Velik broj mladića iz zadarskog kraja u ljeto 1990. otisnuo se u Zagreb s jednim ciljem - postati Prvi hrvatski redarstvenik. Među njima bio je i budući heroj Domovinskog rata Dragan Žunić koji je položio svoj život za Hrvatsku 16. prosinca 1991. na Velebitu tijekom izvidničke akcije kao dozapovjednik Specijalne jedinice policije "Poskoci" PU Zadar MUP-a Republike Hrvatske.
Kuze, kako su ga nazivali suborci, rođen je 4. listopada 1965. godine u Slivnici nedaleko Zadra. Po završetku srednje škole otišao je u Rijeku, gdje se zaposlio i započeo svoj mladi život. Zov domovine bio je jači od svega. U ljeto 1990. godine završio je Tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, zajedno s kumom Nikolom Vulićem. Po povratku u zadarski kraj koji je bio zahvaćen "balvan revolucijom" postao je pripadnik posebne policijske jedinice pri PU Zadar kojom je zapovijedao Đuro Župan. U jedinici se našao zajedno s još jednim Prvim hrvatskim redarstvenikom - Mišom Miletićem, s kojim je uskoro postao nerazdvojan.
- Bila su nas je 32 specijalca, među njima Dragan Žunić i ja, koji smo se vrlo brzo povezali i postali nerazdvojni prijatelji. Od 24 sata koliko ima jedan dan on i ja vrlo često provodili smo zajedno i preko 12 sati. To je bio predivan čovjek koji se isticao poštenjem i hrabrošću. Za njega riječ "nemoguće" nije postojala. Povezali smo se tijekom prvih intervencija koje su uglavnom bile vezane za Zadar. Kada je počeo rat, do njegova ranjavanja, nismo se micali jedan od drugog. Ja sam ‘60. godište, a on ‘65. godište i jako se vezao uz mene. Prvi tereni Lišane Ostrovičke, Pridraga, pa Jesenice… Kobne Jesenice - rekao je Mišo Miletić, suborac i prijatelj.
Kada je u rujnu 1991. godine neprijatelj krenuo u udar na Maslenički most u Jesenicama se razvila žestoka bitka. Dragan je teško ranjen od krhotina granate, a hrvatske snage morale su se povući pred JNA koja je izbila na most i presjekla Hrvatsku na tom bojištu. Žunić je najprije zbrinut u zadarsku bolnicu, a zatim je poslan na liječenje u Lovran, no ondje se nije dugo zadržao.
- On je mogao reći "Ja više neću". Imao je priliku da više ne ide na teren, no vrlo brzo vratio se u jedinicu. Čuo je da smo poslani na Velebit i čim je malo ozdravio vratio se. U zaista surovim zimskim uvjetima držali smo položaje od Bukve, Veliki Golić, Mali Golić… Četnici su držali Bobiju. Tamo gore bilo je te ‘91. toliko hladno da su bukve pucale od hladnoće. Kada bi puhala bura nisi mogao disati. Morao si staviti vestu preko usta da bi taj zrak mogao ući u pluća je ga tako ledenog nisi mogao disati. Našeg pripadnika Stipu Buterinu koji je bio mali i nabijen jednom je bura odbacila četiri metra. Posebna priča bila je voda koja nam se ledila i bilo je jako teško otopiti je - govori Mišo Miletić.
Iako je iz bolnice izišao nezaliječen i u bolovima Dragan ni po čemu nije zaostajao za svojom ekipom, štoviše, prometnuo se u jednog od vođa. Non-stop je išao u izviđanja, nerijetko jako daleko u dubinu okupiranog teritorija. Pridraga, Jesenice, Tulove grede, samo su neki od neprijateljskih položaja na koje je išao kako bi prikupljao informacije o neprijateljskim snagama. Iz jednog od tih izviđanja Dragan Žunić nikada se nije vratio.
- Nije dao da netko ide prvi osim njega. To ga je stajalo života. Pogođen je bio iz snajpera. Dotrčao sam do njega i okrenuo ga. Gledao sam gdje je pogođen i mogu li ga spasiti. Zadnje njegove riječi bile su "Ubij ga brate, ubij ga! Majku mu jebem." Sklopio sam mu oči kada je izdahnuo i kada sam vidio da je gotovo. Nikola Vulić i ja sklonili smo se i preko motorola zvali suborce u pomoć. Bio je veliki problem navesti ih na položaj gdje se nalazimo. Pamtim da je s tom grupom stigao Anton Dražina i nosio ga je do dolje kao janje na ramenima. To su najteži trenuci mog života. Imali smo 3-4 sata za silazak do Selina. Jedno vrijeme nosio ga je i konj. Nismo imali nosila, nije postojala druga mogućnost, gore su kozje staze. Iz Starigrada ga je u Ražanac vozio brod. Onda smo išli kući kod njegovih roditelja i odnijeli im njegovo tijelo. U cijelom ratu nisam prošao ništa teže - zaključio je Mišo Miletić, suborac i prijatelj, piše Domovinski rat.