Povijesne knjige kazuju kako je prvi papa koji je ikad posjetio današnje hrvatsko tlo bio stanoviti Aleksandar III.
Rođen u Sieni pod imenom Rolando Bandinelli, taj Aleksandar III. sjedio je nominalno na papinskoj stolici od 1159. do 1181. Kažem nominalno, jer je najveći dio svog pontifikata Aleksandar III. živio kao izbjeglica izvan Rima u kojem je u tom trenutku pod pokroviteljstvom njemačkog cara Barbarosse stolovao antipapa. U borbi za diplomatsko i političko priznanje, Aleksandar se potucao južnoj Italijom i Jadranom, da bi tijekom tih lutanja godine 1177. dospio i u Hrvatsku: dospio, treba reći, spletom mahom meteoroloških okolnosti.
Ako je vjerovati ljetopiscu, te 1177. papa se s flotom od jedanaest galija zaputio put Venecije da se tamo konačno izmiri s Barbarossom. Dok je putovao Jadranom, flotu je zahvatila oluja, vjerojatno jedna od marčanih bura. Papa se stoga prvo iskrcao na Palagružu. Potom je noćio na otoku koji je najvjerojatnije bio Vis, da bi u ožujku 1177., kad se marčana bura smirila, konačno uplovio u Zadar. Tamo su ga, veli ljetopisac, dočekali svečano, sproveli ga na bijelom konju i pjevali mu na hrvatskom.
Prvi i zadugo jedini papa koji je posjetio Hrvatsku bio je - ukratko - politički izbjeglica koji se ionako potucao kojekuda, ali čak ni u tom glavinjanju ne bi dospio u Hrvatskoj da ga tamo nisu pritjerale nepogode iz Vakuline domene. Unatoč tome, u hrvatskom, dalmatinskom i zadarskom političkom imaginariju taj je posjet pape Aleksandra III. zadobio mitske političke proporcije. Činjenica da je nekakav papa na nas nabasao u 12. stoljeću postala je jedna od onih tipskih općih mjesta hrvatskog okcidentalizma, pod ruku s onom da se po nama zove kravata ili da Dante u “Božanstvenoj komediji” spominje hrvatskog hodočasnika. Jedna davna meteorološka nedaća pretvorila se u hrvatskom mitomanskom diskursu u dokaz svevremenske lojalnosti “najkatoličkijeg naroda”, te neraskidivih veza papinstva i Hrvata. Pri tom se cijela ta mitomanska bura u čaši vode odvijala u gradu koji su križari sravnili da naplate putni nalog za Jeruzalem, te u zemlji koja je cijelu povijest bila kolonija katoličkih metropola.
O jedriličarskoj điti Aleksandra III. posljednjih su desetljeća u novinama ispisani feljtoni. Taj papin posjet bio je u više navrata tema TV kalendara i tribina u knjižnicama, a jednom prilikom je u Zadru na tu temu organiziran i čitav znanstveni simpozij. Bilo je samo pitanje trenutka kad će se u zemlji punoj križeva i spomenika netko dosjetiti da taj papin posjet komemorira i spomenički. No, nitko - vjerujem ni vi - ne bi ni pomisliti mogao da u čast Aleksandru III. neće biti podignuta ni spomen-ploča, ni poprsje, ni plaketa, križ ili mural, nego - pazite sad - cijela cjelcata marina!
A ako je suditi po oglasu koji je ovih dana objavljen na jednom zadarskom portalu, upravo je to nakana skupine hrvatskih poduzetnika koja se krije iza danbrownovski kriptografirane šifre Porto Jadera 1177. Rečeni konzorcij Porto Jadera 1177 je - naime - jedna od pet tvrtki koje se natječu za više puta prolongiranu koncesiju bivše Tankerkomercove marine na predjelu Vruljica pri izlazu iz Jazina. Da bi - pretpostavljam - ojačao vlastite šanse u borbi za koncesiju, Porto Jadera 1177. je na zadarskom portalu ovih dana objavio reklamu urešenu 3D simulacijom. Ako je po simulaciji suditi, poduzetnici iz Jadere 1177 kane projektom zauzeti dobar dio Jazina, graditi uz samu obalu, zgrabiti dio uvale u kojem su danas vezovi stanovništva, te srušiti postojeći pješački most preko Jazina, da bi ga odmijenili mostom na podizanje.
Ima li se na umu masovna investitorska agresija na Jadran, te grabež s kojim turistički projekti otkidaju javni prostor, javne vezove, trgove i zelene površine - slučaj marine Jadera jedva da bi po čemu bio izuzetan, i jedva da bi se razlikovao od desetina sličnih. Ipak, postoji jedna zanimljiva potankost koja ga čini drukčijim. Naime, cijelu tu marinu poduzetnici ne grade da bi na njoj zaradili - ma kakvi, ni pomisli. Oni nju grade - pogodili ste - u slavu papi.
Kad čovjek otvori PR tekst Porto Jadere 1177. objavljen na portalu, prvo će naići na tri pitanja koja manje izgledaju kao reklama, a više kao prijeteći Rorschachov test iz patriotizma. “Tko NE želi novih 400 zaposlenih? Tko NE želi prosperitet Grada i destinacije? Tko NE želi križ u centru Zadra?”, pitaju se PR-ovci iz Jadere 1177, da bi se nakon tog patriotskog preslišavanja čitateljima predstavili kao pravi, košer - hrvatski konzorcij hrvatskog kapitala i hrvatskog znanja.
A njihova marina - pišu u oglasu - neće biti samo nakupina sanitarnih čvorova i vezova na kojima će njemački nautičari noćiti u proputovanju. Upravo oprečno: njihov projekt marine bit će “novi kulturno-povijesni sadržaj” koji će “evocirati događaj gdje je papa Aleksandar III. sklanjajući se od nevremena našao svoju sigurnu luku u ondašnjoj Jaderi”. Stoga “projekt predviđa izgradnju spomen-otoka u sklopu marine na kojem je instaliran memorijalni centar pod monumentalnim križem, obilježavajući povijesnu činjenicu posjeta pape Aleksandra III.”. “Vrijedno je napomenuti“, dodaju PR-ovci, da će se “uz memorijalni centar između ostalog nalaziti replika broda kojim je papa doplovio u Zadar”. Ako do ove točke slučajno ima nekog tko nije razumio, PR-ovci Porta Jadere imaju potrebu još jednom podvući koji autoritet stoji iza njih. “Vatikanska crkvena vlast je upoznata s namjerom i viđenjem našeg projekta” piše u oglasu, “a sam papa je i blagoslovio isti, te mu se tom prilikom kao zahvala i spomen darovala reljefno izrađena srebrena ploča”.
U dvadeset godina hrvatske turističke bonace, svačega su se domišljali PR-ovi koji su lokalnoj sredini htjeli prodati turističke paralaže. Kovali su crkvena zvona i sanirali krovove, darivali su i folklorna društva i barut za trumbunjere, unajmljivali su i Zahu Hadid i batinaše koji su premlaćivali buntovnike. No, čak ni u bogatoj povijesti jadranskog investicijskog bizara nisam - moram priznati - naišao na slučaj da se u ime “investicijske klime” povlači i samog papu. Tko je protiv našeg projekta, taj je protiv pape Aleksandra III. Tko je protiv pape Aleksandra, taj je i protiv “vatikanske crkvene vlasti”. Tko je protiv nje, taj je - razumije se - protiv Zvonimirove prisege, Višeslavove krstionice i tisućljetnog katoličkog identiteta. Tko je protiv toga da upravo naš konzorcij na Vruljici dobije boksove, bitve i tuš kabine - ukratko - taj je protiv Hrvatske. Taj mora da je zloduh, antikrist i nedomoljub, jer - molim vas - “Tko NE želi križ u centru Zadra?”.
Istina: slučaj patriotsko-nautičkog reketa Jadere 1177 nije sasvim bez presedana. Koncem devedesetih, u Splitu se one koji su bili protiv skupog zatrpavanja Žnjana optuživalo da mrze papu. U Dubrovniku se one koji su protiv štetne i grandomanske izraelske investicije na Srđu optužuje ni pet ni šest nego za - antisemitizam. Ali, čak ni u Hrvatskoj sa svim njenim ideološkim pošemerenostima i metastazirajućom epidemijom PR novinarstva još uvijek nismo naišli da se investicijski pothvat na ovaj način kamuflira klerikalnim kičem.
A priča o Porta Jaderi 1177 - nažalost - nije samo priča o jednom investitoru čiji se PR malo razmahao u projektnoj ognjici. Ta priča je po mnogo čemu i metafora hrvatske ekonomije, hrvatskog društva i hrvatske nacionalističke ideologije. Jer, baš kao i u hrvatskom društvu, i u projektu “hrvatskog konzorcija” postoji sloj PR-a, i sloj zbilje. Sloj zbilje nam ukazuje na to da “konzorcij” kani ugrabiti javnu obalu, istisnuti građane s njihovih vezova, uskratiti ih postojeći most i dobiti koncesiju na pomorskom dobru. Sloj PR-a nam pak veli da sve to nema veze ni s biznisom, ni sa zaradom, ni sa strancima koji će tu akoštavati svoje Ferrettije i Benneteaue. Upravo suprotno, taj je projekt sav na slavu našeg identiteta, katoličanstva i hrvatstva, naše dične prošlosti, naše vjernosti rimskog primasu i naše nacionalne zavjetne vatre. Jer - molim vas - tko može biti “protiv prosperiteta Grada i destinacije”? Tko može biti protiv križa u centru Zadra?
Ako vas sve ovo na nešto podsjeća - onda dobrodošli u klub, jer - podsjeća i mene! Upravo ovako - naime - nama se već četvrt stoljeća prodaje hrvatstvo i katolički identitet, prodaju nam se Višeslavove krstionice, vukovarski vodotornjevi, Crkve hrvatskih mučenika, hodovi-za-život, biskupske poslanice i obljetnice Oluje. Prodaju nam ih, ali ne kroz plaćeni, oglasnički PR, nego kroz TV kalendar, 3. program HTV-a, kroz nastavu vjeronauka, nastavu povijesti, kroz politički ceremonijal i koncelebrirane mise. A ispod te maskirne krinke od PR-a krije se upravo ono što se krije i iza jaderskog “kulturno-povijesnog sadržaja”. Vezovi koji su bili naši sad više nisu naši, brdo koje je bilo naše sad više nije naše, vala koja je bila naša sad više nije naša, a aerodrom koji je bio naš sad je francuski, ali se zato zove Franjo Tuđman.
Stoga mi se, kako više razmišljam, sve više sviđa ta Porta Jadera 1177. Sve ono što je i u hrvatskom nacionalizmu i u hrvatskom kapitalizmu prešutno kamuflirano, ovdje - kao u nekoj frojdovskoj omašci - vidljivo strši u oči. Na projektu Porto Jadere shvatite pravilo koje u Hrvatskoj vrijedi svugdje i stalno: stjegovi i križevi nisu doli pokriće da se ugrabi što više.