U predvorju se čuje dječji žamor. Preko puta recepcije nalazi se oglasna ploča, a na njoj su raznorazne upute za snalaženje u Korenici. I plan naselja je tu s jasno označenim mjestima za školu, bolnicu, crkvu, poštu, banku... Među svim tim papirima izvješen je i jedan dječji crtež. Na njemu su dva sretna lica i dvije zastave, Ukrajinska i Hrvatska.
- Vi Hrvati dobro znate kako je to kad vas netko istjera iz domova. Znate kako je to kad vas napada daleko veći agresor. Ukrajinski narod vam nikada neće moći dovoljno zahvaliti, govori nam Valentina Aralina. U Korenici je prije nekoliko mjeseci pronašla privremeni smještaj, dvije tisuće kilometara udaljen od doma. Unatoč neprekinutih ratnih djelovanja, tu iz hotela Macola, kao profesorica engleskog jezika, još uvijek održava online nastavu u Ukrajini.
Zbog ruske agresije započete prije točno godinu dana milijuni Ukrajinca prisilno su napustili svoje domove. Nekoliko tisuća izbjeglica svoj privremeni smještaj pronašlo je u brojnim gradovima u Hrvatskoj, a njih više od 500 smješteno je u Ličko-senjskoj županiji. U samoj Korenici i njenoj okolici, koja pripada Općini Plitvička jezera, boravi ih oko 250.
Od prve grupe izbjeglica koja je tu došla nakon početka rata, ostalo ih je svega nekolicina. Ostali su krenuli dalje, neki u druge hrvatske gradove, neki prema zapadnoj Europi, neki još dalje. Godina dana u izbjeglištvu je godina dana snalaženja, privikavanja, muke i očaja. Ali i nade, da će rat jednom završiti, i da će vratiti kući.
Valentinin grad Herson sravnjen je sa zemljom. U pauzama između online podučavanja društvo joj pravi Ljudmila Kvaša, profesorica povijesti i Olena Hladir, profesorica ukrajinskog jezika. Svoje slobodno vrijeme provode na mobitelima, prateći razne ukrajinske medije kako bi saznali što se događa u njihovoj domovini...
- Zahvalni smo Hrvatskoj, tu živimo u miru, ali nam nedostaje naš dom. Stalno pratimo situaciju u Ukrajini i nadamo se vijesti da je rat završio, govori Olena koja je u Hrvatsku došla kako bi spasila život kćeri i unuci.
- Znate zašto smo otišili iz Ukrajine? Zato jer se u svoj dom više nismo mogli vratiti. Išli smo u posjet mojim roditeljima, putovali smo iz Odese u Nikolajev, a onda su nam put odjedanput prepriječile ruske trupe i ništa više nismo mogli napraviti, prisjeća se drhtavim glasom Olena.
Njezin brat je ostao u Ukrajini, dao je otkaz na poslu i sada volontira, pomaže ljudima u opskrbi s vodom. Koliko god je rat grozan, govori Olena, ujedinio je ukrajinski narod.
- Ukrajina nikada nije htjela napasati nikoga, pogotovo ne Rusiju. Kad su upali u Herson, ruski vojnici su govorili da su nas došli spasiti! Od čega? U jednom danu su nam ugasili živote. Kao da je netko stisnuo prekidač. Nestali su naši životi, naš posao, druženja, naše obitelji, naš život. Nisam zamišljala da ću u životu ovo doživjeti. Prestrašno..., suzama se napune Valentini oči.
Olena pak ima rodicu u Moskvi koja još uvijek ne vjeruje onome što se događa u Ukrajini.
- Govori mi da je sve fotomontaža. Da se rat ne događa!?.
- Njima je fotomontaža snimka masovnih grobnica u kojoj leži pedesetak Ukrajinca kojima je pucano u zatiljak dok su imali zavezane ruke!, bijesno dodaje Valentina.
Ljudmila potiho promatra suze i bijes svojih kolegica. U Hrvatsku je iz Hersona dospjela na nagovor sina koji je u našoj državi pronašao smještaj za sebe i svoju obitelj.
- Vjerujem, nadam se i ne sumnjam da će Ukrajina uskoro pobijediti Rusiju. Dobro uvijek pobjeđuje zlo pa će tako biti i u našoj situaciji, kaže Ljudmila.
S privremenim smještajem, sve tri profesorice, ali i njihove obitelji, jako su zadovoljni. Svi imaju dobre uvjete u hotelu i pomoćnim drvenim kućicama, također u vlasništvu poznatog ličkog poduzetnika Željka Oreškovića Macole. U strahu su jedino za živote svojih bližnjih koji su ostali u Ukrajini. Brine ih i što se edukacija njihove djece srozala zbog nemogućnosti održavanja normalne nastave.
- Dobro je što djeca koja borave u Korenici idu tu u školu, a dodatno slušaju i ukrajinsku nastavu. To su djeca, ona se puno lakše priviknu na nove situacije za razliku od odraslih. Ipak, zbog strahota koje su proživjeli u Ukrajini, u Korenici imaju dva puta tjedno psihološku pomoć, kao i odrasli, govori Valentina.
Na razgovor s ukrajinskim profesoricama poveo nas je Ilvik Andrij. Njegova obitelj i on bili su prvi Ukrajinici koji su nakon početka rata smještaj odlučili potražiti u Korenici. Sada je Ilvik koordinator Općine Plitvička jezera za Ukrajince.
- Kako sam bio prvi koji je tu došao, a znao sam i ponešto hrvatskog jezika, kad god bi došla neka nova ukrajinska obitelj, mene su zvali zbog prvog kontakta. Pomagao sam im pronaći smještaj, povezivao ih s doktorom i Crvenim križem, objašnjavao gdje će dobiti humanitarnu pomoć. Malo po malo, postao sam osoba koja pomaže svim Ukrajincima koji dođu u ovu općinu, priča Ilvik, po struci inače pravnik.
Kada je rat krenuo, uz dva sina u kući je imao i sedmomjesečnu djevojčicu. Žena mu je rekla da ne mogu više živjeti u Lavovu jer postaje preopasno za djecu. Za Hrvatsku su se odlučili jer su već tri puta ljetovali na jadranskoj obali, a tu su imali i prijatelja.
U razgovoru s novinarima više je puta napomenuo kako se zahvaljuje Željku Oreškoviću Macoli koji im je otvorio vrata svog hotela, ali i vrata drvenih kućica, te načelniku Općine Plitvička jezera Anti Kovaču.
Tu, na rubu Općine Plitvička jezera, Ukrajinci žive lijepo. Svi imaju krov nad glavom, topli smještaj i hranu. Ono što im nedostaje jest posao. Neki su prošle godine odradili sezonu na obali, a brojni to planiraju napraviti i ovo ljeto. U hotelu je smješteno puno žena s malom djecom koje zbog brige o djeci ne mogu raditi, govori Ilvik. Njihovi muževi su većinom ostali u Ukrajini gdje se bore za svoju zemlju.
- Vjerujem da će se Ukrajina jednom zahvaliti Hrvatskoj na svemu dobrom što je učinila za naš narod. I sam bi u tome volio sudjelovati, možda kroz neku udrugu ili nešto drugo. Ne znam što točno, ali znam da ćemo se potruditi da to i napravimo, kaže Ilvik kojeg Lika sa svojim planinama snažno podsjeća na njegovu Ukrajinu.
- Ne znam koliko će Ukrajinaca ostati u Hrvatskoj. Dosta njih se nada da će se jednom vratiti u svoju zemlju. Ima i nekih djevojaka koje su se u Hrvatskoj zaljubile pa će one zasigurno ostati, smije se Ilvik i otkriva nam kako je Korenica nedavno dobila jednog ukrajinskog Hrvata.
Ponudio se odvesti nas do obitelji Storcheus u kojoj je rođen maleni German. Obitelj žive na samom ulazu u Korenicu u Macolinim drvenim kućicama. O njima i ljudima smještenim u njima, da im ništa ne nedostaje, već duže brine Melvude Selmanović. Baš ona je prošle godine dočekala ekipu Slobodne Dalmacije prilikom posjeta prvim izbjeglicama iz Ukrajine.
- Ljudi smještenim u drvenim kućicama imaju sve potrebno za život. Tri puta na dan dovozim im hranu, imaju i malu smočnicu s hranom, a usput im i održavam okoliš, nabraja Melvude.
U jednoj od drvenih kuća žive mama Aleksandra, otac Sergej, kćerka Akira i maleni German koji još nema godinu dana. S obzirom da su kuće veće, kaže Ilvik, u njima su smještene po dvije obitelji. S Aleksandrom i njenima živi i žena njenog brata, Olga Birkovska, sa sinom Yehorom. Njezin je muž, baš kao i Aleksandrin, pomorac koji se trenutno nalazi na brodu...
- U Hrvatsku smo došli sredinom ožujka. Muževi su nam bili zajedno na brodu, a ja sam tada s Germanom bila trudna sedam mjeseci. Stavile smo djecu u auto i krenule za Hrvatsku. Put je trajao ukupno pet dana, priča Aleksandra dodajući kako su Hrvatsku odabrali zato jer su im muževi plovili s Hrvatima.
- Rekli su nam da je u Hrvatskoj lijepo i sigurno, pa smo bez razmišljanja sjele u auto i došle tu. Rodila sam u gospićkoj bolnici i tako je ovaj kraj dobio prvog ukrajinskog Hrvata, sretno će Aleksandra.
Hoće li se ikada vratiti u Ukrajinu, ne znaju.
- Mi više nemamo gdje. Na naš je dom bačena granata. Uništen je u potpunosti, veli Olga.
Dom im je uništen, ali vjera i nada da će završiti rat ne prestaje. Da će jednog dana opet biti kod kuće. U Hersonu, Lavovu, Nikolajevu...
