Elvis: Sanitetsko vozilo u zoru kreće u ‘kupljenje‘ bolesnika za Split. Nakon ‘kemo‘ imam zračenje u 9. Doma se vraćam u 17 sati. Tako 25 dana zaredom

U dobi od samo 45 godina, Elvisu Beretinu dijagnosticiran je rak debelog crijeva.

- Svijet mi se srušio. Dvoje malene djece… Očaj zavlada u kući, ljudski strah od posljedica, od onoga: što će biti sa mnom, s mojom obitelji? Samo godinu prije toga majka mi je umrla od karcinoma. Tko se nije našao u takvoj situaciji, s dijagnozom onkološke bolesti, taj ne može znati o čemu govorim – priča nam Elvis Beretin koji živi u Radovinu. Bolest mu je dijagnosticirana prije pet godina i sada je pod kontrolom, a u obitelji su se gotovo istovremeno s rakom borili njegova majka, otac i on.

- Majka je izgubila bitku. Otac je, Bogu hvala, dobro – kaže Beretin, koji se iznošenjem priče o onome što je prošao na zračenju u Splitu želio priključiti svim aktivnostima koje se poduzimaju ne bi li Zadar dobio aparat za zračenje.

- Prije svega, veliku zahvalu dugujem dr. Edgaru Dominiju i dr. Melaniji Ražov Radas. Operiran sam u zadarskoj bolnici laparaskopski, pokušali su sve ne bi li se izbjeglo da dobijem stomu, fekalnu vrećicu, i uspjeli su u tome. No put nije bio ni lagan ni kratak. Dobio sam terapiju: 25 odlazaka na zračenje. U Split. Zadar nema aparat za zračenje, rekli su. Nisam znao što me čeka – pričao nam je Elvis.

Njega u Splitu nije čekalo samo zračenje, već i kemoterapija, koju je primao u obliku tablete, odmah po dolasku u Split. Potom bi uslijedilo zračenje.

- Zračenje je trajalo nekoliko minuta. Prethodno sam uzimao tabletu, bolje da ne opisujem mučnine koje nakon tablete osjećate i koliko vam je loše. Sve bi se to izguralo, da nije bilo tog užasnog iskustva cjelodnevnog boravka u Splitu, jer sanitet pokupi nas više, iz cijele Županije. Svi iz saniteta sa nama su postupali divno, imam samo riječi hvale, ali… Ujutro, u zoru, sanitetsko vozilo kreće u „kupljenje“ onkoloških bolesnika po Županiji. Radovin, Benkovac, Biograd… Dođemo u Split. Ja nakon kemoterapije imam zračenje u devet sati. Netko drugi u podne. Netko u 14 sati… Ja od devet, nikakav i iscrpljen, čekam. U Radovin se vraćam u pet sati popodne. I tako 25 dana zaredom, osim vikenda. Pa to je ljude ubijalo, ja sam ipak imao samo 45 godina. Morate znati da ne možete čekati ni u kafiću ni u restoranu, jer niste sposobni za to, povraća vam se i malaksali ste – ispričao je Elvis Beretin.

Kad je završio terapiju zračenjem, propisana mu je kemoterapija, također u Splitu. Na aparatu iz koje mu je terapija tekla u žilu morao je provoditi 48 sati u komadu. U Split ga je također vozio sanitet.

- Terapija mi je počinjala u devet ujutro, kad nakon 24 sata iscuri, „kače“ drugu koja kapa u venu naredna 24 sata. Na krevetu ste 48 sati, nakon čega se morate odmah maknuti s kreveta jer netko drugi čeka. Kući me vraćao sanitet, a ja nisam znao od mučnine i slabosti gdje sam. Međutim, vi nakon takvih 48 sati morate čekati na prijevoz barem do tri sata poslijepodne, jer drugi pacijenti koje je sanitet dovezao iz Zadarske županije imaju zračenje. Ta situacija je strašna patnja za ljude  – ispričao nam je Beretin.

Njegova djeca, 12-godišnji Karlo i 10-godišnja Mia, uključili su se u razgovor, objašnjavajući da „svakome tko je bolestan treba pomoći“ i da oni zato zovu sve brojeve koji se na TV-u pojave u svrhu prikupljanja sredstava. Napamet nam govore broj Zaklade Ana Rukavina, a otac Elvis ponosno ih gleda i kaže da svakog mjeseca doniraju na taj način.

- Oni stalno zovu. Najbolje je tako, kada sudjeluje puno ljudi, pozivom, pa se od malih sredstava nakupi veliki iznos. Možete zvati i nebrojeno puta, ako želite donirati više. Mislim da bi i za nabavku aparata za zračenje u Zadru bilo dobro uvesti telefonsku liniju i novac bi stalno pristizao – mišljenja je Beretin.

Zadar mora imati aparat za zračenje, onkološki bolesnici nepotrebno prolaze dodatnu patnju odlazaka u Split ili Zagreb, a već su bolesni i iscrpljeni, kaže Beretin.

- Trebat će, na žalost, mnogima. Trebat će i onima koji danas odmahuju rukom i misle da se rak događa nekome drugome. Događa se, ipak… I to u tolikom broju da bismo svi zajedno trebali dati samo malo svog novca i vremena, i olakšati svima vrlo teške dane koje prolazi svaki onkološki bolesnik… - zaključio je Elvis Beretin.