Gore je nego što govore brojke. Puno je ljudi odlučilo umrijeti doma, da ne bi umrli sami. Ja sam prošla rat, ali Talijanke je ova situacija ‘oduzela‘

- Da je situacija jezovita shvatila sam kada su ljudi koje svakodnevno viđam u liftu i dvorištu počeli nestajati. U svega dva dana infekcija bi im doslovno pojela pluća. Virus je jako opasan i ne smije ga se potcjenjivati što se ovdje u početku stalno radilo. Većina je smatrala da se od muhe radi slona i da je riječ o običnoj gripi. No kada su ljudi počeli svakodnevno umirati, svi su shvatili su da se pojavila opasna bolest. Situacija je sada strašna – kaže 46-godišnja Zadranka Aleksandra Sekulić iz karantene u talijanskom Torinu. Iako situacija nije ni daleko toliko strašna kao u žarištu Bergamu, u tom četvrtom po veličini talijanskom gradu u koji je doselila iz Zadra, virus je dosad odnio 795 života. Trenutno je 4193 zaraženih, a 88 ih je pobijedilo bolest.

- Zapravo je stvarnost još gora nego što govore brojke. Fotografije iz Bergama su stvarne, a riječ je samo o ljudima koji su umrli u bolnicama. Puno ih je odlučilo umrijeti doma, kako ne bi umrli sami. Postoje umirovljenički domovi poput jednog u našoj regiji u kojem su od bolesti umrli svi korisnici. U jednom ih je umrlo više od osamdeset. Nema pretjerivanja. Tijela se najčešće odvoze noću kako se ne bi stvarala još veća panika, a pobolijevaju i mlađi ljudi, ne samo stariji - opisuje 46-godišnjakinja situaciju u zemlji u koju je preselila nakon završetka Filozofskog fakulteta u Zadru.

Kada je prije više od dva desetljeća zbog ljubavi došla u Torino nije ni slutila da će se nakon Domovinskog rata kojeg je preživjela u Zadru zadesiti još opasnija situacija.

- U medijima stalno pratim što se događa u Zadru i Hrvatskoj. Vidim da su brojke dosta manje nego u ostalim zemljama, što pripisujem iskustvu s težim životnim situacijama koje većina ljudi ima još iz Domovinskog rata. Iako smo ovdje u strogoj karanteni i smijemo jednom izaći u dućan i prošetati psa, restrikcije ne podnosim teško jer imam teško iskustvo iz Zadra. Za vrijeme rata nije bilo ni struje ni vode, padale su granate, živjelo se u skloništima. Prošla sam nešto što mnogi nisu i zbog čega me sada u čudu gledaju moje talijanske prijateljice koje je ova situacija potpuno “oduzela”. Moraju same kuhati, spremati i raditi sve ostale stvari što prije nisu. Ovo im je sasvim nova situacija jer velik broj Talijana inače ima pomoćnice za domaćinstvo. Ja sam sve naučila u Zadru. Spremna sam i za pomoć i za sve ostalo što je potrebno u kriznim situacijama, a Talijanima je sve to novo, pa mi se svi čude - priča Zadranka.

Do prije dvije godine radila je u milanskom Crvenom križu gdje je sudjelovala u potrazi za nestalim ljudima, a sada radi u privatnoj tvrtki u Torinu koja izrađuje slušna pomagala.

- Kako je riječ o medicinskim pomagalima, svakodnevno idem na posao. Radimo uglavnom sa starijim ljudima koji su u svemu ovome napušteni i zaprepašteni. Dosta ih je ostalo samo bez ikoga, pa im znam pomoći razgovorom i savjetima. Najgore je što nitko zapravo ne zna s čim imamo posla i do kad će sve to skupa trajati. Karantena je u Italiji produžena do 13. travnja, a nakon toga već najavljuju nova produljenja, što svi i očekuju – kaže.

Naglašava kako većina Talijana sada strahuje od novog žarišta - juga Italije gdje ljudi i dalje ne shvaćaju ozbiljnost situacije.

- Južnjaci su posebna priča, njima jednostavno ne možeš nešto narediti. Oni ne mogu shvatiti da sada nešto moraju, posebno u vrijeme Uskrsa koji je njima najveći blagdan i okupljanje. Strahujemo što će biti tamo i kako će se sve to tamo odvijati. Ne znamo hoće li tamo biti novo žarište – strahuje. U Torinu su, kaže, svi disciplinirani, te već navikli na stroge mjere u kojima se nalaze od 10. ožujka. Većina je prihvatila stvarnost takvu kakva jest, a Torino više ne prepozna. Od velikog industrijskog grada u kojem je zbog smoga i ispušnih plinova automobila na dane bilo teško I disati, sada je dočekalo nešto što dosad nije vidjela.

- Prvi sam put upravo ovih dana vidjela Torino bez “kape”. Živimo u centru, a zrak je sada toliko čist da prvi put od kada živim ovdje vidim i planine - opisuje 46-godišnjakinja, te dodaje kako su joj ovih dana, osim čistog zraka, kroz prozor prvi put u životu počele dolaziti i - vjeverice.

- Prvi put ih vidim i to me jako veseli. Naučila sam nalaziti zadovoljstvo u malim stvarima. Nadu imam još iz iskustva iz Zadra i vjerujem da će sve ovo ubzo završiti i da ćemo biti opet slobodni i zdravi - poručuje.