Koronavirus je zarobio u kućama milijarde ljudi na zemaljskoj kugli i dokinuo ne mnoge, nego gotovo sve tradicije, običaje i obrede koji su se događali u ovo doba, a to je posebno teško, gotovo nezamislivo teško palo kršćanima, budući da je ovo liturgijsko doba Velikog tjedna i Uskrsa, spomena na Kristovu muku i usksrnuće, vrijeme najvećih okupljanja, slavlja i drevnih pučkih pobožnosti.
Papa je u Svetom Petru sam, biskupi svijeta u katedralama, župnici u crkvama su sami, a premda su vrata zatvorena, u svim crkvama svijeta održavaju se mise, ali bez naroda.
Vjernici su upućeni da prate euharistiju i druge pobožnosti putem video-prijenosa, televizije i radija, barem u današnje doba to se može organizirati i mlađi župnici brzo su se snašli: na najkreativnije načine ostaju u svakodnevnom kontaku s vjernicima.
Posjeti ovim video-misama su veliki, a istraživanje Sveučilišta iz Kopenhagena je utvrdilo kako je interes za molitvene sadržaje na pretraživaču Google u 75 država obuhvaćenih karantenskim mjerama rapidno skočio; čak se povećava s informacijama o broju oboljelih.
Ali ne slušaju svi svećenici odredbe Pape, pa ni svojih biskupa, ne slušaju ni razum koji govori kako se na većim skupovima u zatvorenim prostorima kao što su vjerski obredi mogućnost zaraze drastično širi, a ako znamo da su posebno ugroženi stariji, koji su ionako vrlo prisutna generacija na misama, onda bi im to trebalo nešto značiti.
U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji još 13. ožujka vjernici koji su se osjećali ugroženima oslobođeni su dolaska na mise, a 19. ožujka Hrvatska biskupska konferencija donijela je odredbe za područje svih hrvatskih biskupija kojima se propisuju mise i obredi bez nazočnosti vjernika.
I to se poštuje gotovo u svih 1550 župa u Hrvatskoj, pa i u 185 župa splitsko-makarske nadbiskupije, osim u njih četiri. Tri su, nažalost, na području splitskog bazena.
Na sv. Josipa 19. ožujka u Ninčevićima kod Solina don Ante Matešan održao je misu, nakon koje je od koronavirsa obolio on i nekolicina župljana.
U isto vrijeme, u dalekom Sesvetskom Kraljevcu od iste bolesti zalegao je i don Mate Aračić, te još jedan vjernik koji je dijelio pričest. A na Cvjetnicu je 'klapna pala' don Josipu Delašu, župniku na splitskoj Sirobuji, te don Nikoli Galovu, župniku Segeta kod Trogira, tvrdoglavima u nastojanju da održe javnu misu i okupe vjernike na njima.
U sva četiri slučaja riječ je o starijim svećenicima koji takvim postupcima ugrožavaju i sebe i druge, o posljedicama zaraze koja ustrajno ubija, nepotrebno je i govoriti. To je pravi 'kineski rulet', nitko ne zna kako će završiti, zdravi i mladi umiru kao i stari bolesni, a jednako tako i ozdravljaju, bez jasnog reda i pravila...
Ima i ekstravagantnijih svećeničkih poruka koje se mogu shvatiti tek nakon kraćeg udubljavanja: župnik u Vrbanju na Hvaru don Mili Plenković pozvao je mještane da ostanu u kućama za vrijeme drevne procesije Za Križen - koja će se ipak održati u 'sigurnosnom obliku' - ali zato da ih ne bi uslikali 'novinari lešinari'. Dakle, bitan je image, a ne opasnost.
Na broj župa u Hrvatskoj incidenti 'neposlušnih svećenika' doista su zanemarivi, rekli smo da je više od 1500 župa, a javne mise na Cvjetnicu održane su u njih dvije, ali nisu zanemarive posljedice koje bi mogle zadesiti desetke ljude okupljene na jednom mjestu, posebno starije.
Nažalost, malo se može učiniti da se ovo spriječi, moguća je samo biskupova molba župniku da se prestane kockati sa životom vjernika zbog kojih bi trebali posvijestiti onu Isusovu 'ljubite jedni druge' uz korona-dodatak: makar i kad se ne vidite. Drugo rješenje manje je nježno; policajci na crkvenim vratima.
Ostale skupine ipak trpe konkretnije trpe posljedice: prolaznice preko Bačvica su privedene na policiju prvi put u životu s optužbom za kršenje javnog reda i mira, a zapravo je nekoliko dana njihov životni i obiteljski mir bio potpuno poremećen medijskom drekom cijele nacije i svih koji su imali potrebu to komentirati po društvenim mrežama.
Čovjek koji ih je pokušao braniti završio je zavrnute ruke na asfaltu, a danima je trajala potraga za kafićima 'sa zatamnjenim staklima' u Splitu i Zadru, gradovma koji su od samog ministra stigmatizirani zbog nediscipline.
Pa premda nisu pronađena takva okupljališta, niti građani ova dva dalmatinska grada značajnije od ostalih krše propise o zabrani okupljanja ostalo je prosuto perje.
Ima i prerevnih građana koji ne razumiju razliku između pojedinačnog kretanja po ulici i grupiranja pa bi na sve primijenili jednaku silu.
Ovi 'župnički incidenti' mogli bi na sličan način ocrniti i sve njihove kolege kojima također teško pada odijeljenost od naroda za koji su 'zaduženi', ali trpe i čekaju da prođe taj mjesec ili dva. A ovi su ih skloni javno optuživati, njih i vjernike koji stoje doma - za kukavičluk.
Sudeći po beskrajnim raspravama koje se vode po društvenim mrežama imaju dosta poklonika među vjernicima laicima koji vrište o vremenima 'anitkrista koji je zatvorio crkve i ukinuo mise', premda se, rekli smo već, mise svakodnevno služe u svim crkvama kršćanskog svijeta.
Ako njima nije lako bez ljudi, mogu li se zapitati kako je bez ljudi svima onima koji su profesionalno okrenuti na ljude, od ugostitelja do bibliotekara, od tvorničara do novinara. Svima njima život i posao nije zamisliv bez ljudi, dok u isto vrijeme deseci tisuća tih 'njihovih' ljudi ostaju bez posla.
Nije jednostavno biti kršćanin bez euharistije, ispovijedi, mogućnosti za krštenje, bez sakramentalnog života. Nije ni moguće jer kršćanstvo živi u zajednici. Pa ipak, milijuni trpe i snalaze se kako znaju.
Zamisliti mogu da su na robiji, da su u zemlji bez crkve, da su, ne znam, na svemirskoj postaji. Bolje par mjeseci trpjeti nego ostati bez dragih ljudi, članova obitelji, prijatelja, susjeda, na koncu župljana, zbog nekog glupog virusa, koji je do lani izazivao prehlade a sada rešeta snagom mitraljeza. I neće biti da će zbog ovoga svjetskog jada njihove crkve zatvarati 'antikrist', prije će biti da će ih okružiti policija.
A to nije neki prizor.