- Domo arigato gozaimasu, domo arigato gozaimasu... - ponavljala je žena u društvu supruga koji je bez riječi, sa smješkom iskrenog divljenja, klimnuo glavom u znak poštovanja prema našoj sugovornici. Presreli su je doslovno posred ulice i kad su bili sto posto sigurni da je to baš ona, prišli su joj i duboko zahvalili za ono što je tog dana napravila njezina najstarija kći Jana. Žena u ranim četrdesetim godinama iskazivala joj je zahvalnost u ime svih Japanaca, pogotovo u ime građana Hirošime.
- Domo arigato gozaimasu – ponovila je žena još jednom naklonivši se i onda je odjednom zajedno s mužem nestala u masi nekoliko tisuća Hirošimaca koji su te večeri došli na obale rijeke Ote sudjelovati u tradicionalnom ceremonijalu puštanja upaljenih papirnatih lanternih s porukama ljubavi i mira prema moru.
- Što je ta žena htjela – pitamo Ljupku Gojić, s velikim trbuhom ispred sebe, sada već pri kraju sedmog mjeseca trudnoće.
- Željela mi je zahvaliti za Janinu pjesmu na Instagramu. Japanci visoko cijene sve one koji poštuju njihovu kulturu i tradiciju, a danas je dan kada se obilježava njihova najveća tragedija u povijesti. Dan kada je prije 72 godine bačena bomba na Hirošimu - govori nam Ljupka.
Njena najstarija kći Jana, prelijepa sedmogodišnjakinja s tirkiznim očima, cijeli je mjesec u školi vježbala pjesmu "Hiroshima Peace Song" koju svake godine u Parku mira izvodi veliki zbor djece Hirošime na jednoj od najvažnijih ceremonija modernog Japana, komemoraciji u čast nevinih žrtava prve nuklearne bombe koju su Amerikanci, potpuno nepotrebno, bacili na taj grad 6. kolovoza 1945., baš kao i onu tri dana kasnije na Nagasaki, počinivši nezapamćeni ratni zločin za koji do danas nitko nije odgovarao, niti se s američke strane itko ikad ispričao. Kao što to već neko vrijeme sjajno radi, Ljupka je Janinu kućnu izvedbu snimila mobitelom i objavila na svom profilu na Instagramu koji prati više od 35 tisuća Japanaca. Janin besprijekorni japanski, anđeoski glas i melodija koja zaziva suze i samo nekoliko trenutaka po objavi Ljupka je dobila na tisuće lajkova oduševljenih Japanaca. Nekoliko sati kasnije, kad su se probudili, počeli su stizati i brojni komentari iz Hrvatske.
Sve za ljubav
Ljupka Gojić (35), jedna od naših najuspješnijih manekenki i modela, odlučila je prije devet godina, nakon 13 godina provedenih u New Yorku i Parizu, doslovno na vrhuncu poslovnog uspjeha, ostaviti karijeru i u 26. godini života potpuno se posvetiti obitelji. Odlučila je napustiti svoj dotadašnji život top modela i manekenke za Chanel, Dior, Cacharel, Kenzo, Alexandar McQueen, Yamamoto, Coveri, Armani, Givenchy te brojna druga imena svjetske visoke mode i preseliti se u Hirošimu gdje je njen suprug, bivši nogometaš Dinama Mihael Mikić (38), dobio angažman na dvije godine. Te dvije godine prešle su u četiri, četiri u šest, a sada je iza njega, kako nam je priznao, "devet najboljih godina života".
No deveta godina je i godina velike prekretnice za četveročlanu obitelj Mikić- Gojić. Negdje u listopadu Jana i šestogodišnja Mila dobit će malu sestricu, no ono što je za njihove živote možda još daleko važnije, Ljupka Gojić se nakon devet japanskih godina odlučila zauvijek vratiti u Hrvatsku. I to već za tjedan dana, kada će zajedno s kćerkama i svojom mamom Željkom, koja je tu u Hirošimi već više od mjesec dana, i jednim velikim kontejnerom stvari, napustit zemlju u kojoj su joj odrastala djeca, a supruga će opet vidjeti tek u prosincu, kada nakon završetka sezone dođe u Zagreb.
U Ljupki su osjećaji pomiješani. Kao da u sebi još uvijek dvoji, kao da sama sa sobom do kraja nije raščistila, a datum za odlazak je sve bliži i bliži. S jedne strane je sretna što nakon 13 godina u New Yorku i devet godina u Japanu dolazi doma. Što se napokon vraća kući, roditeljima, kumovima, Mariji i Igoru Bišćanu, prijateljima... S druge strane je duboko svjesna da su njena djeca, iako rođena u Zagrebu, odrasla u Japanu, da su tu naučila jezik i prihvatila kulturu, da su tu stekla brojne prijatelje i stvorila zajedničke slike djetinjstva koje će ih pratiti cijeli život. Svjesna je da su njena djeca različita od nje i supruga, da razmišljaju na drukčiji način, da funkcioniraju i reagiraju na drukčiji način. Da su Jana i Mila zapravo Japanke. Zato joj je odluka posebno teška jer zna da će svojim najdražim djevojčicama zauvijek promijeniti djetinjstvo, a vrlo vjerojatno i život.
Jesam li sebična?
- Ako počnem plakati, pripišite to mojoj trudnoći - kaže Ljupka kad je pitamo je li bilo lako donijeti odluku koja će Jani i Mili na neki način "presjeći" odrastanje i otrgnuti ih iz okruženja koji prirodno doživljavaju svojim, koji su najbolje upoznale i u kojem se osjećaju sigurno i sretno.
- Pitam se jesam li sebična. Pitam se kako će reagirati nakon mjesec, dva dana. Hoće li se zaželjeti vratiti kući, u Japan. Mika i ja pričamo s njima, o preseljenju govorimo kao o normalnoj stvari, kako će ih u Zagrebu čekati prijatelji, ujak, naše obitelji... Ali one su toliko vezane za svoje prijatelje ovdje, one su odrasle u ovoj kulturi, ovdje je njihov svijet. Opet, svjesna sam da će se prilagoditi, ali mi je žao, jer nema povratka. Ovo je njihovo. Veselim se svojim prijateljima, ali ih njima oduzima. Guši me to... – iskrena je Ljupka.
- Ovo je bilo idealno vrijeme za povratak u Hrvatsku. Za dva mjeseca ja ću roditi, a djeca moraju u školu. Jana u rujnu kreće u internacionalnu školu u Zagrebu u drugi razred, a Mila kreće u predškolski, da bi iduće godine mogla upisati prvi razred. Mika ima 38 godina i on razmišlja o završetku igračke karijere...
Ljupku Gojić i Mihaela Mikića upoznali smo su Hirošimi kamo smo stigli prateći delegaciju grada Biograda na Moru koja sudjeluje na 9. generalnoj skupštini organizacije Gradonačelnici mira ("Mayors for Peace"), posvećene borbi protiv nuklearnog oružja i promicanju mira u svijetu. Grad Biograd je već osam godina član izvršnog odbora te međunarodne organizacije koja okuplja više od 7400 gradova iz cijelog svijeta i predstavlja više od 1,5 milijardi ljudi.
Unatoč našim pokušajima susret s Ljupkom Gojić i Mihaelom Mikićem uspjeli smo dogovoriti tek nakon dolaska u Japan i računali smo da ćemo zbog obostranih obveza, ako do susreta uopće i dođe, imati na raspolaganju maksimalno sat vremena. Dogodilo se međutim nešto potpuno neplanirano. Kao prvi novinari koji su ih uopće posjetili u Japanu od njihova dolaska, Ljupka i Mihael posvetili su nam gotovo cijeli dan, pokazali su nam grad u koji su se oboje zaljubili, a s nama su iskreno i otvoreno pričali o svemu. U nekim trenucima izgledao je to kao susret starih prijatelja daleko od kuće uz druženje po tradicionalnim japanskim zalogajnicama i omiljenim mjestima naših domaćina.
Male Japanke
Povremeno su nam društvo pravile Jana i Mila koje su taj dana uglavnom bile s Njanjom, kako od milja svi zovu Ljupkinu mamu Željku koja je tu u Hirošimi već šesti put i osjeća se kao doma.
- Mislite da ona njih vodi po gradu, a zapravo je obrnuto. Njanja bi se možda i izgubila, ali one sigurno neće. Pogotovo ne Jana, Hirošima je njezin grad. Kad prolazimo našim kvartom, a to je baš u samom centru Hirošime, ona se na ulici javlja ljudima i oni njoj. Odzdravlja prodavačima, čistačima, starim bakicama i stričekima s kojim zna zastati i o svemu po malo razgovarati. Oni je smatraju svojom. Mene neki ponekad prepoznaju, ali ona je njihova. Jana je Japanka, a Mila, vidite i sami. Ima prijatelje na sve strane. Svaku malo naletimo na nekoga iz Janine škole ili Milina vrtića. Ili na roditelje njihovih školskih i vrtićkih prijatelja. Druženje roditelja je ovdje dio društvenih običaja i gotovo svakodnevna pojava. I to traje od vrtića do škole pa i kasnije, a mi smo ovdje domaći ljudi. Mi ovdje nismo "gastarbajteri", niti živimo izolirano.
I Mika i ja živimo Hirošimu od prvog dana, potpuno smo joj se prepustili. Mi smo baš asimilirani, a tako smo odgojili i našu djecu. One su male Japanke, ovdje imaju svoj svijet, prijatelje, zajednička iskustva i druženja. Ovo je njihovo. Ovo vam sve govorim da bi mogli shvatiti o čemu razmišljam kada smo odlučili vratiti se u Hrvatsku i što će to sve značiti za njihove male živote... – nastavlja naš razgovor Ljupka nakon ručka dok pijemo etiopsku kavu u njihovom omiljenom kafeu "Obscura", samo nekoliko koraka od Hondorija, glavne trgovačke ulice u Hirošimi, u potpunosti natkrivene bijelim tendama u obliku jedara. Iako je u zraku gotovo stopostotna vlaga i temperatura oko 35 stupnjeva u Hondori je prohladno jer klimatizirane trgovine drže širom otvorena vrata pa je šetnja kroz centar grada iznimno ugodna. Osjećate se zapravo kao u nekom velikom zatvorenom shopping mallu.
Stotinjak metara od Hondorija nalazi se stan u kojem već devet godina živi obitelj Ljupke Gojić. Iz jednog stana u toj zgradi prije nekoliko godina krenuo je startup UNIQLO, danas jedan od najpoznatijih japanskih modnih brendova, kojeg je pet godina reklamirao Novak Đoković, a ispred ulaza u zgradu je planetarno popularan bijeli zid koji je postao "in" mjesto zahvaljujući Ljupkinim postovima na Instagramu putem kojih promovira svoj modni brend "Jolie Petite by Ljupka Gojić". Naime, i ona kao i svi modeli u njenim kreacijama snimljeni su baš ispred tog ulaza u zgradu. Zid je postao toliko popularan da se ispred njega svakodnevno dolaze fotografirati japanski fanovi.
Kraj karijere?
Odmah pored zgrade prostrani je park s igralištima u pijesku gdje su dobar dio djetinjstva provele Jana i Mila. Takav park u centru gusto naseljene Hirošime prava je rijetkost, pogotovo u strogom gradskom centru. Svi stanovi u zgradi se iznajmljuju, a njihov stan je odabrao Mihael, uz pomoć kluba, odmah nakon dolaska u Japan.
- Ja sigurno još neću otići iz Hirošime, iako se one vraćaju. U siječnju ću napuniti 38 godina i normalno je da razmišljam o prekidu igračke karijere. No još uvijek se dobro osjećam. Kroničnih ozljeda nemam, živim sportskim životom, puno sam uložio u sebe i svoje zdravlje. Ali ako budem imao problema sa zdravljem, odluka je laka. A kad jednom zaključim karijeru, u mojim godinama, nema više povratka. Ovdje u Japanu ne žele da završim karijeru. Zašto, pitaju me. Ja za sada ostajem, pa ćemo nakon nove godine vidjeti što će biti. Spreman sam i za ostanak i za povratak u Hrvatsku. Znate kako kažu: nikad ne reci nikad – kaže Mihael koji je u Japanu postao nogometna legenda. Na naše pitanje o svojoj popularnosti pokušava se sramežljivo izvući, ali je zato Ljupka izravna: "Ja ću vam reći, on je ovdje prava zvijezda!"
Njegova nogometna karijera i sportski uspjesi potpuno su nestali s radara hrvatskih medija, kao da ga se namjerno prešućuje, a nije da nema što za reći, niti da se nema čime pohvaliti. Naprotiv! Nakon što je 2009. potpisao za "Sanfrecce Hiroshima", ("Tri strijele", kombinacija japanske riječi san i talijanske frecce), Hirošima je tri puta bila prvak japanske prve lige (2012., 2013. i 2015.), tri puta su osvojili japanski kup i tri puta su sudjelovali na klupskom prvenstvu svijeta gdje su jednom osvojili treće mjesto. S više od 210 utakmica za "Sanfrecce" Mihael je postao najdugovječniji stranac u japanskoj ligi svih vremena, a kao vezni igrač hitrih nogu drži rekorde lige u broju driblinga i centaršuteva. Prije njegova dolaska Hirošima nikada nije bila prvak lige u kojoj je 18 momčadi i po kvaliteti nogometa je u rangu švicarske ili austrijske lige. Uspjeh je to veći ako se zna da "Sanfrecce" po svom budžetu spada u klubove srednjeg ranga, kao kod nas Slaven Belupo, uspoređuje Mihael. On je bio jedini stranac u ekipi kad su ostvarili svoje povijesne uspjehe, a danas uz njega igraju još tri Brazilca.
Mika-san!
U Hirošimi, gradu s više od 1,2 milijuna ljudi, Mihael ima status pravog celebrityja. Majke s djecom, odrasli muškarci, djevojke, mladići i učenici, svi ga zaustavljaju na ulici i žele se s njim fotografirati ili napraviti selfie. Dok šetamo gradom, iza leđa smo nebrojeno puta čuli dobacivanje Japanaca: "Mika-san! Mika-san!". U njihovoj kulturi štovanja sportskih idola nema zapadnjačke sirovosti, već neke čudne kombinacije suzdržanosti i iskrenog divljenja. Jedna djevojka, primjerice, koja je preko ramena nosila platnenu torbu s grbom "Sanfrecca" i ispisanim autogramima svih članova momčadi, prišla je Mihaelu u društvu dečka. Prvo je dečka zamolila da ga pita, a kad je Mihael pristao, jer nikoga nije nikada odbio (prava japanska pristojnost), djevojka mu je prišla pognute glave i zatvorenih očiju pružila ruku, sva drhteći od uzbuđenja ponavljala je: "Mika-san, Mika-san...". Vidjelo se da je Mihaelu bilo malo neugodno od tolike pažnje.
- Danas su moji igrali, ja nisam zbog istegnuća desne lože. Odradio sam lagani trening i ostatak dana sam posvetio vama. Nogomet je u Japanu drugi sport, odmah nakon bejzbola, a procjene govore da će ga prestići već za koju godinu. Nogomet se na Dalekom istoku jako razvio i sve je popularniji – kaže skromni "Mika-san" i pokazuje nam slike s dočeka organiziranog u njihovu čast nakon osvajanja prve, druge i treće titule. Stotine tisuća ljudi na gradskim trgovima i u špaliru po ulicama pozdravlja svoje sportske heroje. Čak su i gradonačelnika, Kazumi Matsuia, primorali da ispuni svoje obećanje. Naime, nakon prve titule obećao je da će im grad izgraditi novi stadion ako osvoje još dvije. Osvojili su drugu i krenuli po treću već 2014., a gradonačelnik se uhvatio za glavu: "Neće valjda!?" I nisu tada, ali jesu dogodine pa se novi stadion sada – gradi!
U jednu je ruku, dodaje Mihael, i sam kriv za "medijsku nevidljivost" u Hrvatskoj, jer već godinama nije dao intervju za naše novinske kuće, što na njegovu popularnost u zemlji s više od 130 milijuna ljudi nije, naravno, imalo nikakav utjecaj. Na križanju dviju glavnih trgovačkih ulica u Hirošimi dugo je bio njegov veliki poster kao zvijezde domaće momčadi, nedavno je dobio ponudu da bude ambasador Aston Martina za Japan, ali je morao odbiti jer je Hirošima sjedište atomobilskog diva Mazde. Kada su u Japanu superpopularni 2 Cellos trebali održati koncert u Hirošimi pod sponzorstvom najvećeg japanskog telekoma NTT DoCoMo, pozvali su Mika-sana da za nacionalnu televiziju nešto kaže o svojim sunarodnjacima...
Žive punim plućima
I Mihael i Ljupka iznenadili su nas svojim otvorenim pristupom i razgovorom o svim temama, pa čak i o stereotipima kojima su bili etiketirani u Hrvatskoj kao mladi par "nogometaš i manekenka". Oboje danas žive život punim plućima, ne obaziru se na zločeste komentare, jer sve što su u životu postigli postigli su svojim talentima i upornim radom. Nakon nekoliko sati provedenih u njihovu društvu, nije problem razumjeti zašto za sebe kažu da su građani svijeta i da tako žele odgojiti i svoju djecu. Zato povratak u Hrvatsku ne doživljavaju olako. Prate događanja u našoj zemlji, zainteresirani su za budućnost kurikularne reforme, svjesni su negativne klime u javnosti koja se lako stvara oko poznatih osoba. Smeta ih što se ljude koji su nešto postigli u životu jedan dan diže u nebesa, a drugi dan valja u blato. Najčešće bez pravog razloga.
- Nismo željni slave niti medijske pažnje. Želimo da nas drugi cijene prema onome što i kako radimo, jer tako i mi druge gledamo. Tako učimo i djecu, da ne robuju predrasudama, da ne etiketiraju ljude. Ohrabrujemo ih da upoznaju svijet onakav kakav uistinu jest. Potičemo njihovu neovisnost i pravo na slobodu izbora. One su još premale da shvate takve stvari, ali mi se prema njima tako ponašamo da lakše prihvate svijet oko sebe. Da se ne boje izazova, da na sve u životu budu spremne – složni su Ljupka i Mihael.
Ljupka je već dogovorila da japanska učiteljica koja djecu uči engleski nastavi s njima raditi na učenju japanskog jezika nakon povrataka u Hrvatsku putem Skypea. Bila bi šteta da ga zaborave, a praktički su završile jedan fakultet, kaže Mihael. Osim toga, odmakli su i s pokretanjem novog posla. Na zagrebačkoj Knežiji, u kvartu gdje žive Ljupkini roditelji, u velikoj stambenoj zgradi koja se još uvijek grad, kupili su novi stan, a u prizemlju će otvoriti kafeteriju s prodajom njihova sladoleda. Već su kupili opremu za proizvodnju sladoleda i modernu kuhinju, a osobu koja će raditi sladoled poslali su na stručno usavršavanje u Italiju. Projekt uređenja lokala izradila im je prijateljica Martina Štritof, bivša Divasica i supruga poznatog vaterpolista Ratka Štritofa. Novo zagrebačko okupljalište zvat će se "Jolie Petite", prema Ljupkinom modnom brendu. Posao će vodit njen brat Dado.
Dok razgovaramo ponovno nam se pridružuju Njanja, Jana i Mila koja svaki put dotrči do mame pa joj pomazi i poljubi veliki trbuh.
- Znate, nekidan me pitala hoćemo li nositi krevet u Hrvatsku i tko će nakon nas doći u ovaj stan. Tu imamo dom. Ovo je moj i njihov dom... - govori Ljupka tužnih očiju, a Mihael se uključuje: "Još uvijek možeš odustati...".
- Ne, idemo. Trebam roditi. Bit će curica. I, već smo odlučili, imat će japansko ime. Zvat će se - Mari.
17 godina u vezi
Ljupka i Mihael su zajedno 17 godina. Kad su prohodali 2001. ona je imala 17 godina, a on 19. Ona je počela raditi kao model s 13 godina, sa 13 i pol dobila je prvu svjetsku kampanju sa Pantene Pro-V koju je snimila na Times Squareu. Još i danas od te kampanje dobiva tantijeme. Mihael je tada trenirao u omladinskom pogonu Dinama.
- Kad je Mihael počeo igrati za prvu ekipu, ja sam se preselila u New York. Kad je on otišao igrati u Njemačku, ja sam bila u Parizu. Nikad se nismo vidjeli, znala sam plakati zbog toga. A mama bi mi rekla: "Zašto plaćeš, ne ideš u Japan". Na kraju sam tamo završila, ali nisam plakala. Iako sam odlazak u Japan izbjegavala cijelu svoju karijeru - kaže Ljupka.
Jana u školi uzgaja pomidore i balancane
Ljupka i Mihael su najstariju kćer Janu upisali u klasičnu japansku državnu školu, kako bi učila i družila se sa svojim japanskim vršnjacima. Jana zato najbolje u obitelji govori japanski i jedina ga zna pisati. Savladala je dva osnovna pisma, hiraganu i katakanu, a treće pismo, kanji (čita se kandži), ujedno najteže pismo, ni Japanci ne nauče do kraja života. Japanske škole su izuzetno kreativne, sva djeca nose uniforme što Ljupka i Mihael zdušno podržavaju, nema ocjena ni bubanja, teških torbi ni iživljavanja nastavnika, kao ni roditeljskih sastanaka. Jana u školu ide s osmijehom, a jedna od omiljenih stvari joj je učenje sadnje i uzgoja povrća. U školskom vrtu Jana je tako uzgojila svoje pomidore i balancane. Kad sazriju, donese ih kući i obitelj to jede za ručak.
Večera za 12 Japanki
Mihael i Ljupka priznaju da su gurmani, oboje vole jesti, ali i spremati zdravu hranu. Kao roditelji često su u prilici pripremati neka jela za razne školske ili vrtićke priredbe, a Mihael se toliko zapalio za hranu zadnje dvije godine da ozbiljno razmišlja o otvaranju restorana ili pizzerije. Ali ne bilo kakve pizzerije jer u Hirošimi živi i radi najbolji pizza-majstor na svijetu i Mihael bi ga vrlo rado jednog dana doveo u Zagreb. Mihael i Ljupka su nas odveli u "Musashi", njihov omiljen tradicionalni restoran u Hirošimi. Nalazi se na istom mjestu u zgradi koja je preživjela atomsku bombu, a jedna od poznatijih gošća bila mu je američka amabasadorica u Japanu Caroline Kennedy, najstarija kćerka ubijenog američkog predsjednika Johna Kennedyja. Jeli smo njima omiljeno jelo, udon, japansku juhu s rezancima. "Ne znam je li dobro kuham, ali sam se ufurala u to", kaže Ljupka koja je jednog dana iznenadila supruga kad je došao kući. Za stolom je na večeri bilo 12 Japanki, Ljupkinih prijateljica, a na meniju su bili hrvatski specijaliteti. "Nitko se nije žalio, sve su pojele", kaže Ljupka.
Sama se brinula o djeci i putovala Azijom
Svih ovih godina u Japanu Ljupka je sama se brinula o djeci. Nisam, kaže, imala drugih obveza, i svoje vrijeme sam potpuno posvetila njima. Čim su malo poodrasle, a Mihael nije mogao zbog obveza, Ljupka je sama s njima krenula i na putovanja. Obišle su cijeli Japan i dobar dio Azije, a zajedno sa suprugom nekoliko su puta bili i na Baliju. Obožavaju za vikend otići autom izvan Hirošime na piknik gdje se opuštaju na plaži ili negdje u prirodi.
Oproštajno iznenađenje za Janu i Milu
Obje Ljupkine kćerke uz hrvatska imaju i strana imena. Jana je još Sienna, a Mila Amelie. Jani je po vokabularu japanski prvi jezik, drugi je engleski, a treći hrvatski. Mili, koja ide u internacionalni vrtić, prvi jezik je engleski, drugi japanski, a treći hrvatski. Kad se međusobno razgovaraju govore japanski ili engleski, a igraju se japanske igre. Prije odlaska iz Japana i Jani i Mili njihovi prijatelji u školi i vrtiću, zajedno s roditeljima, pripremaju posebno oproštajno iznenađenje. Dok smo bili u društvu s njima one o tome još ništa nisu znale.
Japanska Torcida
Prije Mihaela Mikića za "Sanfrecce Hiroshimu" igrao je još jedan Hrvat, bivši hajdukovac Tomislav Erceg. Tomo je igrao samo pola godine, no to je bilo dovoljno da Mihaela kao bivšeg "Bad Blue Boya" upitamo postoji li Torcida Hirošima. Odgovor nas je iznenadio. Naime, navijači Hirošime zovu se, pazite ovo, "Ursus Bad Boys", a navijači ekipe "Antlas" iz Kashime - "Torcida"! Žao nam je Mika-san, ali mi ipak navijamo za Kashimu!