižu, Bog hi blagoslovi, užan češće reći…

Paolo, e, ja, gajeta, udica i more, more, more… i brat Marino u godišćih od brojenja na prsti tek na po' šake… i udica br. 6. A, masline kad urodu 'Suse Bože, orkule, unda tjelovižbe, pa košarka, rukomet, plivanje, guštan pisati, crtati, ma lazanje od brokula- ajme! Lipo mi je i skijati se na snigu u Mariboru (Rugla), ma snig i bodul – ajme?!

Paolo, mali ribar s Iža i barba Slavko

Slavko Govorčin

A, moj šukundid zidar pisa se je Marko Govorčin - Napulov. Svi zidari od roda i plemena, meštri do Zadra, ciloga Kotara, otoka, mocire Napulovih sve po špagu, u lajnu, masline ka soldati unter-regimente, a troke ala nevera od bure, divlja gujina. Jerbo, maslina je na cilomu svitu jedino sveto stablo, i stablo mira i stablo ko nikad ne umire. Da, da! I moje, naše, posađene još od šukundida Marka, one od dvisto, tristo godina i više, od Zabilove, Lokvine, Podiža, Vele ploče, i još, i još…

I priča mi Paolo: „Bravo, dobi san tri nagrade u plivanju na Ižu, i prvu nagradu u Zadru. Županijsku. E, plivan, anke sa trećašima i prsno i kraul.“

„I triba znati u koju uru u danu triba poći loviti, di ti je želja, i di, i koliku, ribu i ke šorte, i ješka, i po kojin vrimenu, triba znati i poštu, puše li bura, jugo, meštral, a more je prvi gospodar, najveći zapovidnik svega. More je komandir i nebu i ribi i meni, i udici i ješki, jerbo i ribe imaju svoj apetit, i jesu li gladne oli site, ako sve zapovidi ribarske, i mora i oblaka u vrimenu ne poštuješ ne hodi na more, udice spremi u torbu a ješku dej maški.

I ako vas ki more doplovno doplovi u valu Knež, Mali Iž, drugi brod desno do črnike u portu je Paola ribara gajetica. Vami je zazvati Paola, onako naše, dugasto, najjače… I udica vunj gajetice zove… I šesnoću i pituru i veslo… Udica čini skos i Paolo čini skos i špar na udici čini skos…