Kako se živjelo u Varošu: "Bog ne razmije Hrvatski"; tajna Varoške br. 5.; posuđivanje kapule preko tiramola; Krstićeva pekara i Duša grada

Nastavak ZADARSKE PRIČE Naziv Varoš je muškog a ne ženskog roda. I nije uvijek bio na ovom danas svima znanom mjestu. Kako su Varošani postali Stanarci?

"Bog ne razumije Hrvatski"

Profesor Ivo Petricioli, naš poznati povjesničar umjetnosti, kojega sam davno bila zamolila za pomoć u rasvjetljavanju ove teme (kada mu je zdravlje već bilo slabo, ali mu je ljubav prema povijesti bila i dalje snažna i živahna), spomenuo je nekoliko zanimljivih detalja o nekadašnjem Zadru i zadarskom Varošu:

"Ulica prema crkvi sv. Marije bila je ‘ulica bodula‘. U dućanima u toj ulici prodavale su se stvari koje su seljacima bile potrebne – metle, mješovita roba, tekstil itd. Zato su ta četiri kantuna njima bila važno mjesto. Za razliku od toga, Kalelarga je bila gospodska ulica. U njoj su bile zlatarnice, frizerski salon i otmjeniji dućani. Seljaci, navodno, osim služavki i radnika, nisu ni smjeli njome šetati poslijepodne, nego samo ujutro dok bi obavljali svoje poslove. Nakon toga odlazili bi iz grada: boduli brodovima, a vlaji zaprežnim kolima, koja su ostavljali u Foši ili dalje prema bolnici. Osim toga, u crkvi sv. Mihovila, u koju su dolazili Varošani, pretežno Hrvati, za vrijeme Italije molilo se na hrvatskom. I to se toleriralo.

Međutim, kako je Zadar tada ovisio o seljacima koji su u grad donosili hranu dolazeći iz druge države, jugoslavenska vlast im je bila zabranila da idu u Zadar nastojeći blokadom prisiliti Talijane na popuštanje. Ali fašisti su bili neumoljivi, pa su zauzvrat zabranili čak i moliti na Hrvatskom. Znam za priču služavke mojih poznatih koja se nije mogla ispovjediti kod talijanskog trećoredca: odbio je slušati ju rekavši da ‘Bog ne razumije Hrvatski‘."

Kuća obitelji Brkan, 1979

Abdulah Seferović/Slobodna Dalmacija

Varoška br. 5

Na kraju Varoške ulice, u kući s brojem 5, živjeli su i radili Ante i Zvonimir Brkan, dva najznačajnija zadarska fotografa dvadesetoga stoljeća (a stjecajem neobičnih životnih okolnosti u njoj je rođen i odgojen još jedan poznati zadarski fotograf, Joso Špralja). U toj je kući 1951. g. Ante Brkan otvorio fotografski atelijer koji je postao poznatim mjestom okupljanja zadarskih umjetnika i intelektualaca.

Prof. Antun Travirka (u svojoj studiji o Zvonimiru Brkanu) opisuje ozračje tog prostora ovim riječima: "U Varošu, jedinoj nerazrušenoj staroj gradskoj četvrti, među starim trošnim višekatnicama, malim zanatskim radnjama i skromnim gostionama, na prostoru gdje su živjeli preostali preživjeli stanovnici nekadašnjeg Zadra, kuća Brkan bila je skromno ali istinsko kulturno sastajalište, mjesto kulturne ugode, humora i zdrave kozerije. Tu su svraćali ljudi od pera, kista ili dlijeta koji su živjeli i djelovali u Zadru ili su u njemu povremeno boravili. Bio je to svojevrsni salon u kojem se formirao nekakav specifični kulturni krug kojem su istovremeno davali pečat ljudi iskusni u svom umijeću, kao i studenti i ambiciozni početnici."

Tako se usred siromašnog, pučkog, težačkog i obrtničkog varoškog miljea stvaralo bogato kulturno i intelektualno uporište ondašnjega Zadra.

Ante i Zvonimir Brkan izlagali su svoje radove na izložbama diljem svijeta i za njih primili niz naših i međunarodnih nagrada i priznanja. Svojim fotografijama, u kojima su istančanim osjećajem za bitno i univerzalno i snažnom imaginativnošću otkrivali mnogostruka lica stvarnosti, kao i autorskom knjigom fotografija (prvom takvom knjigom u Zadru i u Hrvatskoj, a rijetkom i u svijetu u to doba) te pokretanjem međunarodne izložbe fotografije "Čovjek i more", Braća Brkan uzdigla su dignitet fotografije na razinu umjetničkog djela i promovirali Zadar u jedno od mjesta svjetskih fotografskih događanja.

Drugim riječima: izbrisali su granicu "varoši" i "velikog svijeta". To je primjer i uzor koji ne bi valjalo zaboraviti.

Varoška ulica

Luka Gerlanc/cropix/Cropix

Posuđivanje kapule

Koliko god da je danas popularan, posebice među mladima, Varoš je ipak svojevrstan sinonim za život kakvog više nema – u kojemu se posuđivala kapula, znalo tko ima što za ručak (ako se nije varalo i batićem lupalo po dasci za meso, a jelo pomidore punjene kruhom, peršinom i češnjakom s malo maslinova ulja), pričalo preko prozora, ogovaralo, tješilo... Ukratko: život možda priproste, ali prisne i tople jednostavnosti druženja.

Đino Longin, rođen u Varoškoj ulici, sjeća se kako se "preko prozora povezanih tiramolama dobacivalo kapulu ili kumpir ako je falilo za ručak. A poslije večere, jer tada nitko nije imao televizor, prepričavale bi se dnevne zgode, šalilo se, gledalo i komentiralo prolaznike, sve dok ne bi nekoga zaboljele noge od stajanja. I tako su svi sve i o svakome znali."

Djeca iz Varoša i oko četiri kantuna igrala su se po ulicama i dvorištima. Nije bilo obilja igračaka, ali bilo je obilja mašte. Po logici "ono što nemaš a želiš, izmisli i napravi sam" (koju je G. G. Marquez jednom definirao kao "nužnu kreativnost siromašnih"), kada bi palo malo snijega, Đino bi sebi napravio skije: "od dvije zakrivljene daske, na koje bih s donje strane zabrukvao komade metalne trake kojom su se vezivale kartonske kutije, a s gornje materine ili čačine stare cipele, svakako su morale biti veće od dječje nožice. Onda bih išao u nepregledno snježno prostranstvo dvorišta i spuštao se niz brežuljak – dužine par metara, u čijem je podnožju bio nasuti zidić a iza njega rupa od dva metra, tako da je uvijek postojala opasnost da ju izmirim." Istom kreativnošću dobivale su neke varoške djevojčice kolica za bebe napravljena od veće drvene kutije za pakiranje datulja ili šljiva (koje su se tada prodavale u rinfuzi), drvenog okvira na koji su se u "Jelice" namatale bale tekstila, što bi poslužilo kao ručka, i četiri drvena "rokela" (kalema) od konca iz "Šika" (ili metalne balinjere) za kotače.

Varoška ulica

A. Seferović/Slobodna Dalmacija

Živjelo se, dakle, oskudno, no mnogi su doživljaji imali puniji smisao i pružali veće zadovoljstvo nego danas kada nam je daleko više toga dostupno. Zdenko Konradić, Konde, sjajnih očiju priča kako je "crni kruh iz Krstićeve pekare bio sladak, posebnoga okusa kakav danas nema ni jedan kruh; a bijeli se kruh kupovao za deliciju, za desert." Kada bi se od roditelja uspjelo dobiti koji sitniš za sladoled, trčalo se u Babićevu slastičarnicu (pored "Jelice"), koja je mnogima ostala u sjećanju kao "najbolja u gradu". U slastičarnicu se, kaže Konde, "ulazilo ushićeno i nekako s poštovanjem, zbog onih crvenih mramornih stolova kao u talijanskim filmovima, velikog stroja u kojemu bi se na pultu pred kupcima miješala jedna od četiri vrste sladoleda, a posebno zbog ostakljenih polica na kojima su bili zamamni nizovi piramida od čokolade, krempita, šamrola, pite od jabuka i neke torte slične Schwarzwald torti. Krasno je izgledala ta torta, ali je nikad nisam probao jer je bila preskupa."

Konde je inače odrastao u portunu pored ljekarne, a tu se s prvoga kata uvijek čula muzika talijanskih opereta praćena glasom Gracijeline majke, gospođe Italije Braziello. Gracijela, pravim imenom Klara Sutlović (jer je neko, ne dugo i ne veselo, vrijeme bila udana za Bjelimira Sutlovića Belu) bila je jedna od onih zadarskih duša koje su živjele "na rubu" – bilo zbog svoje luckastosti (kao npr. Đuro Čiveta ili Kruno, poznati kao gradski "redikuli"), bilo zbog bavljenja "najstarijim zanatom", ili jednog i drugog – ali koje je grad držao kao "svoje". Bili su dio grada, dio naših života. Njih se zadirkivalo, ali se s njima razgovaralo i ponekad im se pomagalo. Gracijelu su svi znali, posebno djeca, kao dobru, prostodušnu i veselu. Umrla je na Valentinovo (!) 2005., a grad ju je ispratio s tugom.

Sentish party u zadarskom Varošu između barova Dolce Vita i Jazz 

Jure Miskovic/cropix/Cropix

Duša grada

U Varošu danas nema "malih zanatskih radnji i skromnih gostiona". Ali ostale su trošne zgrade i u njima djelići duše ovoga grada. Upravo tako – "Duša grada" – zove se i tvrtka jedne od svega nekoliko preostalih "starih" trgovina ("Šik"-a). Stoji to ime u izlogu trgovine, rijetko tko i obrati pažnju na njega. A dobro je da je tu. Da nas podsjeti da ovaj dragocjeni kvart, koji je preživio ratove i koji dodaje malo boje izblijedjelom identitetu našega grada, valja čuvati – uređenjem njegovih kuća, podržavanjem tradicionalnih obrta, umjetničkim oslikavanjem nekih fasada, povijesno-umjetničkim izložbama kakve priređuje najstariji kafić u Varošu "Đina" i drugim događanjima koja zrcale povijesni i životni kontinuitet Zadra.

*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru.Tekst je izvorno objavljen u časopisu "Zlato i srebro", u međuvremenu je dopunjen.

Sokolska ulica

/Cropix