Za Marka Rakara neki će reći da je rijedak primjer čovjeka renesansnog duha u digitalnom dobu.
„Često me pitaju čime se ja zapravo bavim, jer ne pašem u većinu ladica u koje me žele svrstati. Uvijek me guraju u IT-jevce jer sam od malena u kompjuterima, a dugo vremena bavio sam se političkim savjetovanjem. I dalje radim s jednim brojem političara, ali uglavnom na prijateljskoj bazi. Odlučio sam da više neću raditi političke kampanje, ali političare i vlast ću i dalje savjetovati” kaže za sebe na početku razgovora za Spektar Slobodne Dalmacije.
Zadnjih godina intenzivno se bavim raznim financijskim modeliranjima i rizicima, jedan je od pionira korištenja financijske forenzike u identificiranju zloupotreba, korupcije i kriminala. Osim po političkom angažmanu, poznat je i po svom blogu mrak.org kojeg piše od 2004. godine i objavi cijelog niza, za državu neugodnih, setova podataka.
Kada bi trebali napisati alternativnu povijest Hrvatske, što bi bilo u fokus vaše teme kako bi bolje shvatili vrijeme u kojem se danas nalazimo? Što nas toliko obilježava, a da toga nismo ni svjesni?
- Dobro pitanje. Najvažnija stvar koju nam nisu rekli jest da mi nikad nismo izašli iz socijalizma. Devedesetih nominalno jesmo prešli u kapitalističko uređenje i slobodno tržište, međutim upliv države u ekonomiju je i dalje nevjerojatno velik. S jedne strane priželjkujemo slobodno kapitalističko društvo u kojem svaki pojedinac može, ako zna i umije, ostvariti neku svoju sreću i sagraditi bogatstvo, a s druge strane oslanjamo se na državu do maksimuma. Uvijek je država kriva za nešto ili mora nešto napraviti za nas. Vrlo malo razmišljamo o tome što mi trebamo napraviti za sebe, a kamo li što trebamo napraviti, ne nužno za državu, nego za društvo u kojem živimo.
Smeta me da prečesto zazivamo državu, grad ili općinu da moraju nešto napraviti, a s druge strane mi kao pojedinci ili kao tvrtke premalo brinemo o javnom i općem dobru, mislimo da je to nečija tuđa briga.
Nezadovoljstvo javnim sustavom je ipak veliko, opći je dojam da je pregolem, nefunkcionalan, prenormiran, prekompliciran, korumpiran, nesposoban, podobrazovan... Građani očekuju da javni sustav bude nevidljiv i efikasan oslonac ili je to iskrivljeni dojam?
- Mnoge uspješne države su se gradile desetljećima i stoljećima, mi smo u tom smislu još uvijek u pelenama. Mislim da svi želimo manje normiranu i efikasniju državu s funkcionalnim pravosuđem i manje korupcije i kriminala.
Radite li trenutno za državu ili neku javnu tvrtku kao financijski forenzičar?
- O tome ne smijem javno govoriti. Forenzičari istražitelji ne mogu govoriti o stvarima koje su u toku, a i kad završe ne smijemo govoriti o rezultatima jer su rezultati uvijek predmet nekih sudskih ili drugih postupaka. Ako nisu predmet sudskih postupaka, onda je to interni problem neke organizacije i oni ne žele da se o tome javno razgovara. Tako da je jako teško pričati o konkretnim stvarima.
Možete li reći iz svog iskustva koliko su dubiozne financijske operacije prisutne u hrvatskom javnom sektoru te jesu li one povezane s globalnim financijskim kanalima?
- Kad govorimo o globalnim događanjima, Hrvatska je minijaturna zemlja u ukupnom globalnom i ekonomskom poretku. Jučer sam se našalio i rekao da smo mi 0,6 posto stanovnika EU i 0,4 posto EU ekonomije. Mi smo u biti greška u zaokruživanju, manje više u tom smislu nebitni, osim za nas koji tu živimo. Specifičnost Hrvatske koju barem ja osjećam, a koja je i prednost i prokletstvo istovremeno, jest u tome da smo u biti vrlo bogata zemlja. Ali ne na bankovnim računima nego našim zemljopisnim položajem, tako da nikad nismo dovoljno gladni da kruh potražimo negdje drugdje, iako se o tome da razgovarati, s obzirom da je puno ljudi otišlo. S druge strane imamo sunce i more koji su mnogi voljni platiti samo da podijele taj pogled s nama. Količinu novca koja uporno stiže u Hrvatsku, što od turizma što od dijaspore koja vraća novac svojim roditeljima i rodbini, jednostavno je toliki da nam nikada nije toliko loše da ozbiljno razmotrimo mogućnost da se promijenimo u našem ponašanju. Kad to preslikamo na našu aktualnu situaciju, pitanje energije, rata i sve ostaloga, mislim da smo mi zapravo u vrlo ranoj fazi krize.
Vrlo ranoj? Kad bi nas prava kriza trebala pogoditi?
- Da, prava kriza po meni tek stiže zbog toga što elementarni poremećaji na tržištu energenata traže neko vrijeme. Treba vremena dok se sav taj nered i kaos preliju do krajnjeg potrošača, odnosno građana. Na primjer, ako kažemo na današnji dan da se većina tvornica umjetnih gnojiva u Europi ili skroz zatvorila ili je dramatično smanjila kapacitete, s jedne strane cijena gnojiva će jako narasti, a s druge strane neće ga biti dovoljno, što znači da će iduće godine sjetva ili urod biti puno manji. Ako će biti manje robe na tržištu to znači da mi danas znamo da će rajčica na jesen 2023. koštati bitno više nego što košta danas. Ista stvar vrijedi za aluminij, cink, bakar, čelik... Vrijedi to za cijelu Europu, osobito za tvrtke koje troše ogromne količine energije, one su ili zaustavile ili dramatično smanjile proizvodne kapacitete.
Zbog čega?
- Zato što energija košta deset puta više nego što je koštala ranije. Mnoge industrije uz ovu cijenu energenata ne mogu rentabilno poslovati i biti konkurentne na tržištu.
Raste cijena plina, ali ne i nafte, a sve se prelijeva na cijenu hrane. Analitičari UN-a međutim govore da je riječ o špekulantskom dizanju cijene hrane na kojem se ekstremno bogate banke poput Goldman Sachs. Koliko se zapravo manipulira tržištem?
- Ako za proizvodnju stroja za pranja veša trebaju aluminij, bakar, elektronika i ostali elementi, a tvornice koje su zadužene da proizvedu taj aluminiji, čelik i bakar su izvan pogona, to znači da će ti materijali morati doći od negdje drugdje. Svaki kilogram čelika koji će doći iz Amerike, Kine ili Brazila u Europu jednostavno košta više nego da se proizvodi u Europi.
Želite reći da su tvornice gnojiva u Njemačkoj smanjile proizvodnju zato što energija dobivaju iz plina, a ne nafte?
- Mi već jako dugo ne proizvodimo struju iz nafte, a cijena megavata je drastično porasla zbog cijene plina. Kriza je nastala kao rezultat nagle nestašice zbog čega su narasle cijene energenata. Cijena će se normalizirati, ali će zasigurno u dužem razdoblju biti veća nego što smo navikli. To znači da će sve industrije i biznisi koji ovise o energiji ili im je energija značajan dio troškova, morati ili pronaći novu efikasnost u svom poslovanju da budu konkurenti ili će jednostavno morati početi raditi nešto drugo. Slijedi nam znači jedna tranzicija, htjeli mi to ili ne.
Koliko će ona trajati?
- Godinama. Mislim da povratak na staro nije više moguć.
Ni u slučaju da Europa nadomjesti energente iz drugih izvora?
- Ne, zato što taj plin iz Afrike ili Saudijske Arabije neće nikad biti toliko jeftin kao što je bio ruski plin. Proces dobave takvog plina je jednostavno skuplji.
Neki analitičari baš zato tvrde da je Putin s ratom u Ukrajini uspio dugoročno ekonomski destabilizirati Europu i ugroziti njeno političko jedinstvo?
- Ne mislim da su u Kremlju previše razmišljali o Europi kad su krenuli na Ukrajinu. Rekao bih da su mislili da će Europa zbog specifične situacije u kojoj se našla u ovisnosti o ruskoj energiji, šutke pristati na to da Ukrajinu isporuče Rusiji. No tu su se očito prekalkulirali. Ako moram platiti energiju 20, 50 ili 100 posto više da bi ljudi u Ukrajini bili slobodni, meni je ta cijena prihvatljiva. Ona je za mene nužna i mislim da puno ljudi razmišlja na sličan način. Pogotovo mi u Hrvatskoj koji se sjećamo rata i znamo što znači biti u poziciji Ukrajine, razumijemo to puno bolje nego većina Europe.
Kako komentirate Putinove prijetnje nuklearnim oružjem i reakcije građana na uvođenje mobilizacije? Koje će dugoročne posljedice imati Rusija, Putin će jednog dana ipak otići?
- Teško je reći, bio bih jako oprezan oko svih tih informacija koje dolaze iz Rusije iz jednostavnog razloga jer mi htjeli ne htjeli navijamo za to da oni popuste, pokleknu, da shvate da ne mogu dalje. Rado čitamo vijesti o pojedinačnom otporu prema mobilizaciji i velikim gužvama na granici na izlasku iz zemlje jer to pomaže narativu u koji želimo vjerovati. Ali tu treba biti oprezan, trebamo biti sigurni da je to doista tako, a da to nisu izolirani slučajevi. Očigledno se nešto u Rusiji događa, ali u kojem razmjeru to je teško za reći. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Rusija je ogromna zemlja sa 11 vremenskih zona, to je nenormalno veliki prostor koji nije homogen i razina pripadnosti građana na svim mjestima nije apsolutno ista. U Hrvatskoj se svi osjećaju građanima Hrvatske, u Rusiji na Kurilskim otocima je poimanje države malo drugačije nego u Sankt Peterburgu ili Moskvi.
U zapadnom medijskom narativu Putin je luđak, psihijatrijski slučaj koji prijeti oružjem masovnog uništenja...
- Da bi razumjeli Putina treba na stvari gledati iz njegove pozicije. Njegov pogled prema nama nije isti kao naš pogled prema njemu. Ono što je njemu racionalno i razumno nama ne mora biti, tako da ne bih išao toliko daleko da ga se proglasi luđakom. Mislim da nije sporno da oni donose neracionalne odluke koje će ih puno koštati na dugu stazu. One koštaju nas danas, a njih će još više na duži rok, ali s njihove pozicije njima je to možda racionalno. E sad hoće li upotrijebiti nuklearno naoružanje, nadam se naravno da neće. U slučaju da netko odluči aktivirati takvo naoružanje nadam da će vojska biti ta koja će odbiti takvu naredbu. Vi možete narediti da se lansira bomba, ali postoji cijeli niz ljudi u lancu od naredbe do izvršenja. Nadam se da će biti dovoljno razuma u tom lancu da ljudi shvate da je to za Rusiju jednosmjerna ulica. Nadam se da do toga nikad neće doći, a ako dođe, ljudi moraju biti svjesni da će to kreirati odgovarajući odgovor. Koji vjerojatno neće biti istom mjerom, ali u trenutku kad lansiraju prvi projektil, oni sigurno gube svo savezništvo koje možda imaju, a to je Kina, Indija, Iran, bivše sovjetske azijske zemlje. Ako aktiviraju takvo naoružanje to će prijateljstvo vrlo brzo nestati i bit će doista usamljeni. Pretpostavljam da nitko nije toliko lud da bi za njim posegnuo jer odgovor svijeta, ne samo zapada u takvoj situaciji, mora biti zastrašujući za Rusiju.
Postoji li mogućnost da NATO vojno intervenira u Ukrajini?
- Europa i svijet već participiraju u ratu isporukom oružja ili logistikom za Ukrajinu. Hoće li to značiti da će europska vojska ili vojske preći granicu i pomoći ukrajinskoj vojsci to je veliko i osjetljivo pitanje. Da bi se tako nešto desilo sukob bi morao dodatno eskalirati, najvjerojatnije u smjeru da Rusi aktiviraju atomsku bombu nekog oblika. Premda mislim da je to vrlo, vrlo nevjerojatno, je to bi zbilja bila loša ideja za svakoga.
Nakon sedam mjeseci kako izgleda medijska slika rata? Kako se vi informirate o ratu?
- Medijska slika rata je vrlo jasna u smislu da se točno zna tko je napadač, a tko je napadnut. Mislim da je strašno puno toga vrlo dobro dokumentirano na različite načine. Zaljevski rat smo gledali na CNN-u s 5 ili 10 televizijskih kamera, a rat u Ukrajini je dokumentiran s desecima tisuća kamera. Razina neposrednosti je veća nego ikad prije, i s ukrajinske i s ruske strane, a informacije teku trenutno. Ja pratim velike medijske kuće koje izvještavaju o ratu, a s druge strane na Twitteru ima lista ljudi koji redovito objavljuju različite sadržaje o Ukrajini. To su bivši generali, vojnici, stratezi, ljudi iz medija koji donose svoje interpretacije događaja.
Putinov napad na Ukrajinu nije utjecao na pad popularnosti europske desnice. Pobijedili su u Italiji i Švedskoj, mađarski premijer i dalje podržava Putina, u Americi popularnost Trumpa koji i dalje ima simpatije za ruskog predsjednika, ne jenjava...
- Za razliku od lijeve strane političkog spektra desna strana je uspjela pronaći svoj jezik u modernom vremenu. Oni viču „domovina, granice, štitimo svoje ekonomije”, i za njih to funkcionira kao recept. To je vrlo uspješna poruka. Očigledno ima kategorija ljudi kojoj takve poruke odgovaraju i onda za njih i glasaju. S druge pak strane, lijeva strana političkog spektra koja se zalaže za univerzalna prava i vrijednosti koje nisu konkretno prevodive u svakodnevni život, jednostavno se pogubila i u takvom ”informacijskom ratu” oni gube. Što se tiče Trumpa, tek ćemo vidjeti što će se tamo događati. Za manje od šest tjedna imamo izbore za Senat i Kongres. Ako tu dođe do promjena one će imati dalekosežne posljedice za sve ostalo. Bidenovoj administraciji sada je razmjerno lako davati podršku Ukrajini, no u slučaju da dođe do promjena snaga u Kongresu, to će biti puno teže napraviti. Teško je procijeniti u kojem će smjeru sve to ići.
Unatoč načelnoj osudi, ruska agresija nije izazvala potrebu preispitivanja političkih vrijednosti koje Putin promovira. Naime, ”putinisti” u Europi i svijetu i dalje očito dobro prolaze...
- Osobno mi je jako teško to razumjeti, ali taj recept funkcionira i funkcionira dobro. Trump i njemu slični imaju talent da iznimno komplicirane političke ideje dramatično pojednostave. U politici rijetko kad, kao i u svim složenim problemima, imate jednostavna rješenja. Nema samo dva izlaza. Međutim oni kompliciranu situaciji predstave kao crno-bijelu, ili jedno ili drugo, a većini ljudi je to puno lakše shvatiti nego stotinu nijansi sive koja se između nalazi. I da je neka siva opcija vjerojatno povoljnija za sve skupa, ali ako oni ponude samo dvije, ili - ili, ljudi će se prikloniti onoj za koju misle da je vjerojatnija i efikasnija.
Rezultati popisa stanovništva u Kini 2020. objavljeni su nakon šest mjeseci, a popisano je gotovo 1,4 milijarde ljudi. Rezultati popisa kod nas objavljeni su nakon godine dana i opet su metodološki kritizirani...
- Podatke popisa stanovništva kad se skupe treba na odgovarajuće načine provjeriti. Priroda popisa je takva. Zašto je trebalo državnom zavodu za statistiku toliko vremena teško je reći. Kasnio je i trajao je duže, što ukazuje na organizacijske probleme, a u svjetlu toga treba promatrati i kašnjenje objave rezultata. Vjerujem da će se to razjasniti. Rezultati popisa su kompleksni i teško je donositi zaključke samo na temelju jedne brojke koja je objavljena.
Kakva je budućnost društva s obilježjima demografskog sloma, idemo li u dobrom ili pogrešnom smjeru?
- Nema nikakve dvojbe da idemo u pogrešnom smjeru. Ako je 300-400 tisuća ljudi odlučilo napustiti Hrvatsku u zadnjih osam ili devet godina to ne da je zabrinjavajući nego je krajnje alarmantan podatak. Ljudi koji su napustili Hrvatsku problematični su nam iz dva razloga. Jedan je taj što su to u biti ljudi u naponu snage, najproduktivniji dio društva koji smo imali i on nas je napustio. Drugo, definicija poduzetnika je osoba koja ulazi u neki poduhvat unatoč svemu što mu stoji na putu. Ljudi koji su u stanju napustiti zemlju, prijatelje, okolinu koju poznaju i zamijeniti je s nečim novim, neizvjesnim, gdje su stranci, ponekad i neželjeni, ultimativni su poduzetnici. Mi smo izgubili cijelu jednu generaciju poduzetnika i to će se u godinama koje dolaze itekako osjetiti. To je problem broj jedan i to će nas dugoročno, desetljećima proganjati.
S druge strane je razlog zašto su otišli. Moje duboko uvjerenje je da ljudi nisu otišli zato što je u Njemačkoj, Švedskoj ili Italiji bolji život, nije ih dakle brinuo ekonomski element života. Ono što je njih brinulo i što je vjerojatni razlog zašto su otišli je to da su shvatili da u ovom društvu svojim radom, vještinom, zalaganjem, trudom i energijom koju ste voljni uložiti, jednostavno nije dovoljno da bi uspjeli, jer je potrebna ta partijska knjižnica ili naklon odozgo da netko blagoslovi tvoj projekt ne bi li ti uspio i profunkcionirao. Ta nepravda i nesigurnost da samo svojim rukama možeš stvoriti svoju budućnost je primarni razlog zašto su ljudi otišli.
Kako vidite rasplet afere INA? Treba li država nacionalizirati INA-u kao što neki predlažu?
- Živimo, barem nominalno, u slobodnom uređenom društvu tržišne ekonomije i država ne može tek tako oduzeti kompaniju.
Zakon takvu mogućnost previđa, naravno pod određenim okolnostima?
- Pitanje je jesu li te okolnosti nastupile. Prebacuje se vladi da je donijela odluke koje su dovele do situacije da bi ta ista vlada nacionalizirala kompaniju! To je nelogično. Ako ćemo tako interpretirati, da vlada svojim odlukama nije doprinijela pozitivnom poslovanju INA-e, da su njene odluke dugoročno bile štetne za INA-u, a kao najveća energetska kompanija, posredno i za Hrvatsku. Sad bi ti isti ljudi koji su tu štetu napravili trebali u cijelosti preuzeti INA-u i nastaviti s njom upravljati. Ne moramo voljeti Mađare, ali moramo biti oprezni oko toga kome ćemo INA-u prepustiti na upravljanje. Nisam siguran da su ljudi koji su donosili ove odluke mogu tu situaciju i spasiti, ako se ona uopće spasiti više može.
