Baketa&Bovan: "Povjerenje u Vladu je u "slobodnom padu", Hrvati žele snažnog vođu i "čvrstu ruku" da "dovede stvari u red"

Hrvatski građani najveće povjerenje imaju u vojsku i policiju, Crkvi vjeruju radije nego nevladinim udrugama, a administraciji Europske unije više vjeruju nego hrvatskoj javnoj upravi.

Pokazuju to rezultati istraživanja "Stabilnost i/ili promjene? Povjerenje u institucije u Hrvatskoj od 1999. do 2020." politologa Koste Bovana sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i Nikole Bakete s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, objavljeno u znanstvenom časopisu Revija za sociologiju.

Bovan i Baketa analizirali su podatke prikupljene u istraživanjima 1999., 2003., 2007., 2011., 2015., 2016., 2018. i 2020. godine, koje su proveli znanstvenici s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu na reprezentativnim uzorcima od otprilike 1000 hrvatskih građana u svakoj točki mjerenja. Građani su zamoljeni da na ljestvici od 1 do 5 procijene stupanj povjerenja u političke i društvene institucije.

- Istraživački članak temelji se na osam pred i postizbornih anketnih istraživanja od 1999. do 2020. godine. Cilj članka bio je sustavno proučiti kako se u tom razdoblju mijenjalo institucionalno povjerenje građana, te grupiraju li građani institucije po nekim kriterijima kada razmišljaju o povjerenju – kažu na početku razgovora ovo dvoje mladih znanstvenika.

Zašto građani Hrvatske više vjeruju institucijama sigurnosti nego predstavničkim institucijama?

Baketa: Neka teza je da je ponašanje vojske i policije za vrijeme promjena vlasti 1999. i 2003. uvjerilo građane u njihovu odanost ustavnom poretku i očuvanju stabilnosti bez obzira na političke promjene. Osim toga, predstavničke institucije su izravno odgovorne građanima, građani imaju visoka očekivanja vezano uz rezultate rada tih institucija te ih na temelju takvih očekivanja i procjenjuju. Rad tih institucija je i znatno vidljiviji široj javnosti pa samim time i podložniji kritici. Također, korupcijske afere u najvećoj se mjeri vežu upravo uz članove predstavničkih institucija te mogu imati efekt prelijevanja na pad povjerenja u cjelokupne institucije, ne samo u konkretne pojedince.

 

Građanska pismenost učenika

 

Koliko je na povjerenje građana od početka istraživanja 1999. do 2020. utjecao odljev stanovništva, odnosno postoji li korelacija između iseljavanja stanovništva i povjerenja građana u institucije sustava?

Baketa: Nismo radili takvu analizu, ali prije bih rekao da je nisko povjerenje građana u institucije potaknulo neke građane na iseljavanje. To su oni građani koji su izgubili povjerenje da im predstavničke institucije RH mogu ponuditi bolje rezultate, osigurati ekonomsku stabilnost i zadovoljiti njihove potrebe po pitanju javnih usluga. Neke naznake toga postoje u različitim istraživanjima u kojima se upravo ekonomske, a zatim i političke prilike, navode kao razlozi odlaska.

Tko više vjeruje institucijama sigurnosti odnosno predstavničkim institucijama: stariji ili mlađi ispitanici; više ili niže obrazovani; stanovnici urbanih ili ruralnih središta? Kojih su političkih preferencija?

Baketa: Iz drugih istraživanja, na primjer građanske pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola koje je provedeno prošle godine, vidimo da i mladi imaju znatno nepovjerenje u predstavničke institucije, a koje je u skladu s ovom općom populacijom. U međunarodnim istraživanjima postoje različiti rezultati, pri čemu neka sugeriraju da niže povjerenje iskazuje mlađa, a druga - starija populacija. Stoga je teško dati jednoznačan odgovor. Vjerojatnije je da postoji splet kulturalnih i institucionalnih faktora koji određuju razine povjerenja. Primjerice, kod građana koji snažno podržavaju stranku koja je na vlasti vidimo i više institucionalno povjerenje.

Što ovo istraživanje govori o hrvatskom društvu? Ne vjeruje se političarima, javnoj upravi, sudovima i medijima, a vjeruje se policiji, vojsci i Crkvi. U kojem smjeru ide demokracija u Hrvatskoj?

Bovan: Iz te perspektive nalazi se mogu povezati s nalazima drugih autora koji pokazuju da je u tom razdoblju došlo do porasta autoritarnosti među hrvatskim građanima, tj. ideji bespogovorne poslušnosti autoritetu, koji se tradicionalno gaji u čvrstim hijerarhijskim strukturama policije, vojske, i Crkve. Veći problem je što u Hrvatskoj konzistentno pada podrška ideji demokracije i kroz vrijeme sve veći broj građana želi snažnog vođu koji bi čvrstom rukom "doveo stvari u red". Je li to uzrok ili posljedica niskog povjerenja u naše predstavnike i institucije koje se direktno vežu uz kvalitetu demokracije (npr. sudstvo, javna uprava, vlada, mediji) teško je sa sigurnošću reći. Ipak, s obzirom na to da je povjerenje u institucije dijelom i reaktivni odgovor građana na rad tih institucija, očita je velika i glavna odgovornost političkih elita za trenutačno stanje. Tranzicijski procesi, koji su bili prilika da se izgradi snažno demokratsko društvo, iskorišteni su za partikularne interese i postupnu eroziju povjerenja građana u demokratske institucije i ideju predstavničke demokracije.

Govorite o jačanju autoritarnosti i konzervativnim obrascima društvene zajednice, o jačanju povjerenja u vojsku, policiju i Crkvu, i pada povjerenja demokratske institucije. Možemo li se po tome usporediti s nekim drugim, nama sličnim, članicama EU-a?

Bovan: Kao što smo gore naveli, gledajući institucije sigurnosti, vjerujemo da je riječ o percepciji tih institucija kao čuvarima ustavnog poretka i izostanka snažnog preferencijalnog tretmana tih institucija prema pojedinim političkim opcijama. Osim toga, moguće je i da je riječ i o ishodu snažnije podrške autoritetima i rigidnim top-down strukturama koje policija, vojska i Crkva zasigurno jesu. Takve strukture nude sigurnost, predvidljivost i stabilnost što su vrijednosti koje su srž konzervativne misli. Za jasnije vezivanje tih fenomena ipak nam treba dodatnih istraživanja.

Što se tiče usporedbi s članicama EU, vojska i policija, kao i kod nas, uživaju najviše povjerenje u većini država (u apsolutnom smislu nešto više na Zapadu nego na Istoku). S druge strane, povjerenje u religijske institucije dosta varira među državama EU-a bez jasne distinkcije među državama, a nalazi istraživanja govore da postoje i velike razlike unutar država s obzirom na individualne karakteristike i iskustva građana.

 

Utjecaj ruske invazije

 

Zašto građani više vjeruju predstavničkim institucijama Europske unije nego nacionalnim? Što utječe na pad povjerenja, je li razlog tome možda raširena korupcija, stranačko uhljebljivanje, neefikasna javna uprava, kompromitirano pravosuđe...?

Baketa: Rekao bih da je tu u pitanju prvenstveno "blizina" tih institucija građanima. Odnosno, njihova važnost po pitanju egzistencijalnih pitanja za građane pa samim time i građani kritičnije promatraju te institucije. S druge strane, građani su i puno manje informirani o EU institucijama, njihovim odlukama i načinu rada pa su možda i benevolentniji pri procjeni. Prema Eurobarometru iz travnja 2021. vidljivo je da je na razini EU-a došlo do povećanja povjerenja građana u Europsku uniju i to je najviša razina još od 2008. godine, a bit će zanimljivo pratiti i kako će se reakcija EU na rusku invaziju na Ukrajinu odraziti na povjerenje građana. Svakako da se na povjerenje u nacionalne predstavničke institucije odražava visoka percepcija korupcije te nezadovoljstvo radom pojedinih institucija. Taj problem su isticala i neka prethodna istraživanja u nacionalnom kontekstu koja smo razmatrali u našem radu.

Bovan: Uz to, postojala je i postoji percepcija da EU, unatoč svojoj birokratiziranoj sporosti, podržava jasnu borbu protiv korupcije i predstavlja vanjski pritisak pozitivnim društvenim i političkim promjenama unutar Hrvatske. Ovo je bilo izrazito vidljivo tijekom pristupnih pregovora, ali primjerice i u sve lošijem indeksu korupcije u razdoblju nakon ulaska u EU kada su ti pritisci popustili.

Zašto pada povjerenje u medije? Raste li povjerenje u društvene mreže? Je li tako i u EU?

Baketa: Primarno treba istaknuti da su mediji prilično heterogen akter pa je teško govoriti kojim medijima ispitanici ne vjeruju, tj. mnogi među njima mogu pronaći neki od medija koji ih može nagnati da iskažu svoje nepovjerenje. Međutim, mediji u globalu su iznimno važan segment demokratskog društva i nepovjerenje u medije je problematično u tom pogledu. Ovdje možemo razmatrati različite teze, svakako da je diverzifikacija medija, u smislu pojavljivanja niza onih koji šire lažne informacije i ne trude se prikazati različite aspekte tijekom izvještavanja, dovela do narušavanja povjerenja. S druge strane, ovisnost pojedinih mainstream medija o pojedinim privatnim izvorima financiranja zasigurno kod dijela javnosti stvara sliku pristranosti tih medija. Nepovjerenje u medije zasigurno se odražava na stavove građana vezano uz pojedina pitanja. Dio javnosti je, na primjer, smatrao da su mediji pristrani prilikom izvještavanja o koronakrizi što se odražavalo na njihov skepticizam i otpor prema različitim mjerama koje su donošene.

Zabilježen je i pad povjerenja u javnu upravu. Zašto im građani ne vjeruju? Imaju li ulogu u tome i mediji kojima građani vjeruju sve manje?

Baketa: Rekao bih da je tu u prvom redu pitanje (ne)efikasnosti i (ne)responzivnosti javne uprave s kojom se građani svakodnevno susreću. Također, u medijima i javnosti se često naglašava glomaznost javne uprave, generalizira se o zaposlenicima kao "uhljebima" te se dodatno pojačava taj animozitet. Zasigurno postoji prostor za unapređivanje rada, prilagođavanje potrebama građana te osiguravanje bolje usluge. Međutim, ta pitanja su često i dio političkih odnosa - pitanje broja jedinica lokalne samouprave, recimo - te nisu izravna odgovornost javne uprave, ali se odražavaju na njihov rad i posljedično zadovoljstvo i povjerenje građana.

Koliko je palo povjerenje u sudove odnosno pravosuđe unatrag 20 godina. Što je najviše utjecalo na taj pad povjerenja i koliko je povjerenje u sudove u drugim zemljama EU-a?

Bovan: Povjerenje u sudove je poprilično palo kroz 20 godina, s prosječnom ocjenom povjerenja od 2.90 na 2.04; na ljestvici od 1 do 5. Unutar EU-a imamo raznolike vrijednosti, a najveće vrijednosti su na Zapadu i Sjeveru; primjerice, u Švedskoj 77 posto građana (izrazito) vjeruje sudovima, u Nizozemskoj 78 posto, dok su ti brojevi za Poljsku 37, a za Italiju 39 posto. Opet, iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi koji je razlog niskom povjerenju u sudstvo, pretpostavljam da je rezultat ishod šire percepcije pravosuđa među građanima – Hrvatska je naime, 2019. bila u EU zadnja prema percepciji neovisnosti pravosuđa.

Zašto pada povjerenje u Crkvu? Koliko na to utječu raznorazne afere (pedofilija, nekretnine, konzervativni stavovi, politizacija, uplitanje u izbore i obrazovanje...)? Postoji li korelacija između pada povjerenja u Crkvu i ulaska Hrvatske u EU?

Bovan: Na ovo pitanje nažalost nemamo dovoljno podataka da damo jednoznačan odgovor. Druga istraživanja ukazuju kako među građanima nije došlo do pada u religijskoj samoidentifikaciji, ali jest u vezi sa Crkvom, poput učestalosti odlaska na vjerske obrede i slično. Uz to, afere koji spominjete zasigurno ne doprinose pozitivnoj slici Crkve u društvu. Ipak, valja imati na umu da se velika većina građana u Hrvatskoj izjašnjavaju kao vjernici te kako je povjerenje u Crkvu umjereno visoko.

Istraživanje je provedeno tijekom 20 godina, možemo li govoriti o "trendovima nepovjerenja"? Mogu li se na temelju ovih istraživanja raditi projekcije za sljedećih 10-20 godina? Postoji li korelacija stupanja (ne)povjerenja u institucije s gospodarskim rastom, demokratizacijom društva, društvenim slobodama, BDP-om...?

Bovan: Nažalost, dobro predviđanje budućih trendova povjerenja je praktički nemoguće, s obzirom na čitav niz societalnih i individualnih faktora koji utječu na povjerenje. Sljedeće istraživanje bavit će se upravo pokušajem razumijevanja odnosa tih faktora i povjerenja u proteklom dvadesetogodišnjem razdoblju. Ipak, dosadašnji trend pada institucionalnog povjerenja je sasvim jasan. U tom smislu politički akteri, koji su ključni za pitanje povjerenja, imaju mnogo posla pred sobom ukoliko žele raditi na ojačanju povjerenja. Ne budu li radili ništa po ovom pitanju, vjerujem da će povjerenje i dalje padati, što može rezultirati povećanjem političke apatije, daljnjim isključivanjem građana iz javne sfere i daljnjim padom zadovoljstva i podrške demokraciji.

Čvrsti 'talog'

 

Što biste savjetovali političare, kako je moguće vratiti povjerenje u predstavničke institucije? Je li to povjerenje zauvijek narušeno?

Bovan: Mislim da nije zauvijek narušeno, ali pred političarima - i cjelokupnim društvom, ali ponajviše njima - težak je posao. Slično kao u svim odnosima, povjerenje se lako gubi, ali teško gradi. A mi smo u proteklih 20 godina izgradili talog nepovjerenja prema predstavničkim institucijama koji je, kako vrijeme odmiče sve teže i teže razbiti. Građani moraju osjetiti odgovornost politike prema javnosti i društvu, dakle ne isključivo prema partikularnim skupinama – tzv. odgovornost prema "našima". To znači da se korupcijske afere kažnjavaju neovisno s koje strane političkog spektra dolaze; to znači visoku razinu transparentnosti institucija; to znači da se ishod rada institucija mora jasno vidjeti itd. Kroz zadovoljstvo radom institucija i percepciju integriteta vladajućih elita građani će reaktivno i više vjerovati političkim institucijama.

Koliko osobnost političara utječe na povjerenje građana u pojedine institucije? Je li veće povjerenje prema predsjedniku ili premijeru kao instituciji ili kao osobi koja tu instituciju predstavlja?

Bovan: Kod povjerenja u instituciju predsjednika puno je jasnija veza s konkretnom osobom, nego što je to slučaj za Vladu i premijera. Unatoč trendu personalizacije u politici, vjerujem da su fluktuacije u povjerenju u instituciju predsjednika izrazito blisko vezane uz razine sviđanja ili podrške aktualnom predsjedniku. S druge strane, uz premijera je u javnosti prisutan i aktivan veliki dio ministrica i ministara čiji rad građani mogu konkretnije evaluirati. Iako nemam konkretne podatke za to, vjerujem da u procjenu povjerenja u instituciju Vlade građani uzimaju u obzir puno više od samog premijera.

Doktore Baketa, u istraživanju ističete da povjerenje građana pada prema predstavničkim institucijama, a istovremeno se više vjeruje institucijama EU. Znači li to da razvijamo krivi model predstavničke demokracije, odnosno koliko građani vjeruju u nacionalnu državu?

Baketa: Mislim da nije u pitanju razvoj krivog ili pravog modela nacionalne države. Naši građani se po pitanju identiteta i dalje izjašnjavaju prvenstveno kao građani Republike Hrvatske, zatim kao pripadnici svojih lokalnih zajednica te tek onda kao građani EU-a. Rekao bih da se ovdje prvenstveno radi o važnosti nacionalnih institucija za svakodnevno funkcioniranje građana te ih građani vide kao institucije koje su odgovorne za njihov standard, posao, obrazovanje, zdravstvo… Dakle, građani se na prvom mjestu vide kao pripadnici Republike Hrvatske te ne bih zaključivao da ne vjeruju u nacionalnu državu, ali s vremenom su izgubili povjerenje u institucije koje imaju zadatak predstavljati ih i donositi odluke za njihovo dobro. Takav razvoj situacije svakako nije obećavajući za razvoj demokratskih procesa i participaciju građana, ali nacionalna država ne podrazumijeva nužno i demokratsku državu. Uz jačanje autoritarnih stavova, što je spomenuo kolega Bovan, i pad povjerenja u demokratske, predstavničke institucije, pod upitnik prije može doći demokratska, a ne nacionalna država.

Profesore Bovan, na postdiplomskom studiju predajete kolegij o usporedbama teorija zavjere i duboke države. U Hrvatskoj javnosti postoji cijeli jedan narativ povezan s takvim tumačenjem političke zbilje. Koliko je on utemeljen na stvarnosti, odnosno koliko su hrvatsko društvo, ali i službena politika, zarobljenici takvih teorija?

Bovan: Govoreći općenito o teorijama zavjera najproblematičnije mi je njihovo diskurzivno korištenje koje može imati dva suprotna cilja. Prvi, nazivanje opravdanih propitivanja teorijama zavjere kako bi se diskreditiralo i odbilo takve upite. Drugi, širenje teorija zavjera s ciljem manipulacije i jačanja vlastitih političkih pozicija. Duboka država je jedna od takvih teorija zavjera koja se više koristi u ovom drugom smislu, što prvenstveno koriste političari s desnog spektra. Prema toj teoriji, unutar države postoji alternativna država, tajna organizacija snažnih pojedinaca i organizacija koji zapravo vuku sve političke konce. Vladajuće strukture su u tom smislu samo marionete, u Hrvatskoj najčešće pod utjecajem UDBA-e ili pojedinih financijskih lobija. Realnost te pretpostavke je sekundarna u cijeloj priči – s obzirom na to da se implicira da je duboka država svemoguća i radi protiv interesa javnosti i građana, to znači da sve njihove članove valja maknuti iz javnosti kako bi državu vratili u ruke građanima. Dakle, u manjku kvalitetnih argumenata i kritika, politički akteri često pribjegavaju ovoj tezi i time sebe pozicioniraju na strani građana.