Kad se Ive Borić te davne 1897. otisnuo s rodnog otoka Ugljana na daleki i neizvjesni put u Južnu Ameriku, skrasivši se u Čileu – skupa sa ženom Božicom, jednogodišnjim sinom Ivanom i mlađim bratom Šimom – teško da je mogao zamisliti kako će se 124 godine kasnije njegov praunuk Gabriel naći u drugom krugu predsjedničkih izbora u Čileu, s izgledima da postane najmlađi predsjednik u povijesti te latinskoameričke države. Ali baš se to dogodilo: drugi krug izbora u Čileu je sutra, 19. prosinca, a 35-godišnji Gabriel Borić jedan je od dva predsjednička kandidata.
U prvom krugu, održanom 21. studenoga, Borić je osvojio nešto više od 1,8 milijuna glasova (1.814.809), odnosno 25,83 posto, dok je njegov protukandidat José Antonio Kast dobio nešto manje od dva milijuna glasova (1.961.122), odnosno 27,91 posto. Kako vidimo, razlika je oko dva posto.
Pritom će se, tipično za Latinsku Ameriku, u drugom krugu voditi žestoki ideološki boj: Kast (55) dolazi s krajnje desnice, dok je Borić pozicioniran između lijevog centra i krajnje ljevice, kao kandidat koalicije devet progresivnih stranaka; Borićeva stranka zove se Društvena konvergencija (Convergencia social).
Dvoboj Borića i Kasta zanimljiv je i s aspekta ekonomije, jer je Čile prva zemlja na svijetu u kojoj je, još krajem 70-ih, uveden neoliberalni model kapitalizma, gdje je ova zemlja poslužila kao eksperimentalni poligon za ono što će poslije zadesiti i ostatak svijeta. Tu se stavovi dvojice kandidata dijametralno razlikuju: Kast je okorjeli poklonik neoliberalnoga kapitalizma i mahnitih privatizacija – uključujući i školstvo i zdravstvo – dok je Borić slavu stekao kao ulični borac protiv tog ekonomskog modela, još otkad je 2011. predvodio velike studentske prosvjede u Čileu, tražeći besplatno školovanje za sve.
To je Latinska Amerika: svi umjereniji kandidati u prvom su krugu dobili manje glasova od Kasta i Borića. Kao i nedavno u Peruu, u finale su ušla dva međusobno najudaljenija i, kako bi se to danas reklo, najradikalnija kandidata.
Bakar svima, a ne samo njima
Kako su analitičari uočili, Kast idealno ispunjava sve kriterije za vođu ekstremne desnice latinoameričkog tipa. Otac mu je bio nacistički oficir i član NSDAP-a, koji je nakon Drugog svjetskog rata "štakorskim kanalima", uz pomoć Vatikana, uspio izbjeći iz Njemačke i domoći se Čilea. A Antoniov brat Miguel bio je ministar i šef centralne banke u vrijeme vojne hunte desničarskog diktatora Augusta Pinocheta, koji je 1973. vojnim udarom svrgnuo legalno izabranog socijalističkog predsjednika Čilea Salvadora Allendea (ubijenog u predsjedničkoj palači u Santiagu), te je vladao Čileom sve do 1990. godine.
I sâm José Antonio Kast uvjereni je pristaša Pinochetove diktature, te u svojim govorima hvali Pinochetovo neoliberalno ekonomsko nasljeđe. Uz to ide i standardni konzervativni paket: Kast je otac devetero djece i javni katolik koji se protivi imigraciji i ženskim pravima. Zbog svega toga, kao i zbog bizarnih ideja koje iznosi – poput one da se na čileanskim granicama iskopa duboki jarak kako bi se suzbilo ilegalno useljavanje – uspoređuju ga s aktualnim brazilskim predsjednikom Jairom Bolsonarom i bivšim predsjednikom SAD-a Donaldom Trumpom.
Suprotno tome, Borić zagovara odbacivanje neoliberalnoga kapitalizma i jačanje socijalne države, progresivno oporezivanje, decentralizaciju zemlje, feminističke politike i pravedniju raspodjelu profita od nacionalnih resursa (Čile je vodeći svjetski proizvođač bakra i jedan od najvećih proizvođača litija). Ukratko: Borić odbacuje kompletno Pinochetovo nasljeđe, a poziva se na nasljeđe Salvadora Allendea i južnoameričke ljevice.
"Došli smo iz socijalističkog pokreta i politički smo oblikovani borbom koja se vodila tijekom povijesti. Ako je Čile kolijevka neoliberalizma, on će također biti i njegov grob", poručio je nedavno Borić, pozvavši Čileance da se "ne plaše mladosti koja zemlji donosi promjene".
Peking, Hanoi, Santiago
S druge strane, Kast je u kampanji isticao da ovi izbori predstavljaju izbor između "slobode i komunizma", aludiravši na činjenicu da važnu sastavnicu Borićeve koalicije čini i Komunistička partija Čilea. Pritom se ne može reći da Kast plaši birače "mrtvim konjem", jer komunistički konj u Čileu prilično je živahan: na lokalnim izborima ovog svibnja u glavnom gradu Santiagu – u kojemu živi šest milijuna ljudi, odnosno trećina populacije Čilea – pobijedila je 31-godišnja ekonomistica Irací Hassler iz Komunističke partije. Santiago je tako postao treći najveći glavni grad u svijetu koji vode komunisti, nakon Pekinga i Hanoija.
To je bio prvi put u novijoj povijesti Čilea da je Komunistička partija osvojila metropolu, što je znak općeg skretanja čileanskog društva ulijevo, koje se počelo očitavati nakon velikih prosvjeda ujesen 2019. godine, kad su milijuni Čileanaca izišli na ulice tražeći odlazak vlade i promjenu ekonomskog sistema, odnosno ukidanje neoliberalnog Ustava zemlje iz 1980. godine, koji je posve minimalizirao ulogu države, promičući totalnu privatizaciju u svim sektorima – od industrije i kompletnoga gospodarstva do zdravstva, školstva i mirovinskih fondova.
Premda je neoliberalni model doveo Čile na statistički vrh kontinenta (uoči pandemije Čile je s prosječnim BDP-om po stanovniku od 16.078 dolara bio vodeće gospodarstvo Latinske Amerike), čileanski građani masovno su se pobunili zbog naličja tog sistema, odnosno izrazito neravnomjerne raspodjele BDP-a i bujanja golemih ekonomskih nejednakosti u društvu, po čemu je Čile također prvak kontinenta: dok bogatstvo čileanskih milijardera doseže 25 posto BDP-a, milijuni Čileanaca žive prekarne živote, lišeni egzistencijalne sigurnosti.
Jasno je da takav vrč ne može ići na vodu dovijeka. U tom smislu, preklanjskim prosvjedima dominirala je parola "Neoliberalizam je rođen u Čileu i umrijet će u Čileu", čije su varijacije bile srž Borićeve izborne kampanje.
Šime oženio Indijanku
Kakve su onda Borićeve šanse sutra u drugom krugu? Prije nego što pokušamo odgovoriti, red je da ukratko ocrtamo stogodišnju epopeju čileanskih Borića – koja je rezultirala time da se praunuk emigranta i doseljenika Ive Borića našao u situaciji da postane novi predsjednik Čilea – kao i dosadašnju političku karijeru mladoga Gabriela.
Vratimo se, dakle, u tu davnu 1897. godinu, kad je Ive Borić pokupio ženu, dijete i mlađeg brata, te se s Ugljana otputio za daleki Punta Arenas na jugu Čilea, vjerojatno gonjen siromaštvom i prijetnjom gladi nakon što je peronospora uništila dalmatinske vinograde.
Kako su nedavno za "Slobodnu" ispričali njihovi rođaci koji i danas žive na Ugljanu, braća su prvih čileanskih godina radila u rudnicima salitre, a potom kao kalafati i kopači zlata, sve dok se nisu posvadili i razišli: Šime je, naime, oženio domaću curu indijanskih korijena, što stariji brat nije mogao otrpjeti. Ovdje svakako valja reći da Ivin praunuk u toj stvari nije na pradjeda: jedna od stavki Borićeva izbornog programa je i priznavanje prava domorodačkom indijanskom narodu Mapuche.
Kako bilo, Ive i Božica u Čileu su dobili još desetero djece, od kojih je sin Vladimiro (1905. – 1973.) postao prvi nadbiskup hrvatskih korijena u Punta Arenasu. Iz te prve generacije čileanskih Borića u ovoj nas priči, međutim, više zanima Ivino i Božičino sedmo dijete, sin Luis (1908. – 2001.). On je Gabrielov djed.
Luis Borić oženit će se u Punta Arenasu Magdalenom Scarpa Martinić (kćerkom dalmatinskih doseljenika s Brača), s kojom će imati četvero djece: dva sina i dvije kćeri. Najstarije dijete, sin Luis Javier Borić Scarpa oženit će čileansku Katalonku Soledad Font Aguilleru. U tom braku rodit će se 1986. naš predsjednički kandidat Gabriel, koji u službenoj biografiji navodi da ima "hrvatske i katalonske korijene".
Partizanska fotografija
Veza između ugljanskih i čileanskih Borića izgubljena je još 50-ih godina prošlog stoljeća, da bi se ponovno uspostavila 2007. godine zahvaljujući internetu: ugljanski ogranak obitelji postavio je na lokalpatriotskoj stranici Ugljan.org staru obiteljsku fotografiju na kojoj se, među skupinom partizana na Visu 1943. godine, nalazio i Ive Borić, nećak Gabrielova pradjeda koji je 1897. otišao u Čile (vjerojatno je nećak i dobio ime po stricu emigrantu).
Uskoro je na stranici osvanula poruka stanovitog Patricija Borića iz Čilea, koji je pitao je li taj Borić s fotografije možda s Ugljana. U daljnjoj komunikaciji pokazalo se da je Patricio unuk onog emigranta Ive Borića, odnosno rođeni brat Gabrielova oca Luisa Javiera, odnosno – Gabrielov stric. Tako je veza između dva obiteljska ogranka nakon gotovo šezdeset godina obnovljena, pa je 2010. na Ugljan došao i budući predsjednički kandidat Gabriel, skupa s mlađom braćom Simonom i Tomasom, ostavši na otoku nekoliko dana i družeći se s rodbinom.
– Bio je tu s braćom 2010. godine. Mlad i ambiciozan, ne previše emotivan. Doduše, već tada je bio vođa nekih studentskih prosvjeda. Držao se onako, imao je to nešto u sebi. Na taj njegov gard ja sam mu u šali rekla: "Kad postaneš predsjednik, poslat ćeš predsjednički avion po mene." I, eto ti ga na... – tako je nedavno na Ugljanu za "Slobodnu" govorila Zdenka Borić, Gabrielova rođakinja u trećem koljenu: pradjedovi su im bili braća, samo što je jedan brat 1897. otišao u Čile, a drugi je ostao na otoku – sin ovog potonjeg je onaj Ive čija je partizanska fotografija poslužila kao most za ponovno spajanje ugljanskih i čileanskih Borića.
Milijun glasova na predizborima
Gabriel Borić je, dakle, rođen 1986. u Punta Arenasu. U rodnom gradu pohađa britansku privatnu srednju školu, a 2004. seli se u Santiago, gdje na državnom sveučilištu studira pravo (nema podataka da je diplomirao). Tamo se baca u studentski aktivizam, te 2009. predvodi 44-dnevne demonstracije protiv dekana Pravnog fakulteta – što ga čini poznatim u cijeloj zemlji – a 2011. postaje predsjednik Čileanske studentske federacije.
Iste 2011. godine u Čileu izbijaju masovni studentski prosvjedi za besplatno obrazovanje. Iz tih dana datiraju Gabrielove fotografije iz kojih je već i vizualno očito da mu je politički uzor bio Che Guevara: vidimo ga duže kose i brade, u zelenoj vojničkoj košulji, kako s mikrofonom ili megafonom u ruci studentima drži vatrene antikapitalističke govore.
U profesionalnu politiku Borić ulazi 2013., kao 27-godišnjak, kada se kao neovisni kandidat kandidira u južnoj regiji Magallanes. Osvaja zastupničko mjesto s najvećim brojem glasova u svojoj regiji, a isti uspjeh ponavlja i na izborima 2017. godine. Tu ga, na funkciji parlamentarnog zastupnika, zatječu veliki društveni nemiri u listopadu 2019. godine, kad su milijuni građana Čilea na ulicama zahtijevali promjenu neoliberalnog Ustava zemlje i raskid s postojećim ekonomskim modelom.
Odnosno, kako je tada pisao Reuters, mnogi su Čileanci "izrazili nadu da će novi Ustav umanjiti neskriveni kapitalistički etos i jamčiti veću jednakost prava na zdravstvenu zaštitu, mirovine i obrazovanje".
Upravo je Borić bio jedan od zastupnika koji su te jeseni potpisali međustranački sporazum o donošenju novog Ustava – čileanski analitičari ističu da je tim potezom Borić osvojio simpatije lijevog biračkog tijela. Te su se simpatije potvrdile i na proljetnim predizborima za zajedničkog predsjedničkog kandidata ljevice, kada je u završnom glasanju Borić uvjerljivo pobijedio protukandidata Daniela Jaduea iz Komunističke partije, osvojivši više od milijun glasova, gotovo dvostruko više od Jaduea.
Ankete za Borića
I na kraju, da se vratimo na ključno pitanje: kakve su Borićeve šanse da sutra postane predsjednik Čilea?
Analitičari ističu da ishod drugog kruga ovisi o tome za koga će glasati oni koji su u prvom krugu podržali ostale kandidate, gdje je Kast naizgled u prednosti, jer su dvojica umjerenijih kandidata s desnog centra, Sebastian Sichel i Franco Parisi, u prvom krugu osvojili po 13 posto glasova, pa se očekuje da bi njihovi birači glas mogli dati Kastu, dok Borić u takvom pogledu na stvari može računati tek na 12 posto birača koji su u prvom krugu glasali za kandidatkinju lijevog centra Yasnu Provoste.
Međutim, tu imamo zanimljivu situaciju: Sichel je odbio pozvati svoje glasače da u drugom krugu podrže Kasta, izjavivši kako "neće glasati za Gabriela Borića", ali i kako "ne želi da ekstremna desnica pobijedi u Čileu".
S druge strane, Boriću u prilog idu istraživanja javnog mnijenja, koja su neposredno nakon prvog kruga pokazala da u drugom krugu pobjeđuje s velikom prednošću pred Kastom – 54 prema 31 posto. No valja uzeti u obzir da ankete mogu i prilično pogriješiti, osobito kod ovakvih ideoloških srazova, jer agencije nedovoljno vrednuju činjenicu da birači krajnje desnice često ne žele sudjelovati u anketama.
Boriću naruku idu i rezultati lanjskog referenduma na kojem se čak 80 posto Čileanaca izjasnilo za ukidanje neoliberalnog Ustava i donošenje novog temeljnog zakona koji bi raskrstio s neoliberalnim kapitalizmom. A rekosmo već da je upravo Borić bio jedan od glavnih političkih zagovornika donošenja novog Ustava.
Ipak, bez obzira na ishod drugog kruga, već sada možemo reći da je praunuk ugljanskog emigranta Ive Borića daleko dogurao.