Za vrijeme prvog lockdowna u Zadru, građani su se na društvenim mrežama igrali malih inkvizitora, natjecali su se tko će koga uloviti u kršenje mjera i tko će koga prijaviti kako pije kavu u nekom od zapečaćenih kafića. Osam mjeseci kasnije, nakon što je uvedeno „meko zatvaranje”, Zadrani se na društvenim mrežama međusobno savjetuju gdje će i kako popiti kavu u lokalu koji bi trebao biti zatvoren, dogovaraju tajne partije i osmišljavaju načine za druženje daleko od očiju covid-redara...
Što se promijenilo od ožujka do prosinca da je disciplina građana toliko popustila? Da se danas više nitko ne uzrujava što je u Zadarskoj županiji novih 200 zaraženih?
Prije osam mjeseci za svakog novog pozitivnog stanovnika županijski Stožer civilne zaštite sazivao je konferencije za medije, novinarima su detaljno opisivani njegovi kontakti, pratio se trag virusa po gradovima i općinama, od bolnice do bolnice, a policija je svakodnevno obilazila nekoliko stotina osoba u samoizolaciji i objavljivala podatke o kršenju mjera. Broj ukupno zaraženih nakon prvog lockdowna na kraju je bio manji od stotinu, koliko je danas pozitivnih u jednom danu samo na području Zadra, ali svakodnevnih konferencija za medije nema, nitko ne govori o kontaktima i kako se netko zarazio, nema praćenja tragova širenja virusa, nema karantene za pojedina mjesta ili ustanove... Živi se „nova stvarnost” koja je nekoliko desetaka puta gora od one u doba lockdowna.
Epidemija je naprosto eksplodirala. Građani se labavo drže mjera, sustav nadzora i kontrole iz dana u dan dahće pod sve većim opterećenjem i pitanje je kada će i on kolabirati.
Što se dogodilo? Najbolji primjer je nedavna svadba u Slivnici Gornjoj. Civilna zaštita i policija znali su danima za nju, doduše, prvo je trebala biti u Zadru, i u zadnji tren je prebačena u Slivnicu, ali je nisu zaustavili. Barem ne onako kako je Nacionalni stožer to predvidio. Na dan održavanja svadbe, kada su već na snagu stupile nove, strože mjere, među kojima i zabrana održavanja svadbenih svečanosti, pripadnici civilne zaštite i policije bili su prije podneva u Slivnici navodno kako bi pokušali spriječiti održavanje svadbe, ali nisu ništa poduzeli. Tijekom dana, do večernjih sati kada je svadba zapravo sama od sebe završila, pripadnici civilne zaštite i policije više su puta dolazili u Slivnicu, ali nitko odgovorne nije htio prijaviti. Tek kada je Zadarski.hr objavio što se dogodilo, i kad su novinari dobili izravne prijetnje smrću, sustav se pokrenuo, pokušao se opravdati utvrdivši ono što su svi znali: da se pir u Slivnici održao iako nije smio i to s većim brojem ljudi od dopuštenog za obiteljsko okupljanje.
Na tom slučaju posebno su zube polomili pripadnici Civilne zaštite. Načelnica stožera iz Posedarja Marija Crnjak na vrijeme je upozorila organizatore, ali je nisu htjeli poslušati, a ona je, kaže, o tome obavijestila policiju i nadređene. Ali ni ona, ni njeni nadređeni, ni policija, nisu razjurili pir i podnijeli prijave protiv odgovornih, sve dok novinari nisu na to ukazali. Štoviše, Miroslav Andrić, voditelj zadarske Civilne zaštite, hladnokrvno je izjavio kako njegovi ljudi, kad su došli u Slivnicu u večernjim satima, nisu zatekli više od deset osoba, odnosno, nisu imali razloga za prijavu. A što su radili cijelog dana? Što je radila policija? Gdje su bili od prijepodneva do večeri?
Dvostruka mjerila i kontradiktorne izjave civilne zaštite i policije, kao i opravdanje Andrića, najbolje ilustriraju zašto se sustav koji je trebao provoditi mjere protiv širenja epidemije raspao. Raspala se njegova vjerodostojnost, izgubio je povjerenje kod građana. Ne samo što se članovi Stožera mjesecima nisu udostojili izaći pred novinare, iako je stanje, ponovimo, sto puta gore nego na proljeće, nego neki njegovi članovi sada prodikama opravdavaju nedvojbene propuste za koje – opet - nitko neće odgovarati.
Gore od toga je što je s pojedinim članovima Stožera gotovo nemoguće stupiti u komunikaciju, a neki ključni ljudi zdravstvenih ustanova bježe od novinara kao vrag o tamjana. Za dobiti informaciju iz njihove nadležnosti, potrebno je pola županije dignuti na noge, s neizvjesnim ishodom. Novinari se trebaju slomiti da bi javnost kvalitetno informirali, iako tako nikada ne bi trebalo biti, poglavito ne u vrijeme ugroze javnog zdravlja, kada o točnim i pravodobnim informacijama ovisi ponašanje i sudbina građana.
Gotovo na iste stvari upozorili su zadnjih dana ugledni hrvatski znanstvenici otvorenim pismom premijeru Plenkoviću u kojem predlažu drukčiji način komunikacije Stožera s javnošću, transparentnost svih podataka o širenju zaraze, ustroj javnog registra broja zaraženih, hospitaliziranih i osoba u samoizolaciji, kao i broj umrlih u bolnicama i izvan bolnica, provođenje više testiranja... Sve se to može preslikati na lokalnu, zadarsku razinu.
Iako su nam iz Stožera rekli da u dnevnim izvještajima među umrle od korone ubrajaju i osobe koje nisu preminule samo u zdravstvenom sustavu, naša je redakcija dobila nekoliko potvrda da je više starijih osoba preminulih u zadnjih mjesec dana definitivno imalo koronu, ali nisu bile uključene u službene statistike. Zašto?
Jedan od mogućih razloga je taj da su istekom deset dana izolacije jednostavno bili brisani iz registra pozitivnih iako nisu ozdravili, nego je korona ostala i pobijedila njihovo narušeno zdravlje. Tablice se, drugim riječima, automatski pune i prazne istekom mjere izolacije, nitko više ne testira jesu li pacijenti još uvijek pozitivni, osim ako se ne radi o medicinskim osoblju u bolnicama i staračkim domovima. Nema više ponavljanja testiranja.
U prilog tim „tamnim” brojkama o broju umrli od korone, govore i preliminarni podaci Državnog zavoda za statistiku o ukupnom broju preminulih. Prošlog listopada, u Hrvatskoj je zabilježeno 5,8 posto više smrtnih slučajeva, preminulo je 253 osoba više nego u listopadu 2019. U razdoblju pandemije od ožujka do listopada, u Hrvatskoj je umrla 941 osoba, što je 2,8 posto više u odnosu na isto razdoblje lani. Neki tvrde da za to povećanje nije kriva samo korona nego i posljedice opterećenja zdravstvenog sustava, zbog čega je mnogim kroničnim bolesnicima i onkološkim pacijentima bilo otežano normalno liječenje.
Još jedna odluka Stožera dovela je do „raspada” sustava. Naime, zbog povećanja broja oboljelih krajem listopada je odlučeno da epidemiolozi više ne utvrđuju kontakte zaraženih. Utvrđivanje kontakata prebačeno je na same oboljele koji epidemiolozima moraju prijaviti samo kontakte s osobama iz zdravstvenog sustava i iz domova za starije. Druge kontakte nisu dužni prijaviti epidemiolozima što je dovelo do potpune disperzije širitelja virusa. Što, uostalom, nije neobično, jer ako nekoga ne možete natjerati da nosi ispravno masku, kako ga možete nagovoriti da provede deset dana u samoizolaciji?!
Istovremeno se cijeli koncept samoizolacije kod građana pretvorio u „sportsku disciplinu” izbjegavanja, ignoriranja i nepridržavanja epidemijskih mjera. Najbolje se to vidi iz dnevnih izvještaja policije koja na oko 2500 osoba u samoizolaciji ima maksimalno tri ili četiri slučaja kršenja mjera dnevno. To ne znači da kršenja mjera nema, nego da je broj ljudi u izolaciji puno veći od mogućnosti policije da ih svakog dana kvalitetno nadzire.
S druge strane, u samoizolaciji je premalo osoba. Ispada, naime, da na jednog novozaraženog u samoizolaciju odlazi 1,5 osoba, što je potpuno nelogično ako epidemiolozi tvrde da je najveća transmisija virusa kroz obiteljske kontakte, poglavito kontakte roditelja s djecom. Zakašnjela mjera prelaska nastave na C model (online) u zadarskim osnovnim i srednjim školama, ukazuje da su djeca predugo bila jedni od najvećih prijenosnika zaraze, ali se na sprječavanju širenja očito nije dovoljno radilo...
Raspad sustava je na djelu, mjere koje bi ga trebale pokrpati nitko ne donosi, nepovjerenje javnosti prema stožerima je na vrhuncu. Do početka cijepljenja i stvaranja tzv. imuniteta krda, izvjesno je samo brojanje novih zaraženih i preminulih...