Ivan Klasnić za otprilike dva tjedna dolazi u Zagreb iz Hamburga i upoznat će se s Borisom Vidmarom, udovcem Vesne Vidmar čiji je bubreg u noći s utorka na srijedu, 17. na 18. listopada prošle godine, transplantiran bivšem hrvatskom nogometnom reprezentativcu. Operaciju je izveo uvaženi abdominalni kirurgStipislav Jadrijević u KB Merkur.
Nakon što je bivši hrvatski nogometni reprezentativac i prvotimac mnogih momčadi poput St. Paulija, Nantesa, Werdera, Boltona i Mainza javno obznanio da bi želio znati čiji mu je bubreg transplantiran, Boris Vidmar, bolničar na Hitnom prijemu u Kliničkom bolničkom centru Zagreb na Rebru, na nagovor svog prijatelja Igora Milkovića odlučio se javiti Ivanu Klasniću. Životna drama Ivana Klasnića posljedica je pogrešaka liječnika Werdera iz Bremena za koji je Klasnić igrao od 2001. do 2008. godine, što je utvrđeno i u sudskom postupku. Naime, već 2001. godine krvnim pretragama ustanovljena je povećana vrijednost kreatinina, koji raste kada se smanjuje sposobnost bubrega da filtrira tekućine u tijelu, te izražena slabokrvnost, a spomenute vrijednosti bile su loše i naredne tri godine. Nitko nije reagirao, a umjesto odgovarajuće terapije davali su mu lijek za ublažavanje bolova s diclofenacom koji je još više oštetio ionako oštećene bubrege. Ivan je dobro podnio treću operaciju i oporavak je protekao normalno. Redovito odlazi na kontrole, a početkom studenoga boravio je i u Opatiji.
Stari znanci
S Ivanom Klasnićem čuo sam se u srijedu ujutro i najavio da će ga Boris Vidmar nazvati u petak. Pokušali smo oko podneva i poslali mu poruku, ali nismo ga uspjeli dobiti. Klasnić nam je u srijedu potvrdio da su ga već kontaktirali i drugi mediji, ali Jutarnji list je prvi Ivanu Klasniću omogućio kontakt s čovjekom koji je odlučio da će bubrezi, srce i jetra nastaviti živjeti i pomoći onima kojima su potrebni.
Kad me Boris Vidmar nazvao, vrlo brzo sam shvatio da razgovaram s čovjekom kojeg sam već dvaput sreo u proteklih 10 godina. On je bio u smjeni i one večeri u ponedjeljak 2. lipnja 2008. godine kad sam dovezen na hitni prijem KB Rebro nakon što sam pretučen. U šoku ste, voze vas na kolicima na CT, u bolovima ste, ali zapamtio sam njegove umirujuće riječi, pojašnjenja gdje smo i što ćemo sad. I još smo se jednom sreli i opet sam bio u ulozi pacijenta, ali tada je sve bilo puno bezazlenije. Prošlo je dosta godina, ali prepoznali smo se. Ovo je naš treći susret.
- Ivan Klasnić javio mi se na mobitel. Izrazio mi je sućut, ali mi je rekao da će mu biti čast upoznati me. Rekao mi je da je još u bolnici htio doznati čiji mu je bubreg doniran, ali da su mu liječnici rekli da to nije moguće - ispričao mi je Boris Vidmar. Upravo je ta njegova želja da upozna obitelj svog donora ponukala Borisa da mu se javi. Ivanu Klasniću ovo je treća transplantacija bubrega. Njegovi problemi počeli su još 2007. godine kada mu je u 25. siječnja u klinici u Bremenu transplantiran bubreg majke Šime, koji je tijelo već drugi dan odbacilo. U ožujku iste godine na Klinici u Hannoveru Ivanov donor je bio otac Ivan. Operacija je uspjela, vratio se na nogometne terene. Postao je prvi nogometaš koji je nastupio s transplantiranim bubregom na velikim natjecanjima. Na Euru 2008. bio je i strijelac dva pogotka, a onda je u rujnu 2016. godine i taj bubreg otkazao. Ivan Klasnić čekao je treći bubreg. Triput tjedno išao je na dijalizu u Hamburg koja je trajala tri do pet sati.
Osim zdravstvenih problema doživio je i bračni brodolom. O Klasnićevoj životnoj drami snimljen je i dokumentarni film njemačkog NDR-a, u kojem je on među ostalim izjavio i sljedeće: “Nisam pomislio da ću kraće živjeti ili tako nešto, moram prihvatiti sudbinu takva kakva jest, odlaziti na dijalizu pa će možda doći i sretan završetak. A to bi bilo da uspije treća transplantacija bubrega. San mi je da stanem na noge, da mogu nastaviti normalan život...” A onda je u utorak 17. listopada prošle godine uslijedio hitan poziv iz zagrebačke bolnice Merkur. Ivan je to popodne provodio s kćeri Fabiane Collien na izletu u Essenu.
- Gospodine Klasniću, imamo dobre vijesti, trebali biste biti u Zagrebu u što kraćem roku.
Već iste večeri bio je na operacijskom stolu u KB Merkur.
- Ne, ne znam čiji sam bubreg dobio... Puno sam o tome razmišljao, čovjek kojeg više nema spasio mi je život. To su velike stvari. Jedan čovjek nije tog dana imao sreće, a ja sam, eto, dobio novu priliku. Moram je iskoristiti...
Ispričao je to početkom studenoga za Novi list bivši hrvatski reprezentativac, a u Sportskim je novostima rekao kako bi želio upoznati obitelj osobe čiji mu je bubreg doniran. I to će mu se uskoro i ostvariti.
Život Vesne Vidmar ugasio se tog ponedjeljka 16. listopada 2017. popodne. Liječnici su suprugu Borisu priopćili da su proglasili cerebralnu smrt jer nije bilo šansi za oporavak od teškog moždanog udara koji ju je pogodio dok se dva dana ranije, u subotu navečer oko 21.30 vraćala s kolegicom s posla s kave. Vozila je Hyundai Accent: Onesvijestila se u vožnji u Sesvetskom Kraljevcu i sletjele su i udarile u žičanu ogradu. Brzina nije velika pa ni ograda ni auto nisu bili oštećeni.
- Ja sam te večeri bio u Osijeku. Sa suprugom sam se čuo u 22.15 sati i rekao sam joj da ću u Zagrebu biti do 1.30 sati. Sat kasnije, oko 23.15 nazvala me njezina prijateljica s posla Daliborka. Rekla mi je: ‘Vesna se onesvijestila. Ne mogu je probuditi!’ ‘Zovi Hitnu!’, rekao sam joj, prepričava nam Boris Vidmar dramu te večeri. “Hitna pomoć je brzo došla. Na mobitel mi se javila i liječnica koja je došla. Rekao sam joj da radim kao bolničar na Rebru i zamolio je da je odvezu na Rebro. ‘Vaša supruga je u teškom stanju. Bitno je da što prije dođe do bolnice i vozimo je u Dubravu!’, rekla mi je liječnica.
Nije joj bilo spasa
Oko 2.30 u nedjelju 15. listopada bio sam u KB Dubrava. Dežurni liječnik rekao mi je da je supruga na intenzivnoj njezi na neurologiji, da se radi o rupturi aneurizme u mozgu s obilnim krvarenjem u glavi. To se vidjelo i na CT snimkama koje mi je pokazao. Bio sam u šoku. Znao sam što to znači. Otišao sam kući. Ništa nisam do jutra govorio ni djeci; 15-godišnjem Karlu i 20-godišnjoj Katarini. Te nedjelje popodne zajedno smo otišli u bolnicu u posjetu. Vesnu su premjestili na Jedinicu intenzivne njege na kirurgiji. Stanje je bilo nepromijenjeno. Supruga je bila u komi, operativni zahvat nije dolazio u obzir. I u ponedjeljak je stanje bilo nepromijenjeno. Prije toga sam se čuo s anesteziologinjom koja mi je rekla da bi htjela sa mnom razgovarati kad dođem u bolnicu. Nije mi spominjala doniranje organa, ali s obzirom na to da sam, nažalost, znao kako nema šansi za oporavak, očekivao sam da bi razgovor mogao ići u tom smjeru, jesam li suglasan za doniranje njezinih organa. Tako je i bilo kad sam u ponedjeljak popodne došao u bolnicu. Kad me liječnica to pitala, rekao sam joj da mi da malo vremena da sredim misli. Izišao sam na hodnik... Nisam lako donio tu odluku. Ali, kao bolničar vidio sam kako se promijeni život ljudima kojima su transplantirani organi. Viđao sam pacijente poslije transplantacije bubrega, što im znači kad opet mogu samostalno mokriti... I odlučio sam dati suglasnost i donirati njezine organe. Liječnici su proglasili cerebralnu smrt i nakon moje suglasnosti mogla je početi eksplantacija njezinih bubrega, srca, jetre - ispričao nam je Boris Vidmar.
Želim samo miran život
Potvrđuje i to osjećaj koji je imao Ivan Klasnić nakon što mu je uspješno presađen treći bubreg.
- Jooj, kakvo je ovo olakšanje, taj osjećaj kada možeš popiti tekućine koliko hoćeš, a ne da je mjerim mililitrima. Koliko sam smio popiti? Nekoliko decilitara, morao sam jako paziti, tijelo je zadržavalo tekućinu... Kakav je sada osjećaj? Fenomenalan. Imam četiri bubrega. Osjećam se kao Superman... Ona moja dva bubrega su prestala raditi, ali su još uvijek na istom mjestu u tijelu. Transplantirani bubrezi su s prednje strane. Nosim štitnik da ih ne bih ozlijedio - ispričao je bivši reprezentativac početkom studenoga.
A dok je Boris Vidmar pripremao pogreb supruge, liječnici su obavili transplantacije organa Vesne Vidmar, šalterske službenice poštanskog ureda u Sesvetskom Kraljevcu. Umjesto da su tog četvrtka 19. listopada 2017. godine obilježili 21. godišnjicu braka, Boris Vidmar svoju je suprugu ispratio na posljednji počinak iz mrtvačnice na mjesnom groblju u Cerju.
Ivan Klasnić dobio je novi bubreg, 60-godišnjakinji iz Splita presađeno je njezino srce, 29-godišnjoj djevojci drugi bubreg, a 45-godišnjem Zagrepčaninu presađena je jetra Vesne Vidmar. Ženu koja je dobila njezino srce Boris Vidmar je čak i vidio na kirurgiji na Rebru. Poželio joj je brzi oporavak, ali joj nije rekao da srce njezine supruge kuca u njezinu tijelu.
Ni Ivanu Klasniću se ne bi javio da on osobno nije izrazio tu želju, i da ga nije na to nagovorio prijatelj. Ne želi, rekao nam je da netko pomisli da išta traži od njega. Drago mu je što će ga upoznati. Prerani gubitak supruge potpuno je promijenio i njegov život i život njihove dvoje djece. Dan nakon Vesnine smrti, njezin polubrat izbacio ga je s djecom iz Vesnine roditeljske kuće u Sesvetskom Kraljevcu, gdje su i oni sebi uredili jednu etažu. Sada s djecom živi kao podstanar, dio stvari još je u garaži jednog prijatelja.
Iako im je Karlo srednjoškolac s posebnim potrebama, on i supruga nikad nisu uspjeli realizirati bilo kakve povlastice.
- Nisam taj tip, nisam kucao ni na čija vrata. I sada samo želim osigurati miran život svojoj djeci - skromno kaže Boris Vidmar.
S Ivanom Klasnićem čuo u petak oko 18.30 sati, niti pola sata prije nego što će početi još jedna noćna smjena u Hitnoj službi na Rebru. Iako s još svježim ožiljcima drame koju je proživio, pacijenti koje će odvesti na CT, rendgen, smjestiti u sobe, to na njemu neće primijetiti.
Borisu i djeci rodbina pokojne supruge Vesne naložila da napuste kuću
Boris Vidmar je nakon što je u ponedjeljak 16. listopada primio vijest o smrti supruge i donio tešku odluku o doniranju njezinih organa obavijestio suprugu Vesnina polubrata o njezinoj smrti.
- Ni Vesnin polubrat ni roditelji te večeri ni meni ni djeci nisu došli ni izraziti sućut. Došli su nam prijatelji, ali ne i njezini najbliži. U utorak ujutro mi je Vesnin polubrat priopćio da nam je to zadnji dan da boravim u toj kući. Vesnu smo pokopali u četvrtak na mjesnom groblju u Brezju, a u subotu 21. listopada sam se već iselio iz kuće s djecom. Sad smo podstanari. Vesnina majka se kad joj je umro suprug 1969. godine udala za njegova brata, odnosno svog šogora. U tom braku rođena je moja supruga Vesna tako da je zapravo njezin otac, koji joj je ujedno i stric i očuh, izbacio svoje prave unuke na ulicu - ispričao nam je Boris Vidmar.
Otad više ni on ni njihova djeca, 20-godišnja Katarina i 15-godišnji Karlo, koji je često boravio kod bake i djeda dok su mu roditelji bili na poslu, više nisu otišli u Sesvetski Kraljevec u kuću gdje su si Boris i Vesna uredili trosoban stan i u kojem su živjeli nakon vjenčanja sve do njezine smrti.