StoryEditorOCM
4 kantunaVLAŠKA POSLA ANTE TOMIĆA

Mi smo bolji od svih, i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota

Piše Ante Tomić / Slobodna Dalmacija
5. prosinca 2017. - 17:26
praljak_capljina1-311117

Prosječan balkanski muškarac loše podnosi žensko odbijanje. Ozbiljno mu uzdrma samopouzdanje ako mu se žena sviđa, a on se ne sviđa njoj. Ne razumije zašto to nije uzajamno. Osjeća se izigrano i poniženo i može čak postati nasilan. Vidite u novinama, ne prođe tjedan da neki naš idiot ne ubije neku jadnicu koja ga nije htjela.

Češće je ipak, srećom, da se gospodin samo naljuti i dami koja ga je odbila reče nešto uvredljivo. “Ti mene nećeš?!“ otrese se on na nju iznenađeno. “Ti?! Pa ko si ti da mene otkantaš?! Pogledaj se, glupačo. Na šta ličiš, štraco jedna, ne bi te štapon taka."

U najboljem slučaju muškarac nakon odbijanja glumi kako ga žena nije zanimala. Kad mu se udvaranje izjalovi, zaniječe da se udvarao. Upitate li ga je li bilo štogod s onom kratke crvene kose u koju je čeznutljivo blejao prošle subote na tulumu, on kaže, ma šta ti je, koja crvene kose, ha ha ha, ti si sve krivo shvatio.

Eto, mi se zaletjeli

Ovo posljednje vrlo je slično odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Prije dvadeset, dvadeset pet godina, u doba Franje Tuđmana, Hrvatska je žudjela sebi uzeti dio teritorija susjedne zemlje. Žudnja je bila potajna, ali strastvena. I politički i vojno smo se zauzeli ugrabiti što veći dio. Osnovali smo Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i poslali velike snage preko granice, jednako kao što je Srbija s druge strane politički i vojno podupirala Republiku Srpsku, tek što je Republika Srpska na kraju opstala, a Herceg Bosna, eto, nije.

Mi smo se s Herceg Bosnom precijenili. Nismo imali ljudi ni oružja za nešto tako ambiciozno i taj se objektivni nedostatak nikakvom subjektivnom prednošću nije dao nadoknaditi. Popularna priča kako se neprijatelj oduzme od užasa, isprazne mu se crijeva i počne se nekontrolirano tresti kad naši bojovnici pred juriš zapjevaju gangu, nije se nažalost pokazala istinitom.

Hercegovački Hrvati nisu ni blizu bili tako neustrašivi i sposobni ratnici kako su mislili da jesu, ali nisu vjerojatno ni bili gori od svojih neprijatelja. Presudilo je naprosto da je Srba i Bošnjaka bilo više nego naših i nakon nekog vremena Franji Tuđmanu i Gojku Šušku nije preostalo drugo nego priznati da su se zaletjeli.

U ožujku 1994. potpisali smo Washingtonski sporazum i sve otad hrvatska vlast poriče da nam je guzica zinula za bosanskom zemljom. Unatoč mnogim i svjedocima i dokumentima koji tvrde suprotno, službeni je stav svih naših, i hadezeovskih i esdepeovskih vlasti, kako je Hrvatska uvijek, srčano i beskompromisno, zagovarala teritorijalnu cjelovitost susjedne zemlje. Ma, ne, Bože sačuvaj, ne bi je mi ni pipnuli. Bosna uopće nije naš tip. Između nas nema ništa. Bosna nam je uvijek bila samo prijateljica, govore naši političari, ne propuštajući ipak uvrijeđeno dodati kako su srpska osvajanja priznata, a hrvatska nisu.

“Nije da smo mi ikad željeli da se Bosna podijeli, ali zašto su Srbi dobili svoj dio, a mi nismo“, ponavljaju oni ne primjećujući kako je kontradiktorno tako nešto reći.

Kao odbijeni udvarači, počeli smo špilati nevinost. Kad nam nije uspjelo osvojiti bosanski teritorij, zanijekali smo da smo ga ikad osvajali. Ako već nismo mogli biti vojni i politički pobjednici u Bosni i Hercegovini, preostala nam je ona jedina bijedna utjeha poraženih. Odlučili smo moralno pobijediti. Na nama nema nikakve krivice, počeli smo tvrditi. Mi smo bolji od svih, i od Bošnjaka i od Srba. Mi smo Hrvati sama pravednost i dobrota.

I Magda ga je popila

Samoubojstvo Slobodana Praljka u času kad mu je izrečena pravomoćna presuda za ratni zločin savršeno se uklopilo u ovaj koncept. Otrov koji je on popio kao da je nekako svih, i Praljka i Tuđmana i Šuška i čitavu hrvatsku politiku devedesetih učinilo ispravnom. U konačnosti i neopozivosti ovoga čina kao da je konačno i neopozivo dokazano da ni Praljak ni Hrvatska nisu ništa pogriješili. Da se Praljka i Hrvatsku kažnjava za nešto što nisu krivi.

No, oni ostaju krivi i tu cijankalij ne pomaže. Kako bi uostalom i pomogao? Cijankalij jednako ubija i krive i nedužne. Samoubojstvo ništa ne dokazuje. Da se ubijaju samo oni bez grijeha, stopa samoubojstava značajno bi pala.

Pa i Magda Goebbels, na kraju krajeva, cijanidom je ubila svoje šestero djece i vjerojatno se osjećala moralno nadmoćnom dok je to činila, ali nas to ne impresionira. Takozvani moralni pobjednici obično su samo loši gubitnici.

15. studeni 2024 00:04