Okupaciom otoka zadarskog arhipelaga od strane Musolinijeve Italije 1941. godine na Mali Iž biva postavljena vojna posada od šest, sedam talijanskih vojnika (carinska služba) sa komandirom mornaričkim narednikom, koji bješe smješten sa obitelji u malu Njolinu kuću u Makovcu (jad i čemer), a preko puta u Makovcu bijaše druga velika Njolina kuća sa talijanskom posadom.
Vojnici, financi, svih sedam mladića, meni u zgodnim uniformama, bravo, i šešir ukrašen jednim pjetlovim perom. Bez rabote, pivali, čitali, igrali na buće, briškulu i trišetu, učili nas plivati kraul, ping-pong i najveća im pokora ići dva, tri puta sa barilom na slanu vodu (bunar) na Komaševi.
Navečer ala u patrolu po selu ka u obilazak koji prozor nije zamračen. Bacili bi kamenčić u nezamračeno staklo, nako, ka i mi smo živi, ćaćina van i materina.
Tri četvrtine svita Maloga Iža po logorima, Talijani do 1943. godine palu, pljačkaju Mali Iž. Osamdeset kuća je u plamenu, u ruini. U zaseoku Mućel u dimu kuće u plamenu Marija divojka će oficiru kralja od Italije: „Je li to talijanska kultura?“ I, umah bi ubijena, Marija.
Goru kuće maloiške. Obitelj Lukin: mati rodila u logoru Molat prid dva miseca Mariju, i čudo: pustili Talijanci dite, Mariju mater, još troje braće iz logaru na Iž. A u partizanima Marijin ćaća, brat i sestra. Jurišaju Lukini po Sutjeski, Zelen-gori, Neretvi… Ginu Ižani u iskanju slobode…
Mati male Marije (Marija u zikvi) sa troje dice na vratima svoje kuće, i talijanski vojnik sa kantom benzina na vratima Marijine kuće, triba zapaliti kuću, pobiže vojnik, i pobiže kanta benzina, a kuća Marije stoji i danas, i priča puku istinu…
Kapitulirala Italija, i biži vojska Italije, svak išće svoj dom, biži svit iz zatvora, i robijaši kuš i kamo. A Njemci, ustaše, razne legije ubijaju, taru i glađu i plinom. Lovu se brodi, auti, željeznica, masa ljudi i dice hodaju pješke domu, skrivajući se po bespuću od Njemaca, ustaša, četnika, od hordi svih kolura, koji ubijaju, vode u logore, čine od roblja radne brigade, otrovni plin je u điru...
I tako sretnu se na Lošinju 1943. god. ljudi, minjaju zlato i srebro, veštidi, postoli, kapoti, maslinovo ulje za sir…
I partizan od otoka zove Ivana od Iža i viče pokazujući čovika u talijanskoj vojnoj odori: „Ovi je bio na Ižu financ. Vodi ga Ivane, ako je čini grih na Ižu nek mu sudi narod Iža.“
Ukrca Ivan Talijanca, zvanog na Ižu „Suri“ (side kose) na svoj leut, doveza ga do Dugog Otoka, pa ovog na vojni sud, narodni, na Mali Iž. Došlo na sud u Malom Ižu sve živo. Nas, nako, od oka četiri, pet stotina svita. Talijanac u tugi, plaču pokazuje slike svoje obitelji, dice, matre, u jadu i nevolji…
Svitovali nas ovi od vlasti da mi mladi budemo od pravice, nako, ni ka osveta, ma osveta je i zlo. Gori, sve popaljeno, logori, Sutjeska. Neretva, Zelen-gora… Od 1300 žitelja Malog Iža osta starost, dica, bolest, ni leuta, ni gajete, ni mriže, ni kola, ni kolede, samo sprovod, samo mise za poginule, sviće na grobu, molitva u oprostu…
I izglasa puk Iža: da se Talijan („Suri“) pusti na slobodu. I glasa nana Marija za slobodu Talijanca, e vrnula se iz logora Fraskete - Rim. Njemci joj ubili sina 1941. u Smederevu, muža ubili Talijanci 1942. god. na Dugom otoku, dvi kćerke-partizanke, dvi divojke Iške ostale na Sutjeski sa bratom. I glasa nana Marija za slobodu Talijanca. Talijan na partizanskoj gajeti putuje priko Rave za Sali, a jedna pokora od Rave uzme pušku od šofera gajete, ispali metak, ubije Talijanca, ovi pada u more, sramota, i naše more poviše Rave u grihu.
Koliko puta smo lovili ribe, ma nikad dirali more di je ubijen Talijan. Neka počiva u miru mora iškog, ovi Talijan i ono: Bog ga pomilova.
I Marije Iške kuća, e one rođene ka logorašice od pet miseci, prazna, nako, ka da čeka, jerbo pobiže vojnik, Talijan, i ponese kantu benzina, nako, ka žao mu spaliti tuđe, ma, čemu grih?….
Istina, nije vojnik izvršio zapovid, i znan da je to pričao materi i ćaći kad se je vratio, Talijan, bivši vojnik, svojoj dici je pričao, nako…
Pričao, da se ne ponovi nikada…