StoryEditorOCM
4 kantunaRIJEČ VJERNIKA

‘Klečavci su za bogu plakat, bacili su molitvu na koljena i ubili je. Osjećam radi njih duboki stid kao kršćanin‘

Piše Siniša Vuković
1. travnja 2023. - 18:26

U ovo vrijeme, kad je standard vjerničke pokornosti ubiciran u fenomenu muškaraca koji sad već mjesecima kleče svake prve subote u mjesecu po trgovima u Hrvatskoj, osjećam zaradi toga duboki stid kao kršćanin i još dublju uvredu kao katolik. Zbog čega? Pa zbog toga što čujem oko sebe jako puno istomišljenika, revnih kršćana i – koliko je do svakoga od njih – praktičnih vjernika koji sakramentalno njeguju otajstva svoje vjere, a da ih istodobno obuzima žalost i čemer, ponekad čak jed i bijes vidjevši one cirkusantske klečadure što, poput menstrualnog ciklusa, jednom mjesečno izlaze na trgove kolektivno moliti krunicu da ih svi vide. S druge strane, u isti mah provociraju i sve one koji su kao ljudi izgrađeni i kao osobe odgojeni na od toga posve različitim vrijednostima, pa ih motiviraju na reakcije koje možda ni samima njima nisu drage.

Jerbo, velika većina razborite čeljadi u našem društvu zalaže se za demokratska načela i kulturu drugačijosti, pri čemu se ta množina racionalnih građana grozi ikojih zabrana ili branjenja drugome javno isticanje vlastitih mu svjetonazorskih ili religijskih preferencija. (Ovdje izuzimam, jasno, idiotske i maloumne ekstreme!) Pa tako, srećom, polako sve više zaživljuje norma društvenog ponašanja po kojoj je normalno da članice i članovi LGBTQ zajednice komotno defiliraju ulicama u svojim “paradama ponosa”, onako kako je nama kršćanima vazda bilo omogućeno hodati po gradu ili mjestu, recimo, u prilikama procesijâ na Veliki petak.

Međutim, klečanje po trgovima i moljenje ružarija na onakav teatralan način kakvom smo, u ovo vrijeme, svjedoci u potpunom je raskoraku sa samim smislom ružarija, poglavito onda kad se vide same nakane zbog kojih se i izvodi sav onaj cirkus, samo bez šatora. Pored svih problema koji se pojavljuju podjednako i u našem društvu kao i na globalnoj Zemljinoj kugli – dobro, možda i Ravnoj Ploči – gospoda klečaduri fokusiraju se na trivijalne i redikulozne zahtjeve i tobože prošnje…

Što se ne mole da zaživi, bubam iznebuha, poštivanje Deset Božjih zapovijedi?

Stoga ću, baš u formi krunice, pokušati proanalizirati i pomalo razmatrati nekoliko bitnih aspekata ovih klečadurskih intencija, radosna i slavna otajstva ostavivši po strani, ter se usredotočivši na ona žalosna iz dvostrukog razloga: em je stvar sama po sebi “za bogu plakat”, em smo u korizmi, pa još pred samim ulazom u Veliki tjedan, dan pred Cvjetnicu iliti, po starinski, Nediju ol muke, i, najzad, pred konačnu pripravu za proslavu središnje vazmene svetkovine – blagdana Uskrsa.

Prvo otajstvo žalosno: poraz molitve

U prvom otajstvu žalosnom razmišljat ćemo o tome kako klečaduri naši smjerni, avaj, mješte uspostave direktne bežične veze s Božjim nebeskim dvorima, gestom svojega prozelitskog redikulstva, ustvari, eklatantno nište sâm nukleus fenomena molitve koji je za nas kršćane poput mane s neba, poput ambrozije božanske. (Meni pjesniku dopuštena je ponešto slobodnija interpretacija činâ svetosti kojima smo podložni svi mi što se vjernicima deklariramo; ma, pomalo mi je i muka od svih mogućnosti na koje me huška dobrohotna “licentia poetica”, a čiji svrbež upravo izravno u startu potiču oni na koje se ja, evo, redundantno prisilnim komentarom osvrćem.)

Ergo, nego, rečeno je – poraz molitve…

Da. Gotovo protestirajućim izlaskom na trgove (pažnju molim: ne protestantskim!), takozvani klečavci u korijenu sijeku i ontološku i esencijalnu moć molitve iz vizure kršćana. Zašto? Pa zato što nam ništa nije ni uskraćeno ni zabranjeno! Imamo crkava, Bogu hvala i hvala čovjeku, i više negoli što nam i treba… Nažalost, da se angažiramo svi mi kojima je do molitve i do boljitka životnih uvjeta za svih, naročito za one najpotrebitije, svi ti deseci tisuća nas potencijalno angažiranih smjestili bismo se u postojeće bogomolje bez gužve, pa u miru izmolili sve naše krunice i ine zazive Majci Božjoj. Ili izravno Svevišnjem, bez posredništva ikoga. Ma, našim bližnjima na Banovini – može i Baniji, svejedno – nikako da se za njih isprosi smještaj kakvoga bi oni htjeli, makar iole nalik na ono što su do jučer kućom zvali. Nema ga, nema koga tko bi za njih molio, a nekmoli im domove izgradio. Jedan, dva, tri… da, ovo će biti treći njihov Uskrs – ili Vaskrs, svejedno! – što ga neće dočekati u svojoj kući…

To se ticalo prostora. No, duhovni poraz molitve puno je ubitačniji! Inzistiranjem na nametljivoj javnoj molitvi u prostoru koji nije crkveni i preferiranje molitve izvan liturgijskih potreba – ubojstvo je molitve… Ne vjerujete mi? Možda ćete povjerovati Isukrstu, koji kaže: “Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18, 19-20). Logikom klečadurâ: u crkvi “gdje su dvojica ili trojica sabrana”, nema Boga; na klupi u parku također; na ljuljački u dvorištu vrtića kad si ti gori, a on doli, isto tako; doma, “među svoja četiri zida” pogotovo nema Boga… Bogami, klečaduri kliču: “Boga nema!” Do prve subote u mjesecu…

Banalizirat ću još samo malo, čisto programatski: čeljade koje je zatrpano u potresu ili izolirano poplavom, ne može izići na trg moliti se Majci Božjoj da mu/joj usliši prošnje, a da ga/je pritom svi vide. Eto, na takvu banalnost moć molitve svode oni što misle kako moraju cirkusantski izići i pasti ničice po trgovima, parkovima i nasadima, eda bi ih inače gluha i hladna, bezosjećajna i dezempatična Gospa, možda, čula i obadala. Uvijek će biti propagandnih trubača, zašto ne, nekakav možebitni portal Nedrk.hr ili udruga “Vaginale” vazda će se naći iza kojih će stajati, ne znam, gremij boraca protiv abortusa što će se financirati prodajom kontracepcijskih sredstava… A gle, pokušao sam banalizirati stvar… Ispričavam se!

image
Duje Klaric/Cropix/Cropix

Drugo otajstvo žalosno: poraz žene, none, majke, kćeri

U drugom otajstvu žalosnom razmišljat ćemo o tome kako, pošto je sasvim solidno "blebetanjem ustima" poražena molitva, po preporukama klečadura valja ići naprijed pa poraziti i one koje su nas naučili moliti, naše none i matere, žene općenito. A sutra sestre i kćeri. Prisjetimo se besjedâ Isukrstovih: "Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštvom riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete" (Mt 6, 7-8). I onda, neposredno odmah, već u sljedećem biblijskom retku Isukrst predade čovječanstvu u nasljedstvo stihove "Očenaša" što ih mi, svatko prema svojoj vrsti, molimo ili slovkamo i dandanas…

Tobožnje sluge Božje klečaduri, zobljući na usnama i po pijacama svoje očenaše i zdravomarije, kao, kane izlobirati iz djevičanskih Gospinih odaja predbračnu čistoću u djevojaka i njihovu čednost u odijevanju. Zalažu se, velju, za tradicionalnu obitelj i da žensko, valjda, valja da zna gdje joj je mjesto i kakva joj je uloga u familiji. U tradicionalnoj obitelji. A tradicija tog tipa ljudskog života u čoporu, nu, ne treba ići daleko: bijaše to aktualno vrlo kolektivno, nema od toga 30-40 godina, a, nađe li se kakvo znatiželjno čeljade, ama i dandanas naići će se na nerijetko dvorište i ognjište di će nevista svekru biti ki sluga, a žena mužu poslušna sluškinja bez prava na prigovor…

Klečaduri bi da ponište dostojanstvo ženstva i damstva svojih najbližih, pošto, klečaduri na žene ne gledaju kao na duhovno biće, već isključivo kao na meso, okularom anatomije: na roditeljicu djece, pralju za robu i kućanicu za križanje kapule, luka i petrusimula.

Pokušavam i nadalje banalizirati, ne bih li u ovoj žalosti bio makar duhovit, ali ni to mi ne ide… Humor je, nažalost, naša stvarnost, ma koliko teško bilo u nj povjerovati; dobrodošla fikcija, žalibože, naša je realnost.

Jerbo, osnove općeg klečadurstva u nas u se usrču i traženja poput, rečeno je, otpora izazovnom oblačenju kod žena – obleke mimo svakog oblika narušavanja obligatne čednosti… Ne pristoji se stamenom hrvatskom mužu žrtva izazova iliti izazov žrtve kad on onakav i onoliki, ovako ovoliki hrvatski muž mimo svojega hotinja mora doći u napast polaskan lascivnom ženskom razgolićenošću. Klečolozi ustrajno ištu od institucija koje ne rade svoj posao da ih promptno zaštite od kurentnog kurbarluka latentno gerilski raspoređenog posvuda oko nas, gdje se na javnim mjestima besramnice pojavljuju u suknjama malo ili premalo, evo ovolicko, ostavljenim iznad koljena. Mnogima među njima ni to nije dovoljno, naravno, pa još isprse preda sobom i mesne loptice u dekolteu otvorene taman da razviju bujnu maštu grešnosti nevinim i čednim katoličkim sinovima.

Ali, nema tu majci mrdanja, majci je mjesto doma u kužini, pa vrli sin zna kako mu je repetirati krunicu i usmjeriti je u pravcu nebesa… Njega, vrlog sina, provocira ženska osoba u minici i s dekolteom, sablažnjava ga pogled na nju i uznemirava izazovnost njezinih odjevnih odabira, pa on ide na trg i moli. Jednom mjesečno. Poput menstruacije. Nego, kako se on odupire napastima vraga za trajanja svih tih tjedana među dvama ružarijima? Da ne reknem mjesečnicama… A što ako je i kad je menopauza…?

(Banalizirajmo opet malo analizu: o, jebote, kome mi da se žalimo; mi, koje provocira i nervira žena što se zamotala u robu kao mljeveno meso u sarmu?! Kome i gdje mi da se žalimo, mi, koji smo hendikepirani insuficijencijom ženskoga seksualnog uznemiravanja?!)

Kako god bilo, katoličkim muževima s preosjetljivim pogledima i istančanom dioptrijom, evanđelist Marko, hm, utješno poručuje: "I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi" (Mk 9, 47-48). Razumjeli smo promatrajući kroniku klečadurstva u Hrvatskoj u recentno vrijeme: sve ih je više ustrajnih za "s oba oka biti bačen u pakao". Ništa, samo da ne ispadne kako nismo rekli…

Institut nejebice treba njegovati… Bespogovornim razumijevanjem. Točka.

Treće otajstvo žalosno: poraz klera i hijerarhije Crkve

U trećem otajstvu žalosnom razmišljat ćemo o tome kako klečaduri i neposredno i posredno prozivaju katolički kler u Hrvatskoj, ali i hijerarhiju u samoj Crkvi. Vrlo izravno to čine upućujući svoje molitve "za autentične i beskompromisne crkvene pastire". Naši svećenici i dušobrižnici nisu, eto, autentični i, još gore, prelati su naši – kompromisni. Dativ: prema komu ili čemu? Kao da nije dovoljno što pastiri šute… I svojom šutnjom, ustvari, daju crkveni blagoslov za ovaj cirkus izvan crkve. Stjerani u kut, popi naši i prelati – poručuju im svojim prozivkama klečaduri, možda i nehotice – svojom šutnjom posredno sudjeluju u ovom javnom odalečivanju od evanđelja, otajstva molitve, Boga, Gospe i čovjeka.

A papa Frane pokreće Sinodalni put ne bi li se zaustavio uzgoj i zatvorile farme – izgubljenih ovaca. A češki sociolog, filozof religije i svećenik, mons. Tomáš Halík, uskliknu kako mu današnja Crkva sve više nalikuje na Crkvu prije Reformacije! A u nas u Hrvatskoj klečaduri samo što nisu počeli sakupljati granje i drvlje za užgati neke nove lomače. Polako, ima još prvih subotâ…

Četvrto otajstvo žalosno: ubojstvo Gospe

U četvrtom otajstvu žalosnom razmišljat ćemo o tome kako su klečaduri, nakon što su je porazili i ponizili, ubili Gospu… Ne, ne zvuči strašno ovo što je napisano, jerbo, ne može strašnijim biti ono što je napisano od onoga što je učinjeno. Napisano se može izbrisati, ili prekriti; dočim, ono učinjeno može se samo razbiti, razvaliti ili rasuti, čime će postati još većim, na gomili, i, još gorim u svojoj predimenzioniranosti. Mi, kršćani i katolici, mi dakle, ubili smo Gospu! Sto je načina, najmanje sto, kojima se možemo braniti, a samo je jedan među njima razlog zbog kojeg u tome nećemo uspjeti… Krivo upućena molitva. Ima li razlike između krivo upućene molitve i psovke? Mislim, osim stilske, razlike?

A zamislimo samo kako je od klečadurâ zamišljena sama Gospa, kad se oni između sebe, po uzoru na originalne idiote iz Poljske, nazivaju – Marijinim ratnicima… Majka Božja, nebeska majka sviju nas, a treba svoje vojnike!? I to ne naoružane evanđeljem, nego mačevima. Doslovce mačevima, nije moja pjesnička hiperbola. A kad se čovjek malo raspita iz kakvog se sloja ljudi regrutiraju u Poljskoj Marijini ratnici, znatiželja ga dovede do spoznaje da su mnogi među njima bivši lupeži i tobože preobraćeni ubojice, dileri i ostala klatež iz društvenoga fundaća. Dražesno. Hm, možda su i monstrumi iz ruske vojne jedinice "Wagner", što ordiniraju po Ukrajini, ogranak ove umilne nadrikonfesije? Kako bilo, šjor Nečastivi je zadovoljan…

Peto otajstvo žalosno: ubojstvo čovjeka

U petom otajstvu žalosnom razmišljat ćemo o tome kako je u nas u Hrvatskoj svaki dan Veliki petak. U kojem je umoren čovjek. S naglaskom na ženu…

05. studeni 2024 04:57