- Nema puno istine u obrazloženju odluke Grada Zadra o uklanjanju ostataka moje gostione Putnik na Relji i oduzimanja zemljišta na toj lokaciji. Iznos od 3,9 milijuna kuna nikad mi nisu dali, oni su meni isplatili zemljište po cijeni od 237 eura po kvadratu, što je ukupno iznosilo 3,1 milijuna kuna, a to su mi dali u četiri rate. Prema rješenju koje smo dobili iz Zagreba, tamo je sutkinja smanjila iznos, bilo je tu nekoliko procjenitelja, to je rješenje strašno... Grad Zadar neprestano se žalio i otezao postupak, da se sad našao u situaciji da ima sudskih troškova za isplatiti u visini od 1,7 milijuna kuna – kaže nam Živojin Živko Šarić, Zadranin nastanjen u Beogradu koji s gradskom upravom Zadra već dugi niz godina vodi imovinsko-pravni spor oko izvlaštenja njegove imovine na Relji.
- Postupak se vodi od 1988. godine zbog planova izgradnje Poliklinike. Ja sam tada potpisao pristanak na suglasnost ukoliko je potreba grada da napravimo dogovor o deposediranju... Bilo je tada govora da dobijem zamjensku parcelu na Boriku gdje je bio luna park uz dodatni odštetni iznos, ali izbio je rat i sve je stalo. Nakon rata gradnja Poliklinike se nastavila, bez dogovora sa mnom, odnosno bez isplate za zemljište i objekt. Izdavale su se građevinske parcele i gradilo se na mojem zemljištu, pa je sve eskaliralo 2015. godine kad sam ih prijavio USKOK-u jer se zemljište i gostionica još vode na mene, a oni ništa nisu napravili po tom pitanju. Kako se Poliklinika kao veliki državni projekt ne bi gradila na dijelu tuđih čestica, sud je po hitnom postupku donio presudu da ja moram Gradu omogućiti uknjižbu, a Gradu se nalaže da po hitnom postupku izvlasti gostionicu Putnik sa svim pratećim objektima i obračuna po tržišnoj vrijednosti odštetu na dan isplate. To nikad nisu napravili, ja nisam obeštećen za objekt gostionice, niti za kuću. To je još na sudu. Objekt gostionice nisu smjeli dirati jer ga nikad nisu izvlastili. On je bio zapaljen u ratu i pomalo su ga „štipali” godinama, bez rješenja, najviše zbog izgradnje obližnje stambene zgrade. Nisu to željeli riješiti. Perfidna igra. Bilo je tu i raznih priča o meni. Bio sam kod niza zadarskih gradonačelnika, od Živka Kolege, Zvonimira Vrančića, pa do Branka Dukića. Uvijek je bilo „to je puno, nemamo mi para”... Jedanaest puta izlazio je vještak i procjenjivao zemljište, ali nikad nisu pristajali na procjenu, uvijek su se žalili. Dok nije na Vrhovnom sudu donesena presuda iz 2013. godine u kojoj se kaže da je pad vrijednosti nekretnina vrlo velik. I tako mi je obračunat 35 posto manji iznos od službenog procjenitelja, jednim potezom pera. Temeljem te presude isplaćen mi je tada spomenut iznos u četiri dijela – kaže Šarić.
Razgovori u Gradskoj upravi uglavnom nisu bili plodonosni, kaže nam.
„Gospodinu Šariću, što vi hoćete, da vam mi gradimo Beograd?” - pitali su me ironično u gradskoj upravi. Odgovorio sam im „gospodo, ja sam Zadranin i to je moje, gradit ću u Londonu ako želim, to se vas ne tiče” rekao sam im. „Ali znate, to je naše” opet će oni meni. Pa po kojem rješenju? To su govorili i dok još nikakvo rješenje nisu imali. Kad sam prijavio USKOK-u i inspekcijama koje nikad nisu niti izišle na teren, požurili su da to nekako uknjiže i onda je sutkinja u Zadru na ročištu pitala „pa dobro jeste li obeštetili gospodina Šarića, kako da donesem presudu?” I onda je pod pritiskom donijela to rješenje u kojem se nalaže moje obeštećenje i koje je u neku ruku korektno, da bi onda sutkinja u Zagrebu sve to umanjila i napravila što je napravila. Rekao sam, neka mi plate najmanju cijenu koju su plaćali drugima oko mene, od arbanaških vrtova, do omladinčevog igrališta itd. A ta najmanja cijena bila je duplo veća od ove koju su meni isplatili. Imali smo niz ročišta u gradu gdje smo dokazivali tržišne cijene. Kad je na kraju određena cijena od 380 eura, sutkinja u Zagrebu još je to za 30 posto smanjila i donijela presudu. A za gostionicu nikad nisu platili niti kunu. Pitali su me, a gdje mi je kuća, nema je, kakva kuća? Nikad nisu izvlastili gostionicu Putnik, to je još na sudu. Zvali smo ih da obračunaju i naprave izvlaštenje prema kvadratima koliko ih je bilo po rješenju koje imaju, ali oni su se oglušili i – šute. Čak su mi i zemljišta ukrali, jer ja sam imao 2.750 kvadrata, od čega su mi 700 ukrali kad se tamo gradila zgrada u blizini, a obračunali su mi samo 1.760 kvadrata. Sumnjam i da je netko zamračio taj novac, ukrao ga, odnosno isplatio, ali ne meni - priča nam Šarić.
Na pitanje misli li da je imao takav tretman zadarskih vlasti zato što je zadarski Srbin, odnosno zbog srpske nacionalnosti, kaže:
- Ja se ne osjećam kao zadarski Srbin, ja se osjećam kao građanin Zadra. Ništa drugo ne postoji nego to. Nije njima niti trebalo da grade garažu za Polikliniku na mojoj imovini, jer ja sam još 1996. godine riješio neke pravne odnose s bivšim vlasnicima. Tamo sam s jednim uglednim zadarskim poduzetnikom trebao graditi stambeno-poslovnu zgradu sa stanovima, apartmanima, poslovnim prostorima, ukupne površine oko 8 tisuća kvadrata. Ali oni su „odlučili” da sam loš čovjek i da će tamo graditi garaže. Kako sad stvari stoje, garaže su se mogle graditi i bez rušenja mojih nekretnina, ali cilj je bio da nisam tamo. Jedan manje u Zadru. Imao sam strašnih uvreda od nekih predstavnika vlasti. Davali su mi 110 eura po kvadratu, pa 180, 190... I uvijek, „znate mi nemamo para”... Pa koliko bi htjeli? Nikad nisam uvjetovao neki iznos, rekao sam neka neovisni procjenitelj procijeni i isplate me... Razvlačili su svaku procjenu, pusta ročišta, tako su i nastali ti veliki troškovi. U Zagrebu su im rekli „pa zašto to radite, ako je tamo tržišna vrijednost, druge ste plaćali, pa ponudite prosjek, Šarić je imao tamo biznis, kuću, vrtove...” Ako nemaš novca, sjedi kući, nemoj kupovati – kaže.
Gostionica Putnik kao objekt postoji još od prije rata kao biljetarnica, prodaja karata za prijevoz. Dnevno bi na stotine autobusa prolazilo tom ulicom koja je tada bila jednosmjerna. Šarići su otvorili gostionicu 1966. godine i dobro je radila. Tamo im je bila kuća i kancelarija, a jedno vrijeme tamo su se hranili košarkaši i nogometaši Zadra, nešto su klubovi plaćali, nešto su Šarići i sponzorirali, bilo je novca...
- S nekim sam ljudima iz Zadra više nego prijatelj, a nema čovjeka s kim nisam bio dobar u gradu. Igrao sam neko vrijeme i nogomet, nikad nisam imao problema. Kad se trebala bolnica, odnosno Poliklinika raditi, nisam također pravio problem. Ali neke ljude koje su tamo izvlastili s privatnog zemljišta, obeštetili su. Davali su im po 4 stana i po 300 tisuća eur, za njihovu imovinu. Ja sam trebao dobiti zemlju na Boriku gdje je bio ringišpil, ostalo mi ispatiti, sve je išlo normalno. Ali žalba na žalbu, veza na vezicu i sve se otegnulo, ističe.
Za nedavno uklanjanje ruševine gostionice Putnik ne nalazi nikakvo opravdanje.
- Grad Zadar nije smio dirati tu ruševinu. Zašto su čekali 30 godina, ako su imali pravo? Imaju rješenje samo ono koje su dali komunalnoj inspekciji da to sklone. Ali po kojem odobrenju? Ne postoji. Zemljište su platili jer sam bio u sredini bolnice vlasnik, propust je napravljen jer su radili Polikliniku na tuđoj čestici – kaže Šarić.
Iako mu je gostionica zapaljena na početku rata, zbog toga ne osjeća srdžbu, mada se nije ničim ogriješio niti o hrvatsku državu niti o Zadar.
- Pa dobro, to su bile takve okolnosti. Hrvatski sabor je donio rješenje da se smatra početak rata u Hrvatskoj paljenje gostionice Putnik. Isti koji su mi to srušili za vrijeme tzv. kristalne noći u Zadru, mada za to nije bilo razloga za to, četiri – pet Bibinjaca koji su to zapalili, stjecajem okolnosti našli su se u Kašiću i Islamu gdje su uhapšeni i dovedeni do Benkovca i Knina. Ja sam osobno išao da im nosim pečenje, da ih vadim na slobodu... Moji su pobjegli iz Knina jer su došli tenkovi kući, pa se pitalo tamo tko to njih spašava. Kao zapalili mi kuću, a ja im pomažem. Kad su oslobođeni, ostao sam s njima u kontaktu, htjeli su praviti fešte i zvati me u Bibinje... Branili su me i kad se počela graditi zgrada na Relji pa se namjeravalo rušiti moju imovinu, došli su i rekli, „ne, to je Šarićeva gostiona Putnik” – ističe Šarić.
Nedavno uklanjanje ruševine gostione Putnik, prijavio je policiji i državnom odvjetništvu.
- E sad ću praviti cirkus, doći ću s mojim bagerima ukloniti ostatke, dovest ću popove da napravim pomen za smrt gostionice... Neka pokažu samo jedno rješenje kojim se dozvoljava uklanjanje gostionice Putnik. Nikada se nije izvlastila ni isplatila, nikakvim dokumentom. Hrvatska je dio Europske unije, ako s ovakvim pravosuđem može biti članica, onda i Somalija može ući, slobodno. Kako jedna europska država može rušiti bez rješenja i bez naloga i bez obeštećenja? Kako netko može na temelju vlastite proizvoljne procjene presuditi da je vrijednost zemljišta pala i da kamate idu od dana presude. Pa valjda idu od dana tužbe... Osjećam se zbog svega toga, ne protjeran iz Zadra, već najuren kao najveći neprijatelj Hrvatske. Zašto je to tako, ne znam. Ja sam grad Zadar u neku ruku i zadužio, bilo je tamo 100 slučajeva, građani Zadra to znaju, i vezano za Bibinjce i neke ljude iz Knina. S druge sam strane proglašen također vrlo ružno, moji su iz Knina pobjegli zbog mene, nisam nikad htio zauzimati strane već sam htio ljudski pomoći ljudima. Nisam nikad zamjerio što su mi zapalili gostionu Putnik i kuću. Zapalile su se na tisuće kuća tako da to više nije ni bitno. Nisam se ljutio ni na koga, ali sam ljut jer me već 32 godine zaje...., neće da plate što je moje, a grade bez problema. U Kninu sam imao kuću od 2 tisuće kvadrata gdje je bila vojska, gdje su bili Gotovina, Norac, Ademi, Čermak... U Đevrskama je sve spaljeno samo nije moja stara kuća i još jedna preko puta. Hrvatska vojska je pitala gdje je Šarićeva kuća? Tada sam u Beogradu imao problema jer su me pitali, kako tvoja nije zapaljena... Ja sam to što jesam, kao i milijuni drugih. Meni je obitelj i inače miješana, ne zbog neke namjere, nego tako na to gledamo, nismo opterećeni. Tražio sam samo da se pravno procijeni i pošteno plati i ništa drugo, kao i svakom drugom građaninu – zaključuje Živojin Živko Šarić.