Početkom listopada 1991. godine Zadar se našao u naizgled bezizlaznoj situaciji. Na samim prilazima gradu našli su se JNA i pobunjeni Srbi uvjereni u skori uspjeh. U jednom od artiljerijskih napada na grad 3. listopada 1991. godine teško je stradala i zadarska bolnica. Tog dana primarijus Ante Visković kao zapovjednik Stožera saniteta Sjeverne Dalmacije zapovjedio je, prema ranije napravljenom planu, otvaranje Ratne bolnice "Šiška" na otoku Pagu.
Kako je predviđeno, osoblje ratne bolnice u opkoljenom Zadru trebalo je improvizirati. Spletom okolnosti jedan od predviđenih članova ratne bolnice, dr. Petar Lozo, nalazio se na specijalizaciji u Rijeci te mu je povjerena zadaća osnivanja ratne bolnice na Pagu u objektima odmorišta ljubljanske općine Šiška po kojem je ratna bolnica i dobila svoj naziv.
"Slijedom primljenih naputaka, odlazim u Zagreb, gdje u Glavnom sanitetskom stožeru preuzimam jedno sanitetsko vozilo s nužnim sanitetskim materijalom. U Stožeru su mi priključili i dvojicu liječnika dragovoljaca iz Zagreba: Marina Kvarantana i Hrvoja Vrčića, pa se svi troje odmah zajedno vraćamo na otok Pag. Tu nam se priključuje prva kirurška anesteziološka ekipa s dragovoljcima iz KBC-a Rijeka. To su bili primarijus Franjo Kučan, traumatolog Andrija Firis i anesteziolog Anđelko Đirlić. U sastav posade za obavljanje pomoćnih poslova uključeno je i troje dragovoljaca, nezdravstvenih djelatnika iz Paga, Franći Sabalić, Ivana Zec i Maja Ćepulo", navodi dr. Petar Lozo.
Ratna bolnica na samom početku suočila se s nizom prepreka, poput nedostatka medicinske opreme, ali i struje, vode i hrane. Prema riječima dr. Loze, bila je to posljedica nerazumijevanja lokalnih vlasti. Znatan doprinos u tim trenucima dale su časne sestre iz benediktinskog samostana svete Margarete u Pagu koje su se brinule o prehrani.
Nakon što je u studenom 1991. obranjen Paški most, Zapovjedništvo sektora obrane Zadar odredilo je da brigu o ratnoj bolnici preuzme Samostalni odred Pag, a časnim sestrama je umjesto plaćanja u novcu izvršena kompenzacijska nadoknada isporukom dvije tone brašna. Doktor Lozo s ponosom ističe važnost ratne bolnice koja se simbolički može vidjeti kroz jedan događaj koji je doživio na početku ratnog puta:
"Prve ranjenike dovozili su pojedinačno. Najčešće bi u pratnji bilo još nekoliko osobnih vozila vidljivo šokiranih bojovnika dragovoljca, jer su svjedočili prvim ranjavanjima i smrti svojih prijatelja. Bili su uplašeni i deprimirani! Za neke koje su dovezli mislili su da su već mrtvi i da su kasno došli. Gledali su nijemo kako radimo oživljavanje i kada su vidjeli kako se mi radujemo jer smo uspjeli povratiti puls i disanje, strah, panika i nervoza odjednom su se pretvorili u strašno pozitivno raspoloženje i optimizam. Čuli su se glasovi: ‘Uspjeli smo! Živ je!I mamo bolnicu! Idemo nazad!‘ Dakle, zbog svega što su vidjeli, pomislili su kako ‘bolnica besprijekorno funkcionira‘ i kao čudom začula se pjesma. Tako uz pjesmu, od desetak vozila nabijenih na malom prostoru, nije ostao ni jedan. Svi su se vraćali optimistično na bojište nasuprot koloni preplašenih ljudi, izbjeglica i prognanika koji su bježali s ratišta. Kada vidite takvu reakciju dragovoljaca nakon spoznaje kako mogu sigurno računati na ‘svog doktora‘ koji ih neće ostaviti ranjene i bespomoćne, postajete svjesni koliko ste važni takvim plemenitim i hrabrim ljudima."
Bitno je napomenuti kako je istovremeno u nemogućim uvjetima nastavio raditi i Medicinski centar u Zadru. Ratna bolnica "Šiška" bila je aktivna 226 dana, odnosno do konca svibnja 1992. godine, kada je operacijom "Jaguar" oslobođeno brdo Križ, što je znatno olakšalo položaj Zadra, a dr. Lozo o njoj je 1992. napravio i kraći dokumentarni film.
Vrijeme njezina rada bilo je kratko, ali intenzivno te je u njoj zbrinuto gotovo 1000 ranjenika. Ipak, Ratna bolnica "Šiška" nastavila je djelovati na Velebitu, odnosno u Lukovu Šugarju sve do oslobodilačke operacije "Oluja", piše Domovinski rat.