Nakon 20 godina, na Viru se opozicija više ne bori protiv Kristijana Kapovića nego protiv njegovog duha i sustava kojega je stvorio. U Obrovcu se naziru pukotine u naizgled armiranoj vlasti Ante Župana. U Benkovcu je na velikom testu preostala količina autoriteta gradonačelnika Tomislava Bulića, a za ishod izbora u Polači ključan je odgovor na pitanje smatra li tamošnja javnost da se isplatio četverogodišnji eksperiment s nezavisnom listom Tomislava Prtenjače.
Tko god u nedjelju pobijedio, izbori u ova četiri mjesta imaju dodatnu dozu dramaturgije, tamo će se odvijati nešto više od pukog zaokruživanja listića, jer adrenalin nikome ne osigurava vlast, ali eliminira dosadu i političkoj utakmici donosi nadprosječnu uzbudljivost. Zato će nedjelja u tim mjestima izgledati kao borba na život ili smrt.
Kristijan Kapović je jedinstven primjer u Hrvatskoj, jedini je „lokalni šerif” koji je otok osvajao bez temeljne sastavnice na kojoj leži svaka slična vladavina: Kapović nikada iza sebe nije imao politički, gospodarski ili pravosudni sustav kao infrastrukturni osigurač i garanciju da mu se ništa ne može dogoditi. Na izborima je pobjeđivao s takvom lakoćom da je izgledalo kako je ostvario mokre snove svih političara svijeta i da je konačno uspio „korumpirati” veliku većinu svojih birača. Svoje je poklonike impresionirao brojnim uspješnim stvarima koje je na otoku realizirao, ali se ipak čini da je najviše uspjeha imao u jednoj sasvim drugoj disciplini: nitko virskoj opoziciji nije tako uspješno išao na živce. A nisu mu mogli ništa, barem ne na izborima.
Kapović je pao bez izbora, silom zakona i pod pritiskom pravomoćne presude, ali se sada na Viru postavlja pitanje je li opozicijska opsjednutost likom i djelom općinskog načelnika dovoljna da bi se pobijedili „kapovićevci”. Iza lista koje se suprotstavljaju aktualnoj vlasti lako je prepoznati rukopis Udruge „Vir bez podjela” koja je, manirom „obiteljskih političkih gospodarstava”, svoje članstvo posijala na nekoliko različitih lista. S druge im je strane uhodani mehanizam Kapovićeve političke administracije s vrlo visokim rejtingom među biračima, pa se opozicija tek treba suočiti s teškim pitanjem jesu li u stanju, nakon što se Kapović „samosrušio”, srušiti i sustav kojega je bivši načelnik sa svojim suradnicima detaljno kreirao. Galama koja stiže s otoka indicira nervozu i strah da bi nakon „pravog” Kapovića prekrupan zalogaj mogli biti i „kapovićevci”.
Nema dileme oko toga hoće li njegovi nasljednici, makar na početku „postkapovićevske ere”, ostati na kursu kojeg je Kapović zacrtao, ali do promjena će sigurno doći. On više nema nikakvu formalnu moć, život će ići dalje, pa je samo pitanje vremena kada će Kapovićev presudan utjecaj krenuti u obrnutom smjeru i postajati sve manji dok jednom ne osvane kao stvar prošlosti. Naime, politička savezništva i osobna lojalnost imaju ograničen rok trajanja. Prvoborci i kreatori lokalne politike uglavnom, ovako ili onako, završe u muzeju bivših moćnika.
To pravilo važi i za Polaču gdje su prije četiri godine birači odlučili „minirati utvrdu” HDZ-a i presamopouzdanom Viktoru Prtenjači pokazati da sve ima granice. Pokazalo se da HDZ nije „Hajduk” i da nije vječan, pa je na vlast došla autsajderska nezavisna lista predvođena Tomislavom Prtenjačom. Četiri godine poslije, birači moraju donijeti presudu jesu li nezavisni makar malo demontirali HDZ-ov sustav koji ih je toliko iritirao ili su samo drugačije porazmještali figure i nastavili igrati odavno započetu partiju. Mada je svojedobno najavio da se neće kandidirati, Tomislav Prtenjača se očekivano predomislio i sada će se suočiti s „duhom iz prošlosti”: Viktor Prtenjača je ostao bez vlasti, ali ni on ni HDZ nisu izgubili ambiciju.
U Polači su stara savezništva pucala, a stvarala se nova, nezavisni su se pocijepali i tri godine proveli u žestokom „bratoubilačkom ratu” koji, poznato je to, bez „izdajnika” ne može. Sada su pitanja drugačija: je li prošli mandat toliko iskompromitirao eksperiment s nezavisnom listom, je li neočekivana izborna pobjeda na kraju iscrpila Tomislava Prtenjaču li je on iscrpio nju, je li Polača nakon četiri godine makar malo bolja ili nije.
Neki njegovi saveznici već su se okrenuli „bivšem neprijatelju” i progutali sve zamjerke što su ih na početku imali prema HDZ-u i Viktoru Prtenjači, ali nitko od njih ne zna jesu li četiri godine bez vlasti do te mjere HDZ-u i Viktoru Prtenjači promijenili politički DNK da su sada postali pitoma verzija nekadašnjeg strašnog protivnika, da su shvatili i iz poraza nešto naučili. Ili su nova savezništva sklopljena samo zbog nekog budućeg interesa?
Kako god birači odgovorili na ta pitanja, sigurno je da ni u narednom mandatu Polača neće postati rodno mjesto političke dosade.
Ante Župan i Stanko Mijić i u osmom desetljeću života bježe od „političke smrti” kroz provjerenu formulu stranačkog „bratstva i jedinstva” HDZ-a i SDSS-a. Njihova vlast datira iz „kamenog doba”. Dok je Obrovac tonuo u depresiju, vladajuća koalicija je iz godine u godinu sve više podsjećala na armiranu betonsku konstrukciju kojoj ni potresi ni izbori ne mogu ništa. Sada im se suprotstavljaju „ujedinjena opozicija” okupljena oko Mosta i HSLS-a, te dvije nezavisne liste s većim ili manjim „srpskim predznakom”.
Ma koliko aktualna obrovačka vlast izgledala nedodirljiva, čak i dio HDZ-ovaca signalizira kako je „stoljetna formula” opstanka na vlasti vidljivo potrošena, pa za trenutak izgleda kao da u izbornom porazu vide jedinu mogućnost preslagivanja unutar HDZ-a. To, dakako, ne znači da je „kraj na pomolu”, jer vrijeme u Obrovcu kao da teče sporije nego u ostatku zemlje: pitanje je jesu li u Županovoj i Mijićevoj eri u Obrovcu odrasli „neki novi klinci” i „neki novi Srbi” s dovoljno političkog talenta da zatvore priču iz „kamenog doba”.
Ako je nešto sigurno: ma tko to bio, Obrovac će u naredne četiri godine imati kudikamo jaču opoziciju nego proteklih desetljeća.
