Mirko Petrić: Kulture nema na izborima jer se njome ne dobiva vlast! Ona je kod nas manje "nacionalistička, cajkaška i seljačka" nego što se to čini!

Mirko Petrić viši je predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru i stručni savjetnik na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" – Centar Split, gdje je do 2023. godine zaposlen na projektu EU-a iz programa "Obzor 2020", pod nazivom "European Inventory of Societal Values of Culture as a Basis for Inclusive Cultural Policies in the Globalizing World" (Europsko popisivanje društvenih vrijednosti kulture kao temelj uključivih kulturnih politika u globalizirajućem svijetu; skraćenica INVENT).

Petrić kao sociolog već godinama sudjeluje u različitim obuhvatnim empirijskim istraživanjima, tako da sve što iznosi u svojim javnim istupima, kad, primjerice, govori o tome tko u Hrvatskoj što radi u kulturi, nisu njegove načelne procjene, nego podaci čvrsto utemeljeni u empiriji. Stariji čitatelji Slobodne Dalmacije pamte Petrića kao kritičkog autora u kulturnom prilogu "Forum" na brojne, prvenstveno splitske, ali i hrvatske sociokulturne teme.

Ne bismo htjeli griješiti dušu, ali dojam je da na prošlim izborima, od Zagreba do Dubrovnika, od Pule do Vukovara, kandidatima nitko nije postavljao pitanja o projektima u kulturi, o programima u kulturi, niti je zapamćeno da je neki kandidat kao svoj programski forte isticao projekte ili programe u kulturi. Obračun među kandidatima manje-više mjerio se u kubicima betona, kilometrima asfalta i kanalizacijskih cijevi. Razumljivo, komunalni su izbori, ali zar i kultura – knjižnice, kazališta, kina, izložbe, umjetnici... – nije stvar komunalne potrebe? Kako to komentirate?

– Ne samo da kandidatima nitko nije postavljao pitanja o kulturi, nego smislenim raspravama o kulturi gotovo da nema traga ni u stranačkim programima. Naime, u već nekoliko izbornih ciklusa u programima svih većih stranaka uglavnom se papagajski ponavljaju fraze iz EU prioriteta financiranja kulture, iako je djelovanje EU-a u tom području izvorno bilo zamišljeno kao dopuna nacionalnim programima, a ne njihova potpuna zamjena. Osim ponavljanja od drugdje preuzetih fraza, u predizbornim se programima kultura javlja još kroz "konkretne" zahvate na pojedinim ustanovama, što znači da smo i tu zapravo ponovno u "kubicima betona". Bojim se da je na političkoj sceni posve nestala mogućnost shvaćanja važnosti kulture u društvenom životu. Još manje postoji mogućnost verbalne artikulacije bilo kakve kompleksnije misli o kulturi.

'Kulturno uzdizanje'

Umjesto kulture i kulturnjaka, u fokusu politike često su "mladi kreativci" i IT industrija, o kojoj 99 posto kandidata ne zna apsolutno ništa: ne razlikuju kilobit od kilobajta, a svi zazivaju digitalizaciju, poduzetničke inkubatore za startupove, pametne OPG-ove...

– "Mladi kreativci" i IT industrija također su fraze iz programa ne samo EU-a, nego i tzv. međunarodnih financijskih institucija, dakle naših kreditora. Nema sumnje da su i jedni i drugi važni, ali ni da neće sami "pasti s neba", unatoč tome što to programi spomenutih institucija zapravo očekuju. Poduzetnički inkubatori i pametni OPG-ovi samo su prazne ljuske ako netko ne stvori preduvjete da se u njima pojave obrazovani, samosvjesni i kompetentni mladi ljudi. Taj "netko" trebala bi biti zajednica u kojoj ljudi žive i plaćaju porez. Zauzvrat bi im trebala omogućiti kvalitetno školovanje i – kako se nekad prosvjetiteljski govorilo – "kulturno uzdizanje".

Bez toga nema napretka niti međunarodne kompetitivnosti. Štoviše, naši će građani – kad već govorimo o "kubicima betona" – u suprotnom uglavnom biti u prilici samo "miješati cement" na gradilištu. U tome, kao i u svakom drugom časnom obavljanju bilo kojeg posla, naravno nema ništa loše, no za društvenu ekologiju i prosperitet zajednice nije dobro da u nekoj zemlji postoje samo monokulture loše plaćenih manualnih i uslužnih zanimanja.

Nekada su na izborima u prvim redovima jakih kandidata stajali ugledni ljudi iz kulture, glumci, književnici, umjetnici, intelektualci od formata. Sada samo Škoro uz sebe "ima kulturu", Zlatka Hasanbegovića i Anu Lederer, koji nešto drve o lezbijskom sindikalizmu i sličnim zvizdarijama...

– Hrvatska je u tridesetak godina tranzicijskog razdoblja prešla put za koji je nekim europskim zemljama trebalo više od dvjesto godina. Razdoblje u kojem je moderna politika trebala legitimaciju intelektualaca i financirala kulturu kao nacionalno reprezentativnu razmjerno je brzo ostalo iza nas. Sada smo u vremenu "projekata", osiguravanja financiranja iz fondova EU-a, svođenja uloge kulture na pomoćno sredstvo u generiranju ekonomskog rasta.

U takvom kontekstu pojavljivanje intelektualca i bivše intendantice glavnog nacionalnog kazališta uz predsjednika neke stranke može se vidjeti kao neočekivano staromodno, odnosno posve izvan duha vremena. Međutim, po svemu sudeći, Škoro ističe desnog intelektualca u prvi plan prvenstveno zbog toga što se njegovi stavovi doživljavaju kao kontroverzni, odnosno "dižu prašinu" u pravom smjeru. S druge strane, kad je riječ o bivšoj intendantici zagrebačkog HNK-a, jasno je da se ona u Škorinoj stranci smatra ideološkom protivnicom aktualne "lijeve vlasti" u toj ustanovi.

U ovim slučajevima nije, dakle, riječ o potrebi legitimiranja šireg političkog programa, ili iznošenju neke obuhvatnije koncepcije kulturnog razvoja, nego o konkretnim ulozima u borbi u današnjem, izrazito personaliziranom političkom ringu. Viđen u tom svjetlu, Škorin pristup svakako je u suglasju sa suvremenim tendencijama populističke politike.

Jeste li gledali dočeke rezultata izbora u izbornim stožerima? Neki su izgledali kao malo lošiji seoski pirevi ili maturalni plesovi: svi napirlitani, a malo tko zna složiti rečenicu. Možete li usporediti kulturne simbole Možemo! i Škore, Puljka i Mihanovića...

– Dočeci u izbornim stožerima izvrstan su predložak za etnografsko promatranje. Gledajući njih, može se puno toga doznati o profilu i konkretnim mogućnostima neke stranke, a također i o kulturnom profilu sredina u kojima se izbori provode.

Gledajući dočeke izbornih rezultata na televiziji, najprije se može uočiti provalija koja postoji između, primjerice, izrazito urbanog i pomno organiziranog programa u taboru izbornih pobjednika u Zagrebu, te razbarušenog vrćenja pečenke i tamburica u nekim ruralnim sredinama.

U Splitu su, pak, izborni pobjednici pokušali također organizirati "urbani doček", no u njemu nije bilo lakoće s kojom se program odvijao u Zagrebu. Za razliku od Tomaševićeva dobro tempiranog i mobilizacijskog političkog govora, novi je splitski gradonačelnik Puljak pred malobrojnom publikom održao vrlo apstraktno obraćanje.

Učinio je to u ambijentu koji jest u centru grada, ali je atmosfera u njemu više podsjećala na nove gradske četvrti u kojima je sa suprugom svojedobno započeo političko djelovanje. Možda bi efekt bio veći, a događaj opušteniji da se salsa zaplesala na platou uz šetnicu na Trsteniku, gdje to ponekad u popodnevnim satima čine mladi.

HDZ se pokazao kao organizirana, diljem zemlje podjednako "dizajnirana" stranka, koja, uz narodnjački, upravo kroz tu dizajniranost nosi i stanovit tehnokratski predznak. No, moglo bi se reći da je baš diskrepancija nastala između tih dvaju polova stajala HDZ izborne pobjede u Splitu. Njihov kandidat, utegnut u skupo i dobro krojeno odijelo, očito nije takvim imidžem "povukao" birače istočnih gradskih četvrti. U središtu grada ga, pak, za razliku od prethodnog gradonačelnika, neodlučni birači očito nisu doživjeli kao ideološki drukčijeg, ali urbanog kandidata "za koga se može glasati", čemu su svakako pridonijele i optužbe za plagiranje doktorata iznesene u kampanji.

U Osijeku je, pak, HDZ-ov dizajnirani dekor ipak narušila, odnosno potrebama sredine prilagodila, znatno veća "raskopčanost" sudionika, kao i narodnjački karakter proslave koja je uslijedila nakon proglašenja rezultata. Biračko tijelo koje je u Osijeku dalo glas HDZ-u očito nije urbano ni ruralno, nego "rurbano". Sudeći po sličnom, ali za nijansu još "narodnijem" dočeku u izbornom stožeru Domovinskog pokreta, isto biračko tijelo u osnovi gađa i Škoro, kod kojega su u prvom planu pomnije dizajnirani prvaci desnice, ali iza njih kulja energija "nacionalno svjesnog" puka sklonog tamburici i harmonici.

Na koncu, Most se i na ovim izborima pokušao prikazati javnosti kao modno korektna, urbano stilizirana desnica, no uvjerljivu pobjedu odnio je ondje gdje je nestilizirani "gradonačelnik iz naroda" Bulj bio odjećom i stilom najsličniji svojim biračima.

Sluganski mentalitet

Zašto je kultura kao tema nestala iz političkih kampanja?

– Kao što sami kažete, kulture u današnjim političkim kampanjama u Hrvatskoj jednostavno nema, osim ako se ne govori o izgradnji nekog objekta u kojem bi se kultura onda – valjda sama po sebi – trebala događati. Zamrle su čak i ranije popularne teme o eksploataciji kulturne baštine u turističkoj industriji. U medijima se spominju još jedino "digitalni nomadi", od kojih se pak očekuje uglavnom samo to da potrošnjom doprinesu lokalnim proračunima.

Gdje je nestala kultura? Najkraće bi se moglo reći da je propala kroz zupčanike političkog stroja koji cijelu zemlju pokušava prestrojiti na postavke globalnog neoliberalnog kapitalizma. U područjima kulture i znanosti to je dosad možda i najviše uspjelo.

Kad to kažem, ne mislim samo na to da kulturom danas uglavnom upravljaju sitni činovnici bez vizije, čija se djelatnost svodi na raspodjeljivanje proračunskog sitniša u svjetlu "europskih prioriteta". Još je poraznije to što su obzori imaginacije mladih ljudi svedeni gotovo isključivo na ono što im se servira preko komercijalnih društvenih medija.

Naše lokalne i nacionalne vlade, ministarstva kulture, pa na koncu i političari, takvom stanju već dulje vrijeme ne pružaju uvjerljivu alternativu. Kultura je stoga posve "ispala" kao tema od bilo kakvog interesa u političkom govoru.

Što takvim odnosom političari poručuju: da birače kultura ne zanima; da se ne obraćaju kulturnjacima; da sami nemaju kulture; ili da se na temama iz kulture ne može dobiti vlast, odnosno ostvariti pobjeda? Kakva je to politička kultura u kojoj nema mjesta za kulturu?

– Politička kultura u kojoj nema mjesta za lokalnu kulturu, njezine specifičnosti i prioritete, ne može se nazvati drukčije nego transmisijskom ili, kako se nekad govorilo, "sluganskom". To je mentalitet koji, kako nam kažu rječnici, "ponizno izvršava tuđe želje za novac, od straha, itd.".

Osim što na temu kulture ionako nemaju sami što reći, političari shvaćaju da se grabljenjem vode iz tog bunara neće utažiti žeđ birača gladnih radnih mjesta, "dizalica u gradu", parkirališta, saniranja problema s otpadom i uvođenja komunalnog reda. U tom smislu, može se reći da su političari vrlo realni. Da, doista znaju da se na temama iz kulture ne može dobiti vlast, pa je jednostavno preskaču.

Čini se da je bilo kakva kulturna identifikacija postala nepoželjna ili čak opasna u političkoj kampanji. Škoro s Hasanbegovićem i Lederer šalje određenu "kulturnu poruku", kao i Tomašević s Vilijem Matulom i drugima, ali kao da je kulturna identifikacija – lijevo, desno, urbano, tradicionalno, nacionalističko – postala teret, problem za kampanje. Ili se varam...

– Ne varate se. Ako se želi osvojiti vlast, treba zagrabiti u rezervoar tzv. centra. U takvom pohodu izravna kulturna identifikacija, osobito ona jasnog ideološkog predznaka, uvijek može otuđiti bar dio tako potrebnih birača. Zato se o kulturi u našoj politici više ne razgovara, ali zapravo ni o bilo kakvoj političkoj ideologiji, pa ni onoj nacionalnog predznaka, koja je nekad bila izrazito zastupljena.

Mnogi to nisu primijetili, ali na upravo završenim lokalnim izborima s lista su izbornih pobjednika – osim HDZ-a – nestale druge stranke koje na početku svojeg stranačkog akronima imaju slovo H (HNS, HSS, HSLS, HSP, HČSP). Promišljanje političke budućnosti u smislu "općih interesa nacije" očito više nije "in".

Škorina stranka, koja se izborom fotogeničnog desnog intelektualca deklarira kao nacionalistička, retorikom svojeg čelnika ne pokazuje se kao takva, nego tek kao desni populistički konglomerat željan prvenstveno destabilizacije postojećih odnosa na političkoj sceni.

Kad je riječ o licima iz lijevog kulturnog miljea u Možemo!, ona u toj dimenziji na proteklim izborima nisu odigrala istaknutu ulogu. Birači su honorirali prvenstveno dugogodišnji rad Tomaševića i suradnika na promjeni načina upravljanja gradom i rješavanju nagomilanih komunalnih i financijskih problema.

Bogata baština, ali...

Jednom sam prilikom jednom bijelom ovratniku kriminalnog uma na njegovu zamolbu pokušao objasniti što je to kulturni kapital i kakve on ima veze s ekonomskim i društvenim razvojem neke sredine. Nikako nije mogao shvatiti kako kultura može nekoga obogatiti. Kakav je odnos kulturnog kapitala jedne sredine i njezina potencijala za razvoj? Kako kulturni kapital postaje kapital u ekonomskom smislu?

– Način na koji se danas dovode u vezu pojmovi ekonomskog i kulturnog kapitala potječe iz rada glasovitog francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. U njegovoj se teoriji pojmovi odnose na ono što posjeduju individualne osobe, koje u nekom društvenom kontekstu mogu svoje sposobnosti ili posjede pretvarati jedne u druge. Mogu, primjerice, za svoj novac kupiti umjetničku sliku, pa time povećati svoj kulturni kapital, ili pak mogu svoje kulturne sposobnosti na tržištu rada pretvoriti u ekonomski kapital.

Danas se Bourdieuovi pojmovi koriste i metaforički, njima se opisuju stanje i mogućnosti neke zemlje ili grada. U tom okviru, kao ni kod pojedinaca, kulturni kapital svakako nije samo ekonomska kategorija, nego je vrlo usko povezana sa širim društvenim kretanjima.

Pitamo li se jesmo li kao zemlja deficijentni po kulturnom kapitalu, odgovor je, nažalost, svakako potvrdan. Imamo, doduše, bogatu kulturnu baštinu, koja, nažalost, nesmiljenom eksploatacijom propada i time dugoročno postaje sve teže zamjenjivom za ekonomski kapital. A, što je također porazno, imamo sve slabije obrazovane i kulturnim znanjima sve siromašnije mlade ljude. Oni koji nisu takvi svoje mjesto pod suncem često nalaze negdje drugdje. Ključno bi bilo javnom akcijom, a osobito školstvom, povećati razinu kulturnog kapitala građana, jer bez njega uskoro neće moći obavljati ni neke jednostavne uslužne poslove za koje se danas čini da on nije potreban.

Kako komentirate rezultate izbora u velikim gradovima: Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru...? Mogu li nove političke promjene utjecati na proizvodnju kulturnih sadržaja i kulturnu identifikaciju? Treba li očekivati da se kulturni mainstream u Zagrebu i Hrvatskoj s desnog prebaci na lijevi?

– Smatram da će promjene koje će uslijediti u smislu načina proizvodnje kulturnih sadržaja biti razmjerno ograničene. Razlog je prvenstveno postojeći ustroj organizacije kulturnih djelatnosti, nedostatak vizije promjene, ali i već dugo vrlo manjkavo financiranje.

Ne treba smetnuti s uma da smo u vrijeme Vlade premijera Milanovića imali jednu od najmanjih stopa proračunskih izdvajanja za kulturu u Europi. U međuvremenu to se nešto poboljšalo, ali ne značajno. Oslonac na fondove EU-a, koji je postao opće mjesto, jednostavno nije dovoljan kao navodni ulog bilo koje naše vlade u područje. Trebamo pod hitno veće financiranje kulture, ali i viziju o tome što se s njom želi i kako je organizirati. Bez promjena u tom smislu na nacionalnoj razini teško će doći i do onih na lokalnoj.

Kad je riječ o kulturnoj identifikaciji, tu će sigurno biti stanovitih pomaka, iako vjerojatno manjih nego što bi se moglo očekivati na temelju izbornih rezultata. Za ono što zovete "kulturnim mainstreamom" širi krugovi građanstva već odavno ne pokazuju interes, a lijevi i desni kulturni akteri kod nas uspješno slijede svoje različite prioritete.

Do sukoba među njima dolazi najviše kad je riječ o vođenju ustanova, odnosno financiranju i ideološkim profilima pojedinih programa. Takvi će se sukobi i dalje događati, no čini mi se da će se i dalje razrješavati prvenstveno na upravnoj razini. Kulturna identifikacija mijenjat će se znatno sporije, i to ovisno o ishodu takvih sukoba, koji se tiču prvenstveno konkretnih oblika obnašanja vlasti.

Može li promjena kulturne politike u Zagrebu s platformom Možemo! stvoriti neki novi šatoraški "pokret otpora" koji će, pod utjecajem "škoroševaca", kao što smo mogli vidjeli u kampanji, rušiti "izdajničku vlast"?

– Mislim da će problemi platforme Možemo! u sljedećem razdoblju biti povezani prvenstveno s time koliko će biti u stanju rješavati nagomilane komunalne i financijske probleme Zagreba. Ideološki napadi desnog "pokreta otpora" mogu se dogoditi, pa čak i očekivati, ali njihova će uspješnost ovisiti o tome što Možemo! uspije učiniti, a ne od sadržaja desnih invektiva.