"I mi smo čuvali koze s Lukom Modrićem!"
Ovaj najduhovitiji transparent koji je jučer dočekao četvoricu zadarskih "vatrenih": Luku Modrića, Šimu Vrsaljka, Danijela Subašića i Dominika Livakovića, možda najbolje odražava ono što se u utorak dogodilo u Zadru – potpunu identifikaciju Zadrana sa svojom nogometnom zadarskom dicom koja su "iznikla iz ničega", da bi postali svjetski nogometni viceprvaci, a koje je u Zadru, prema nekim procjenama, dočekalo od 30 do 50 tisuća ljudi, što se ubraja među najveća okupljanja ikad, ravna onom kad je dočekan papa Ivan Pavao II.
Čitav je događaj izravno prenošen na dvama nacionalnim televizijskim kanalima: HRT2 i Nova TV, pa je i ostali dio Hrvatske mogao vidjeti na koji su način Luka, Šime, Suba iLivi dočekani u Zadru. Ogromna količina emocija razlila se gradskom lukom, između prepunog mosta, natiskane Branimirove, Liburnske i Istarske obale, pa sve do Rive i Foruma kamo nije više mogla stati niti šibica, a gdje se održavala glavna svečanost.
Možemo slobodno reći, u Zagrebu je bilo spektakularno, u Splitu vatreno, ali doček u Zadru bio je, brate, najluđi.
Stotine brodica kružilo je oko jedrenjaka "Branimir" sa zadarskim nogometašima, Subašić je završio u moru ne ispuštajući bocu pive iz ruke, kažu da je Vrsaljko nakratko ostao i bez medalje koja je ipak pronađena i vraćena, Modrić je čitavo vrijeme "visio" na konopcima pjevajući i pozdravljajući s jedrenjaka mnoštvo, mladi Livaković, kojega je ponosno motrio tata Zdravko Livaković u njegovom golmanskom dresu, bio je na "sedmom nebu" od sreće, a u jednom trenutku otkačeni Šime skočio je na skuter i počeo sprintati među brodicama... Čitavo to vrijeme ljudi se nisu "gasili", piće je teklo u potocima, skandiralo se, pjevalo, slavilo, palile su se bengalke, ispaljivale signalne rakete...
Fešta nad feštama.
Imali smo u svom tom šušuru, kažimo iskreno, i puno sreće, možda više nego Francuzi u finalu. Policije, koja je sigurno uložila nadljudske napore u osiguranju mnoštva, bilo je jednostavno premalo, kao što ih i inače ima malo na ulici. Premalo je bilo i osiguranja brodica u luci, a oni koji su to radili napravili su lavovski posao jer je stalno prijetilo da netko ne padne s broda ili s rive u more uzburkano tramontanom, pa da ga pregazi brodica.
Čak 13-ero djece se izgubilo u gužvi, bilo je puno gaženja i guranja i pravo čudo da nije nastao kakav stampedo pa da se dogodilo i ozbiljno stradavanje ljudi (i djece).
U jednom trenutku potpuno su se raspale GSM mreže, televizijski prijenos bio je u većem dijelu negledljiv jer se signal uživo neprestano gubio, kamere su postavljene na mjestima gdje se nije mogao kvalitetno pokriti glavne događaje, falila je slika iz zraka (kao u Zagrebu), javljanja reportera u toj ogromnoj gužvi bila su neujednačena i stekao se dojam da je krovni HRTV ubacio ekipu RTV centra Zadar u vatru da se s pripadajućom tehnikom snalaze kako znaju i umiju u zadatku koji je ipak bio prezahtjevan za njih.
Raspao se i scenarij čitave priredbe, pauza u Sv. Donatu bila je preduga, pa su televizijski prijenosi prekinuti u trenucima koji su trebali biti vrhunac dočeka, a jedan od njih je sigurno prizor u kojemu se otac pok. Hrvoja Ćustića zagrlio na pozornici sa Lukom i Subom. Za to vrijeme tekla je na televiziji odjavna špica...
Ipak ne treba biti niti prestrog, jer u utorak navečer Zadar je otišao preko svojih limita, u crveno, baš kao i "vatreni" u Rusiji i zbilja nije bilo lako niti organizirati niti pratiti događaje s tako ogromnim brojem razgaljenih ljudi, a to zna samo onaj tko je barem jednom bio profesionalno u takvoj vatri. Sve je na kraju dobro završilo i sva sreća da se tako dogodilo. Doček zadarskih "vatrenih" ostat će stoga na kraju svima u lijepom sjećanju jer takvo se što zbilja događa rijetko u životu.
Te ljetne, emocijama uzburkane večeri u Zadru, bili smo možda južnjački divlji, neobuzdani i prenaglašeni, ali bili smo barem na trenutak - na samom vrhu svijeta.
Na dočeku "vatrenih" pokazalo se više nego ikad nešto što je davno trebalo učiniti, a nije – u gradskoj luci nedostaju skaline za popeti se na obalu! Ako netko upadne u more, pogotovo dijete ili stariji čovjek, ne može se popeti iz mora jer su obalni zidovi luke previše visoki, a nigdje nema skala pomoću kojih bi se netko mogao spasiti iz mora. To hitno treba napraviti jer se ovako može netko utopiti...