Otkako je 1983. godine, nakon završenog Kineziološkog fakulteta u Zagrebu počeo raditi, Predrag Saratlija je s učenicima, studentima i atletičarima proveo svoj cijeli radni vijek. Sve do 1. listopada ove godine kada je završio jesenski ispitni rok i otišao u mirovinu da bi – nastavio svakodnevno raditi.
Kao profesor tjelesnog odgoja zaposlio se davne 1983. godine i to u tadašnjoj OŠ Petra Zečevića u Benkovcu, kasnije se prebacio u OŠ Stanovi, a u mirovinu je otišao nakon gotovo 30 godina provedenih na Sveučilištu u Zadru. Cijelo to vrijeme, nekadašnji je atletičar trenirao brojne generacije zadarskih atletičara među kojima je bilo i vrhunskih.
-Bavio sam se atletikom i u tome guštao. Skakao sam u dalj, u vis i s motkom, još u vrijeme kada smo se dočekivali na strunjače ili u pijesak na starom atletskom stadionu u Jazinama. Ali, rekao bih, nije to bilo ništa značajnoga, pamtim juniorsko finale Kupa Jugoslavije u Novom Sadu gdje smo od zadarskih atletičara nastupili poznati bacač kugle Vlado Milić i ja. Trčao sam utrku s preponama i skakao s motkom, priča nam Saratlija nakon što je odradio svoju svakodnevnu obvezu – trening atletičara AŠK-a Zadar na Višnjiku.
Mada je zadarskoj sportskoj javnosti poznat i kao kondicijski trener košarkaša Zadra, najveći je i najdublji trag ostavio kao atletski trener. S trenerskim poslom započeo još kao student, u zagrebačkom Trnskom, radio je u HAŠK-u, ali najveći dio života posvetio je zadarskim atletičarima i ovdašnjem Klubu. Bilo ih je puno, a kada smo ga natjerali da izabere troje vrhunskih, odlučio je ovako:
-Stipe Žunić. Ljudi to možda ne znaju, ali Stipe je široko atletski obrazovan, kao nikad nitko u povijesti naše atletike imao je ostvarene tri norme za Europsko prvenstvo: u bacanju kugle, koplja i diska! A u finale je ušao i s diskom i kuglom. Super vrijedan sportaš, nikad mu nije bilo teško trenirati, prisjeća se Saratlija.
A onda se okrenuo atletičarkama.
-Ines Ikić je bila peta na Olimpijskim igrama mladih u Singapuru. Ines je ušla u olimpijski program, ali se onda odlučila okrenuti i posvetiti fakultetu. Cijeli sam im život govorio da malo koji sportaš do 35. ili 38. godine osigura egzistenciju, da moraju o tome voditi računa. Što ćeš poslije, ako nisi Luka Modrić? U Hrvatskoj je svega nekoliko aportaša i sportašica uspjelo osigurati život baveći se atletikom. Zato sam im govorio da studiraju, završavaju škole i obrazuju se. Mnogi su od njih, pa i Ines, otišli na fakultet, ali su otišli i iz atletike, kaže Saratlija i nastavlja priču o Veroniki Šokoti i svom posljednjem velikom trenerskom uspjehu.
-Veronika se pojavila kao dijete kada se doselila s roditeljima iz Rijeke. Ona ima veliki genetski potencijal, brza je, eksplozivna, pa sam je malo „gurao” prema višeboju i bila je prvakinja države. Ali, s kopljem je bila uočljivo dominantna. Veronika je talentom i upornim radom stigla do vrhunskih, svjetskih juniorskih rezultata. I sada, odlazi iz Zadra...
-Zašto?
-Karijeru će nastaviti u Rijeci gdje je upisala fakultet. Naiđe li tamo na kvalitetan rad i pravi sustav, uvjeren sam da može prebaciti 60 metara i ići na Europsko, Svjetsko i na Olimpijske igre. Moje uvjerenje proizlazi odatle što je nisam opterećivao velikim intenzitetom, a sportaši sazrijevaju iza 20. godine, pa Veronika ima ogromne rezerve za napredak. Bila je četvrta na svijetu, što je jedan od najvećih juniorskih rezultata hrvatske atletike, a može još puno toga napraviti jer nije „atletski potrošena” i želim joj svu sreću. Dogodine, bude li sve u redu, može ući u borbu za medalje na Svjetskom prvenstvu. Uđe li u dobar sustav, ode ona u nebo.
-Prije toga, ipak, odlazi u Rijeku...
-Ona u Zadru nije imala ni približno potrebne uvjete, nije bilo dovoljno sluha. Treba osigurati uvjete svoj djeci koja se žele baviti atletikom. Međutim, problemi se pojave čim netko od naših atletičara ostvari međunarodni normu, mi tada počnemo padati jer nemamo uvjete za to.
-Što to nedostaje Zadru?
-Zadarskoj atletici nedostaje red, ovdje vlada veliki nered u sustavu, ne postoje jedinstveni postulati atletskog razmišljanja, atletika je vrlo bitna, a ja mislim da treba osigurati njen razvoj čak i ako nitko neće otići na Europsko prvenstvo! Ja sam „trener na odlasku, pa mogu reći: da bi atletika kao značajan pokret krenula naprijed, ona mora biti zajednički projekt svih zainteresiranih ljudi, uvjeren je Saratlija.
Nakon što je nekoliko puta proglašavan za trenera godine u juniorskoj konkurenciji, ove godine Saratlija je dobio i Grb Grada Zadra.
-Drago mi je zbog toga, to mi je prvo priznanje na razini grada u kojem sam cijeli život. Posebno mi je drago što sam predložen od kolega iz Udruge hrvatskih atletskih trenera.
Predrag Saratlija je i danas, nakon odlaska u mirovinu, svakodnevno na atletskom stadionu.
-Da, tu sam i ujutro i popodne, skoro sam više na terenu nego prije. Ima u AŠK Zadru i danas kvalitetne djece, radim s njima i siguran sam da će opet netko od njih iskočiti, zaključuje dobitnik Grba Grada Zadra.