Kroz mrak i vodu do pasa pregazili 2800 metara

Podzemni tunel čiji se ulaz nalazi na području sadašnje Farme krava Vigens na Bokanjcu, a koji izlazi kod ninskih Grba, malo je poznat većini Zadrana koji uglavnom ne znaju da postoji.

Joja je za njega odavno znao, a prije dvije godine odlučio je pokušati proći kroz njega. U tome su mu se pridružili Ivan Bevanda, Vili Vukić i Siniša Pestić. Joja i Vili Vukić prošli su naposljetku čitavom dužinom tunela, a s druge strane, na izlazu čekao ih je ostatak ekipe. Pri tome su dobar dio dužine tunela morali pregaziti kroz vodu koja je u jednom trenutku dosezala iznad pasa, ali sve je prošlo bez problema, mada su u tunelu hodali kroz mrkli mrak, što je bilo prilično zastrašujuće.

Prokopan 1962.

- Tunel je prokopan 1962. godine, a otvoren je godinu kasnije, znači 1963. godine. Bokanjačko blato bilo je do tada pod vodom kompletno, bilo je pataka, gusaka, ribe. Izgledalo je kao veliko jezero. Netko se sjetio iz tadašnje vlasti, da se sva ta voda podzemnim tunelom ispusti prema ninskoj jarugi, što je i učinjeno nakon proboja tunela. Na mjestu gdje je bilo jezero, ostalo je vrlo plodno polje na kojemu je tadašnji Poljoprivredni kombinat Zadar godinama uspješno uzgajao razne vrsta povrća, mrkvu, zelje, salate, paprike, čatrune...

Sad više toga nema na Bokanjačkom blatu, ali nekad su tamo uspijevale povrtne kulture, jer je nakon jezera ostala vrlo plodna zemlja s koje se sav višak vode ispuštao prokopanim tunelom. Čitava ta voda izlazila je kod Nina prema Grbama. Sandolinom i baterijom moglo bi se proći od Bokanjačkog blata sve do Nina jer je tunel ravan i prohodan. Širok je toliko da bi se njime moglo slobodno automobilom provoziti da nema vode. Na pojedinim mjestima bilo je manjih odrona zemlje, ali u cjelini gledajući, tunel je i dalje u jako dobrom stanju - kaže Franko Krizman Joja koji nam je ispričao kako je izgledala njihova ekspedicija.

- Hodaš kroz mrak i tek u daljini, počne se nazirati daleko mala točkica izlaza iz tunela. Ideš i dalje ravno i svjetlo dolazi sve bliže i bliže. Nije nam bilo baš svejedno jer je donekle i zastrašujuće hodati tako duboko ispod zemlje. Na nekim mjestima tunel je i betoniran, ali u većini je prokopan kroz zemlju u stijene - kaže nam Joja koji kaže kako je to izveo jer je odlučio kako će u životu barem jednom proći kroz taj tunel za kojega je oduvijek znao, ali nikad do tada nije uspio vidjeti kako izgleda i može li se njim proći na drugu stranu, prema Ninu, kako su mu to pričali stariji.

- Nitko to nije s ove strane izveo zbog nekog straha. Ponio sam samo jednu bateriju i jedan nož, ako slučajno kakva riba naleti... Bilo je ljetno doba i krenuli smo u čizmama. Dogovor je bio da nas pet idemo, ali neki su ipak odustali. Ja sam odlučio da idem. Do pola tunela bilo je sve suho, išli smo po škalju. Od pola tunela, voda je izlazila iz zemlje i zidova i polako se slijevala prema izlazu. U jednom trenutku došla mi je skroz do pleća. Bila je vrlo ledena iako je bilo ljeto i pomislio sam da ćemo morati otplivati do izlaza. Ali izišli smo hodajući kroz vodu - kaže Joja.

Isušivanje Bokanjačkog blata u ono je vrijeme sigurno donijelo korist PK Zadru jer je to bila duboka, plodna, crna zemlja, ali sada ne bi imali ništa protiv da je tamo opet jezero, pogotovo za lovce zbog pataka kojima je prije obilovalo to područje - nastavlja Joja.

Odlazimo do tunela kako bismo vidjeli barem kako izlazi ulaz i izlaz iz podzemne veze Bokanjca s Ninom. Ne puštaju nas, nažalost, na Farmu krava Vigens gdje se nalazi ulaz u tunel, ali zato uspješno dolazimo do izlaza tunela na ninskom području prema Grbama.

Voda teče i kad je suša

Lijepo očišćen izlaz tunela omogućava odličan pogled. Kroz usko korito, bistra voda odlijeva se kanalom prema ninskoj laguni. Ovdje je prije dva mjeseca naišla silna voda za vrijeme velikog povodnja. Išla je obrnuto, prema tunelu, tolika je velika količina kišnice pala - govori nam mještanin Proroković kojega smo zatekli s njegova tri psa pored tunela. Kaže da je i on znao više puta proći kroz tunel, te da se zadnjih godina na nekoliko mjesta u sredini odronio, ali da se još uvijek može proći.

- Ih, koliko smo ugora uhvatili unutra. Ali sad je postalo opasno jer ima odrona dosta. Bilo je bužanja na površini, pa se osulo kamenje i zemlja. Iz njega uvijek voda teče, čak i za najveće suše, a neki su je ljudi znali koristiti za navodnjavanje. Ovo je sve ovdje bilo pod kupinom, tek iza zadnje poplave, Hrvatske vode su ovo očistile, prije je bilo prilično zapušteno. Sad je cijela jaruga do Nina očišćena. A evo kako put izgleda, nit je nasut, nit išta - kaže mještanin koji na tom području čuva svoje ovce.

Neće se valjda do iduće poplave čekati da se tunel opet očisti i popravi? Silnu je vodu iz Bokanjačkog blata iscrpio, a sad kao da čeka da ga se tek otkrije, nakon 54 godine.

Tko zna, možda i za (avan)turiste!