U Hrvatskoj su trenutačno podignute 942 tužbe protiv novinara i medija, kojima se traži više od 10 milijuna eura odštete. Među njima je i više od 30 tužbi koje je podnijelo petnaestak sudaca, tražeći više od, ukupno, 300 tisuća eura. Tužbe su podignute protiv nakladnika "Styrije" i "Hanza Medije", najjačih izdavača, zbog tekstova objavljenih u raznim izdanjima.
– Praksa pokretanja tužbi protiv novinara i medijskih kuća izrazito je kontroverzna. To ne koristi ugledu sudstva. Uostalom, etički kodeks sudaca izrazito sugerira sucima da se ne upuštaju u polemike i tužbe – tvrdi Neven Mates (71), član Centra za demokraciju i pravo "Miko Tripalo" iz Zagreba. Mates je jedan od kreatora 23 prijedloga za promjene u pravosuđu koje je Centar "Miko Tripalo" iznio tijekom e-savjetovanja o promjenama Zakona o sudovima, koje je pokrenulo Ministarstvo pravosuđa i uprave.
Centar "Miko Tripalo" utemeljili su 2. srpnja 2003. godine u Zagrebu istaknuti hrvatski znanstvenici, članovi akademske zajednice i javni djelatnici. Centar je osnovan kao neprofitna, nestranačka i nevladina udruga. Predsjednik udruge i Centra Miko Tripalo je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović, predsjednik Skupštine, glavnog tijela udruge, je Viktor Gotovac, sveučilišni profesor prava i novi predsjednik zagrebačkog SDP-a, a njegova zamjenica je bivša potpredsjednica vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.
Centar predlaže da se svi intervjui s kandidatima za suce učine dostupnima prenošenjem na internetu, kao i da svi dokumenti koje prilažu kandidati budu objavljeni, osim onih zaštićenih oznakom tajnosti. Centar predlaže rok u kojem bi odvjetničke komore, tužiteljstva, akademske institucije i udruge mogli objaviti svoja mišljenja o kandidatima; uvođenje javnosti stegovnih postupaka koje provodi Državno sudbeno vijeće; obvezu DSV-u da izvijesti Sabor o pokrenutim postupcima te da nadležni ministar jednom godišnje obavijesti Sabor o tome kako se koristio svojim pravom na pokretanje stegovnih postupaka.
Centar predlaže i odustajanje od uvođenja redovite sigurnosne provjere svih sudaca zbog nekoliko razloga. Jedan je da bi takvih provjera trebalo biti oko tisuću, što nadležne službe ne bi mogle izvršiti. "Sudske presude trebaju biti objavljene na internetu, a predmeti se, radi postizanja ravnomjerne podjele, sucima moraju dodjeljivati upotrebom algoritma. Suci koji namjeravaju tužiti novinare i medije moraju dobiti dozvolu šefa Vrhovnog suda za pokretanje postupka, a eventualna naknada kao odšteta treba biti uplaćena u korist državnog proračuna", kaže Mates u ime Centra.
Poučni primjer Irske
Po struci ste ekonomist, kako je baš vas "dopalo" pisanje prijedloga za poboljšanje stanja u hrvatskom sudstvu, pored toliko vrsnih pravnika u Centru "Miko Tripalo"? Jeste li imali pomoć od nekih bivših ili aktivnih sudaca, odvjetnika, profesore prava ili političara?
– Transparentnost sudstva i mehanizmi odgovornosti u njemu su pitanja od izrazitog javnog interesa, pa svaki građanin ima pravo imati i izraziti mišljenje o njima. Osim toga, ta pitanja ne pripadaju isključivo području pravnih znanosti, nego još više političkim znanostima – a moja prva diploma je bila na tom području – pa i ekonomskim. Što se, pak, tiče drugog dijela vašeg pitanja, na početku našeg teksta postoji bilješka sa zahvalama, kojoj nemam što dodati. Tamo možete naći imena uglednih profesora prava, članova Centra "Miko Tripalo": profesora Dike, Josipovića, Uzelca, Đulabića i Gotovca.
Jesu li neki vaši prijedlozi možda "prepisani" iz prakse nekih zapadnih zemalja? Koju biste zemlju uzeli kao primjer po kojoj bi se dalo ustrojiti sudački sustav u Hrvatskoj?
– Dosta sam čitao o pitanjima transparentnosti, odgovornosti pa i efikasnosti sudova u drugim zemljama, no ne mogu se sjetiti da sam baš nešto od toga direktno preuzeo u naš tekst. Osobno sam impresioniran efikasnošću – mali broj sudaca, mali broj sudova i brze konačne presude – te najstrožim pridržavanjem etičkih principa u irskom sudstvu. Ta su svojstva imala golemu ulogu u stvaranju povjerenja javnosti u irsko sudstvo te u privlačenju stranih kompanija u tu zemlju. Kada je Irska odlučila krenuti putem modernizacije, postavili su cilj da svi građanski i trgovački sporovi moraju biti finalno, dakle pravomoćno, presuđeni u roku od godinu dana, i to su u osnovi i postigli. Postoje, naravno, razlike u pravnim tradicijama, a rješenja iz jedne zemlje se ne mogu naprosto prekopirati u drugu, no što se tiče ciljeva kojima treba težiti i koji su, kako vidimo, mogući, primjer Irske je svakako poučan.
Tko je, po vašemu mišljenju, i zašto narušio povjerenje u hrvatsko pravosuđe, pogotovo sudove, o čemu uvodno pišete? Jesu li tomu krivi političari, novinari, javnost... ili sami suci svojim odlukama?
– Ne vidim da su za slabo povjerenje u sudstvo krivi novinari, makar bi se kod njih moglo poželjeti više ustrajnosti u tretiranju pojedinih tema, a nešto manje emocionalnog tona u napisima.
Nigdje ne spominjete korupciju među sucima, trgovanje utjecajem, nepotističke i druge obiteljske veze između sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i stranaka, sudskih vještaka i sudaca... Kako tu mrežu familijarnih, prijateljskih i interesnih veza prekinuti u pravosuđu?
– Pojave o kojima govorite posljedica su toga da mehanizam odgovornosti u sudstvu funkcionira vrlo slabo. To nas je upravo i navelo na to da predložimo preporuke koje bi trebale popraviti taj mehanizam.
Mislite li da bi vaši prijedlozi, kad bi bili usvojeni, pomogli u povratku povjerenja u pravosuđe?
– Da, siguran sam u to.
Što mislite o doživotnom izboru sudaca? Treba li to mijenjati ili bi trebali svakih nekoliko godina, recimo kod napredovanja, prolaziti sigurnosnu provjeru, provjeru znanja, ali i zdravstvene sposobnosti. Imamo, naime, slučaj da suci s teškim psihijatrijskim dijagnozama, ocijenjeni kao zlostavljači žena, donose odluke u kaznenim djelima na štetu zlostavljanih žena.
– Doživotni sustav izbora sudaca ne bi bio problem kada bi mehanizam za utvrđivanje odgovornosti sudaca dobro funkcionirao. I sada zakon predviđa stegovne mjere protiv sudaca koji ne ostvaruju propisanu normu. Na osnovi postojećih odredbi, ili uz eventualno njihove manje promjene, moglo bi se osigurati da se stegovne mjere mogu primijeniti i protiv sudaca čije se presude u daleko natprosječnom omjeru i kroz dulje vrijeme obaraju na višim instancijama, što upućuje na problem nedovoljne stručnosti.
Slapp tužbe
Kako komentirate poplavu sudačkih SLAPP tužbi protiv nakladnika i novinara? Neki suci ih koriste za osobno bogaćenje, jedni druge međusobno pomažu svjedočenjima za tzv. duševne boli i tako od izdavača izvlače astronomske iznose. Po broju presuda u korist sudaca i određenih visina naknade, očita je sudačka kolegijalnost. Naime, odštete sucima za tzv. duševne boli više su od odštete za gubitak ljudskog života, konkretno u slučajevima ratnog zločina.
Vrhovni sud je za gubitak djeteta odredio granicu odštetnog zahtjeva na 350.000 kuna, a neki sucu traže i dvostruko više od toga za "povredu osobnosti". Kosi li se takvo ponašanje sa sudačkim kodeksom, a ako se kosi, treba li ga sankcionirati? Suci su ipak državni dužnosnici koje plaćaju porezni obveznici i kritika njihova posla je javni interes.
– Praksa da suci tuže novinare zbog duševnih boli i dobivaju sporove sa znatnim kompenzacijama krajnje je štetna za ugled sudstva, a nije ni u skladu sa sudačkim etičkim normama koje su na snazi. Izgleda, međutim, da protiv tih sudaca do sada nije pokrenut ni jedan postupak za kršenje toga kodeksa, ni od strane predsjednika sudova, ni od strane samih pogođenih novinara. Mi smo zato predložili da suci mogu pokretati takve tužbe samo uz dopuštenje predsjednika Vrhovnog suda, a da eventualne odštete idu u korist državnog proračuna.
Predlažete da izbor sudaca u DSV bude u potpunosti transparentan (preko streaminga) te veću zastupljenost općinskih, trgovačkih i upravnih sudaca u DSV-u, gdje prednost sada imaju županijski i vrhovni suci?
– Sadašnji način izbora članova DSV-a je netransparentan i u dosta aspekata nedemokratičan. Zato predlažemo nekoliko mogućnosti za promjene na tom polju, koje se u okviru postojećih odredbi Ustava mogu implementirati u relativno kratkom roku. Jedna od njih je, kao i kod izbora sudaca, poziv odvjetničkim komorama, akademskim institucijama i organizacijama civilnog društva da dadu mišljenje o kandidatima prije samoga glasanja o kandidatima.
Što predlažete za podizanje ljestvice kod izbora sudaca? Kako sustav zaštititi od loših sudaca ako ih je nakon doživotnog imenovanja praktički nemoguće izbaciti iz sustava? Zašto niste podržali prijedlog za sigurnosnom provjerom sudaca?
– Prijedlog za periodično sigurnosno provjeravanje sudaca nismo podržali jednostavno zato što ne vjerujemo da takve provjere osiguravaju da se na osnovi njih mogu pokrenuti uspješni stegovni postupci protiv sudaca koji su se ogriješili o odgovarajuće odredbe u zakonu. Umjesto toga predložili smo mehanizam koji može biti puno efikasniji za tu svrhu. Osim toga, naši prijedlozi izbjegavaju opravdani odium da sigurnosne službe igraju ulogu u smjenjivanju sudaca.
Nakon što ste iznijeli prijedloge (2. prosinca 2021.), je li vas netko iz vlasti, Ministarstva pravosuđa, Vrhovnog suda, DSV-a, Udruge sudaca ili drugih pravosudnih institucija možda kontaktirao? Jeste li dobili ikakve reakcije?
– Prije objavljivanja našeg teksta preporuka imali smo dva sastanka s visokim dužnosnicima u pravosudnom sustavu, što nam je pomoglo da poboljšamo konačni tekst. Mi cijenimo njihovu otvorenost za dijalog. Posljednjih dana pojavila se iz saborskih klupa jedna inicijativa za mogući sastanak na temu tih preporuka.
Od Ministarstva pravosuđa i uprave nismo dobili nikakav odgovor. Ministarstvo je inače u prosincu uputilo u raspravu, preko platforme e-Savjetovanje, prijedlog Nacionalnog plana razvoja pravosuđa do 2027. godine. Pomalo smo razočarani da u tom "papiru" nismo našli traga našim preporukama. Jedina iznimka je prijedlog da se sve sudske odluke objavljuju (u anonimiziranom obliku), što bi prema Nacionalnom planu trebalo postići do 2027. godine. Taj rok je, po našemu mišljenju, u dubokom neskladu s potrebama. Unatoč kratkom roku za primjedbe na taj dokument koje je postavilo Ministarstvo - mjesec dana, i to tijekom božićnih i novogodišnjih praznika, mi smo uspjeli poslati Ministarstvu naše komentare, pa se nadamo da će oni biti uzeti u obzir kod konačnog formuliranja prijedloga.
Stegovni postupci - javni
Koje biste od vaših prijedloga posebno istaknuli kao reformatorske za hrvatsko sudstvo?
– Svi kvalitetno provedeni prijedlozi koji idu prema postizanju veće transparentnosti i odgovornosti sudstva korak su u pravom smjeru.
Unatoč nominalnoj odvojenosti sudske od izvršne vlasti, kod izbora predsjednika Vrhovnog suda bili smo svjedoci koliko politika odlučuje o izboru prvog čovjeka sudstva. Koliki je, po vašemu mišljenju, utjecaj politike na DSV, odnosno koliko su suci neovisni od politike?
– Sudski sustav ne može biti apsolutno odvojen od političke vlasti te na nekom apsolutno izoliranom mehanizmu potpunog samoobnavljanja. Zato ne vidim problem u tome da Sabor bira predsjednika Vrhovnog suda. Zapravo, unatoč zavrzlamama, ohrabrujuće je da je sadašnji sustav izbora na kraju rezultirao dobrom odlukom usvojenom velikom većinom glasova.
Što se tiče DSV-a, njegov rad treba postati puno transparentniji i otvoreniji prema društvu. Zato predlažemo da se kod izbora sudaca na više položaje pruži mogućnost institucijama poput odvjetničkih komora, akademskih institucija te organizacijama civilnog društva da iskažu svoja mišljenja o kandidatima, da se te institucije u tome ohrabre, a da stegovni postupci budu učinjeni javnim.
Nigdje u prijedlozima ne spominjete Ustavni sud iako on donosi odluke koje značajno utječu na rad sudova. Treba li drukčije birati ustavne suce? Treba li toliki prostor u Ustavnom sudu prepustiti političarima i pravnicima bez stručnog i profesionalnog kredibiliteta?
– Mi ćemo u budućnosti najvjerojatnije objaviti preporuke kako da se izbor sudaca Ustavnog suda, u okviru postojećih odredbi ustavnog zakona, učini transparentnijim te otvorenijim prema javnosti.